Vlatko Simunović

Osvrt

Đe su one naše čaše?

Čitam naslove. Evropu razara ciklon Boris! Evropa se sprema za kataklizmu: Ciklon Boris udara sa svih strana. Beču prijeti izlivanje Dunava, Ciklon Boris pustoši Evropom. I sve mislim: Gdje se sakrila sveta kiša?

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Prije tradicije da se iz Ministarstva unutrašnjih poslova oglase crvenim meteo alarmom postojala je samo stara, dobra kiša. Kiša koja pada. Kiša koja nije voda koja se spustila na zemlju i neće ili ne umije da bude kiša pa bude bujica koja se valja niz cestu.

STRAST KIŠE

Gdje se izgubila kiša u koju si mogao da sakriješ komade svoga vremena? Gdje se izgubila strast kiše. Kiša koja ti oboji oči. Kiša koja crta drhtave kružnice na vodi. Kiša koja ti vezuje pertle. Kiše koja te zove da prebaciš ruku preko njenog ramena i hodate po kiši. Kiša koja nema ništa drugo osim svoje posljedice - žeđ. Kiša koja je ljubav koja će te zakucati u oblake kafanskog dima i kavgonosno kuvano vino. Kiša koja nije ništa drugo do kiša. Stara, dobra kiša a ne ciklon kojem novinari pripisuju suludi naum da uništi svijet.

Do jučer imali smo kišu. Ako je baš, baš padala kiša to bi bio pljusak. Danas imamo superćelijske oluje. Kažu - to je posljedica ekstremne termičke nestabilnosti atmosfere.

Do jučer smo imali dobru kišu. Danas imamo razorne i nepredvidive oluje.

KORTASAR, NIKŠIĆ, DŽON DON

Nekada smo imali policu knjiga i Kortasara na polici. Školice. Čitam jedan s očitim zadovoljstvom ispisan prepis iz te knjige koju sa sobom nosim četrdeset godina. Piše - “moje ruke uranjaju u tvoju kosu, lagano miluju dubinu tvoje kose dok se ljubimo kao da su nam usta puna cvijeća ili riba, živih pokreta, tamnih miomirisa. Ako se ujedamo, ta bol je slatka, ako se davimo u kratkom ali stravičnom i istovremenom uzimanju daha, ta trenutna smrt je lijepa. I samo je jedan sok iz usta i samo jedan ukus zrelog voća i ja osjećam kako pored mene treperiš kao mjesec na vodi.”

Živjeli smo i puštali smo druge da žive. Za sreću su nam bile potrebne sitnice. Jedna o njih je bila kiša. Mi nijesmo tražili da budemo sretni. Mi smo znali kako da sebe učinimo sretnim. Pratili smo tajanstveni red svjetlosti sunca i tamnih zastora kišne noći Nikšića koji odobrava Borhesa i sve što je dobar oslonac za glavu koja je na klackalici između bezumlja olovnih godina i krajnosti intelekta knjiga kojima su nas snabdijevali Maca Đerković, Miško Simunović, Kosta Pavićević...

Jedan nestvarni Nikšić čija je kiša bila slušač od posebne sorte. Neke od nas napravila smišljeno odmjerenim ljudima. Sistematski je radila na tome. Zbog nje bih, da se ponovo rodim i da mogu da izaberem mjesto na kom ću koračati izabrao Nikšić.
Ne hladan i suv Nikšić koji te izgladni. Ne Nikšić s hrpom problema u zajapurenim muškim glavama. Izabrao bih Nikšić na koji pada sveta kiša. Kiša koja rađa žeđ. Birao bih Nikšić gdje me, u miru počivao, Željko Stanjević u kafani na Željezničkoj stanici odbranio od tri baš nezgodna četvrtana koji su mi za zlo uzeli neku moju improvizaciju na račun svetosti svetorodne loze Petrovića. Kazao je:

Momci, on je pjesnik. Ozbiljno vam kažem...

Ta se noć završila tumarenjem kroz granje i borove igle. Osamdesetih nije postojali dragstori i flašu pića si mogao pronaći samo na motelu Trebjesa. Noćni čuvar ti je pozajmi i ti piće sjutra veče vratiš. Vratiš jer je to jedini način da kad ponovo zagineš dobiješ novu flašu.

Poslije je Željko napisao unikatnu knjigu. Prećerivanja. I zbog nje bih izabrao taj Nikšić koji ne poznaje zaprepašćujuća okoštavanja pameti.

JAVOR, LIMUN, NARANDŽA

Stvarno, gdje se izgubila kiša? I s njim sav onaj svijet koji je živio po volji Džona Dona. Džon Don? To vam je onaj koji je znao da čovjek nije ostrvo i da sa smrću svakog od nas umire čovječanstvo...

I ponovo Kortasar. U zabilješkama čitam - vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva.

U radnoj sobi od ljetos gajim stablo japanskog javora dar što sam ga dobio na svoj virtuelni šezdeseti rođendan. Onomad je rođendan bio stvaran. S njim mi stiže poruka dragog čovjeka koji me podstiče da pišem. Kaže: Putovao sam, umorio se i malo pisao ali sam puno razmišljao o povratku, četrdeset godina. Čovjek u svim dobima je dijete : nježnost i brutalnost kolijevke. Ostalo je ograničeno more, kao obala, na naš zagrljaj i jeku našeg glasa.

Radio sam taj dan do kasno u noć. Raspremajući bilješke čitam tu poruku mojoj Olji.

- Evo oluje - kaže ona i lagano rastjeruje zasvjese s prozora pad kojim drhte limun i narandža.

Naše zajedništvo nije obmana i sve su te superćelijske oluje tako ogromno male. Nebesa sagorijevaju u munjama i na grad se spušta voda.

Ona pita: Što misliš gdje se nočas sakrila kiša?

Je to više ne mogu da znam. Ali, biće dobro sve dok se dodirujemo lišćem i granama našeg nekadašnje života u kom su lile svete kiše.

Pa kažem: Đe su one naše čaše?