dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Roselinijev "Rim, otvoreni grad"

Film Roberta Roselinija "Rim, otvoren grad", smatran je inicijatorom estetske revolucije u dugometažnom igranom filmu, i bio je prvo važno ostvarenje italijanskog neorealizma koji je uspio da razbije konvencije Musolinijevog "filma bijelih telefona".

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Gestapo traži inžinjera Manfredija koji je član Komiteta nacionalnog oslobođenja, aktivista, progonjen od strane fašista. Njegovo konspirativno ime je Đovani Episkopo, trgovac uljem i vinom, ali to je major gestapoa Bergman osujetio, doznao je da je on jedan od vođa nacionalnog komiteta za oslobođenje zemlje. Prikazujući prave Ijude Rima kao grada na pravim lokacijama, film je unio svježinu u postojeću zapadnjačku kinematografiju. Marina Mari glumica je ogorčeni realista i ne vjeruje u život koji naziva parolom i ’porka mizerija’. Ona izdaje svog prijatelja i ljubavnika Manfredija.

Sveštenik, katolik Don Pjetro pomaže Komitet nacionalnog oslobođenja i vodi brigu o nezbrinutoj djeci, siročadima, građanima kojima je pomoć potrebna. Pina (Ana Manjani) je u drugom stanju i više ne može da izdrži prokleti rat i najdužu zimu, želi što prije da dođe proljeće. Podršku joj daje njen voljeni Fanćesko.

Ukoliko film ne prodre do suštine života, teško će se zadržati na nivou zahtjeva koje mu postavlja čovjek u ime svog trajanja. Neorealizam u svojoj izvornoj formi nije dogma, a ni škola, pa čak ni posebno određeni stil, već stanje duha u kome su mnogi našli sebe, povjerili mu svoj entuzijazam i talenat.

Don Pjetro zajedno sa Pinom prenosi paket u kojem su tri knjige na čijim su stranicama izlijepljene lire, milion lira, novac koji je potreban za nastavak borbe nacionalnog pokreta za oslobođenje. Pina u rezignaciji pita Don Pjetra: "a zar nas Bog ne vidi !?"

Gospod ima samilosti za nas, ali se mi moramo iskupiti, zato treba moliti i opraštati da bi bilo uslišeno. Gestapovci hvataju Franćeska i odvode ga kamionom zajedno sa grupom koju su pokupili u raciji. Pina se otima od fašista i trči niz ulicu dozivajući svog voljenog Franćeska. On pokušava da se otme od zlotvora, ali ga oni kundacima onemogućavaju. Kada joj odvode Franćeska njen očaj djeluje kao najsurovija optužba. Za nju ne postoji strah — trči između esesovaca ka kamionu na kojem je ukrcan Faranćesko, ali ne uspijeva da stigne do njega. Pinu je pokosio rafal dok trči za izgubljenom srećom. Dotrčava mali Marćelo njen sin, koga odvodi sa sobom preuzimajući brigu o njemu Don Pjetro. Ta njena smrt je jača od same situacije i posle nje cijela akcija izgleda još besmislenija — u ime kakvog poretka je izvedena.

Na izlasku iz grada, na proplanku kolonu kamiona sa zarobljenicima sačekuje grupa nacionalnog pokreta i otvara vatru po njima. Franćesko uspijava da pobjegne. Manfredi ohrabruje Franćeska koji tuguje za Pinom, govoreći mu da je duga borba, "a naša je tek počela!" Njihova čvrstina i nepokolebljivost su dostigle svoju kulminaciju i pravu Ijudsku sadržinu.

Mi u njima osjećamo nadu koja se preobražava u sigurnost da će to možda biti iskupljenje za slobodu ili raj.

Taj Roselinijev Rim, u kome odjekuju samo rafali smrti, postaje i sam raskrvavljeno srce koje vapi za slobodom. Don Pjetro je napravio lična dokumenta za Manfredija i Franćeska i dok se Franćesko oprašta sa Marćelom, govoreći mu: "ne ćemo se vidjeti neko verijeme, ali vratiću se, pa ćemo stalno biti zajedno". Mališan mu daje svoj šal, koji mu je majka isplela sa riječima: "tata možda će ti biti hladno!?" Franćesko ga pomazi po glavi i ode niz ulicu, i za taj trenutak više, dok se pozdravljao s Marćelom, samo taj čas sudbine i trenutak zakašnjenja za svojim drugovima spašava ga sigurnog hapšenja i smrti. Sa tridesetak metara je gledao kako odvode Don Pjetara i Manfredija. U prelazima iz jedne epizode u drugu nije teško osjetiti tugu ljudi koji su potpuno svjesni da čine nemoguće, ali što mora da se uradi. To im daje potresnu mirnoću i odlučnost.

Ilegalce izdaje Marina Mari, ženi monstrumu iz gestapoa, perfidno-zloj Ingrid, ’superiornoj rasi’. Mari je prijateljica Manfredija u koju je on zaljubljen iako zna da ona nije za njega. Za uzvrat Marina je od Ingrid dobila crnu bundu. Marina nikoga ne voli, voli bundu i vezuje se za stvari. Ipak, čini se da je na kraju Marini žao Manfredija, kada u pijanom stanju ugleda na smrt izmučenog Manfredija, vrisne i pada u nesvijest. Ingrid ravnodušno skida bundu sa nje da joj se kako kaže nađe za sljedeći put. Don Pjetro plače kada ugleda na smrt izmučenog Manferdija. Nijesi progovorio! Gleda ga sa potresnim žaljenjem uništene mladosti, dok on izdiše pred njegovim očima. Ljut se obraća gestapovcima, viče na njih, htjeli ste ubiti dušu u njemu, ali ste ubili samo njegovo tijelo! Elementi igrane strukture se skladno dopunjavaju sa dokumentarnim i čine sintezu tako da se film pretvara u vapaj za slobodom i životom.

Odvode Don Pjetra na strijeljanje. I dok ga mladi đakon ohrabrije, on mu govori: nije teško ispravno umrijeti, teško je ispravno živjeti. Na glas govori Oče Naš, i nepokolebljivim korakom ide na gubilište. Agenti gestapoa don Pjetra sjedaju leđima okrenutog na drvenoj stolici za koju ga vezuju, a on nepresatlno govori molitvu. Iza žice dolaze njegovi dječaci, štićenici i siročići uplakani u nevjerici i strahu ka njihovoj nadi i dobrotvoru. Streljački vod pucao je po nogama i stolici na koji je sjedio Don Pjetro. Vidjevši njihovu reakciju, nevjernik i zli oficir dere se na vojnike i prilazi Don Pjetru pucajuću mu s leđa u glavu. Sveštenik tako okončava zemaljski život kao mučenik i pravednik. Dječaci uplakani, nesrećni ali i složni odlaze niz proplanak a u drugom planu okupan u nekoj čudnoj bjelini vidi se otvoreni grad – Rim, na taj način simbolizujući nadu i vjeru u novi život, lišen ljudskih užasa i razaranja kao metafora sa ljepšu budućnost i konačni kraj velikom zlu koje ostaje iza ove mladosti. Tako je film dobio značenje remek-djela i znamenja jednog vremena. Neorealizam je za kratko vrijeme postao pravi estetski model za reditelje koji su željeli da se oprobaju u živom opisu istorije i društva.

Autor je dr Radoslav T. Stanišić je filmski i TV reditelj