Duško Kovačević

stav

Osam decenija RTCG

U srijedu veče u podgoričkom Muzičkom centru upriličena je svečanost povodom osamdeset godina postojanja Radio-televizije Crne Gore. Možda je cifra od osamdeset ljeta malo isforsirana i nategnuta, jer kao inicijacija računa se osnivanje Radio Cetinja 1944, ali kako god – to je značajan jubilej i pridružujem se čestitkama.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Od 1971. godine počinje cjelodnevno emitovanje televizijskog programa iz studija u Titogradu, i po meni to je suštinski početak ipak plodonosne Radio-televizije Crne Gore. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti osnovana je 1976, Univerzitet Crne Gore 1974, Crnogorsko narodno pozorište nešto ranije – divne sedamdesete: godine nauke, kulture, masmedija…, nakon burnih šezdesetih i svega što su one predstavljale.

Bogatu programsku tradiciju državne televizije, ili Javnog servisa, kako se to danas moderno kaže, najbolje možemo anticipirati gledajući nostalgične televizijske sekvence upravo iz sedamdesetih godina, i moram priznati – ta svojevrsna TV edicija najdraži mi je dio iz ponude RTCG-a. Iz čitavog opusa Televizije samo da su nam ostale dokumentarne emisije velikih majstora Gojka Kastratovića i Rajka Cerovića – bilo bi dovoljno, da ne govorim o Đekni Živka Nikolića i Miodraga Karadžića.

Međutim, državna televizija ima i snažnu političku identifikaciju, kao i svaka državna televizija na svijetu. Pogledajte koliko je u poslednje vrijeme tekstova i stranačkih saopštenja o direktoru RTCG-a Borisu Raoniću, Savjetu RTCG-a i raznim sporovima u čiju prirodu ne želim da ulazim da ne bih dospio u klizav prostor sukoba interesa ili u apologiju medija za koji pišem. Ali slično je bilo i prije aktuelnog direktora – uvijek politička vatra i kontroverze oko Javnog servisa, iako je Maršal Makluan, možda i najveći teoretičar i filozof medija, televiziju svrstao u hladne medije (u svojoj čuvenoj podjeli medija na vruće i hladne).

Sjetimo se vojnih hunti, prevrata, baršunastih revolucija u državama trećeg svijeta, u kojima se prvo osvajala državna televizija, pa tek onda zauzimali parlament i zgrade policije i vojne uprave. Uostalom, nama dobro poznate demonstracije 9. marta 1991. u Beogradu krenule su sa ultimativnim zahtjevom – ostavka generalnog direktora Televizije Beograd Dušana Mitevića. Demostracije su se kasnije pretvorile u proteste protiv Slobodana Miloševića. Dakle, jedan je korak od direktora javnog servisa do predsjednika države. Nije to bez razloga, kao što nisam bez razloga u jednakom značenju naveo osnivanja akademije, univerziteta, državne televizije i pozorišta u socijalističkoj Crnoj Gori.

Ali već neko vrijeme državna televizija nema nekadašnji značaj i nekadašnju ulogu –njeni zlatni dani daleko su iza nas. Sva ta javna nervoza i ostrašćenost oko RTCG-a posljednjih godinu-dvije samo su inercija ili eho njene nekadašnje snage i monopolističke pozicije u društvu. 'Naš doživljaj stvarnosti mnogo se sporije mijenja nego sama stvarnost', zapisao je Marks. Savremene tehnologije su uradile svoje, a tu su i kablovski operateri, na kojima niču televizije kao pečurke posle kiše. Na društvenim mrežama nerijetki su milionski pregledi naših privatnih video-uradaka – svi imamo svoju televiziju u mobilnom telefonu i na Fejsbuk nalogu. Je li to tih pet minuta svačije slave, o kojima je još šezdesetih godina govorio Endi Vorhol? S druge strane, popularni 'podkasti' ruše i televizije poput CNN-a i FOX-a. Jučerašnja pobjeda Donalda Trampa prije svega pobjeda je alternativnih medija i X platforme nad klasičnim medijima, u čijem centru su moćne televizije. Da li više tako moćne?

Ovaj lijep i svakako značajan jubilej RTCG-a dobar je povod da provjerimo današnji status i potencijal državne televizije kao socijalnog fenomena, u šta sam se i ja upustio ovim komentarom.