Lidija Glišić [ foto:pixabay.com ]

Veliko usporavanje

Ulaskom simbola puža u društvo poznatih logotipa brzine poput jaguara ili krilatog Pegaza, poslata je jasna poruka da čovječanstvo mora da uspori. Simbol životinjice koja je u basnama uvijek na cilj stizala posljednja i nikada nije napuštala svoju kuću, danas je prepoznatljiv znak trendova koji promovišu sporiji način života – slow living.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Pokret sporog življenja motiviše ljude da uspore u stalnoj trci s vremenom, svojim ambicijama, nametnutim nadmetanjem s drugima i samima sobom. Tom huku promicanja života koji više ne kontrolišemo, suprotstavljaju se slow food (spora hrana), slow work (spor posao), slow design (sporo dizajniranje), slow traveling (sporo putovanje), slow gardening (sporo baštovanstvo), pa čak i slow fashion (spora moda).

Život sporog ritma bilo je nezaboravno vrijeme djetinjstva nas starijih, rođenih polovicom prošlog vijeka: puna dvorišta komšija koji se dozivaju preko ograda, muzika lokalnog radija koja ti odnekud lagano ušeta u sobu zajedno sa mirisima jela dugo krčkanih na komšinicinom šporetu, dogovori bez telefona i bez mogućnosti promjene plana, ljetovanja koja su trajala najmanje tri sedmice, a na koja se bez žurbe putovalo i po tri dana, vikendi koje smo sa najbližima provodili na planini iznad grada, uz miris roštilja, uz piće koje se hladi u potoku i naš zarazni smijeh koji nestaje u šumi...

I ovo sjećanje je neka vrsta usporavanja. Kako kaže Milan Kundera: „Postoji tajna veza između usporavanja i sjećanja, između brzine i zaborava. Stepen sporosti upravo je proporcionalan snazi sjećanja; stepen brzine upravo je proporcionalan snazi zaborava. Naše vrijeme opsjednuto je željom da zaboravi, i da bi udovoljilo toj želji, prepušta se demonu brzine, ubrzava korak dajući nam do znanja da ne želi ostati u sjećanju, da želi poništiti pamćenje. Usporavanje nam služi da uživamo u svijetu i životu, i zato je ono za nas oblik sreće.“

Kada su se 1980. godine restoranu brze hrane Mekdonalds u centru Rima, tanjirima špageta suprotstavili građani koji su negodovali zbog svega onoga što je ovaj lanac restorana sa sobom nosio, otvorena su vrata pokretu koji će promovisati sporiji životni stil. Oni koji su se pobunili protiv amerikanizacije domaće hrane osamdesetih, kao i stranog kulturološkog upliva u italijanski način života, nisu mogli ni zamisliti sa kakvim ćemo se izazovima danas suočiti. A možda su u bigmekovima i čizburgerima Mekdonaldsa naslutili brzinu kojom ćemo u 21. vijeku jesti nezdravo, raditi neumorno, živjeti bez predaha.

Život usklađen s našim stvarnim potrebama, bez stalnog takmičenja s postignućima drugih, koji je samim tim manje stresan, koji ostavlja više vremena za porodicu i dokolicu, omogućava da se osvrnemo i na one male stvari i sitnice koje u brzini ne vidimo, kojima čuvamo ovo malo zdrave okoline praktikujući održive životne modele – to je ukratko filozofija sporog življenja.

Naravno, mnogi će reći da bi to sve bilo dobro kada bi bilo izvodljivo. S tim se slažu i skeptici koji tvrde da je ovakav usporen način života privilegija bogatih, onih koji sebi mogu priuštiti fleksibilno radno vrijeme. Za čovjeka koji hvata ritam ubrzanog svijeta od trenutka kada mu ujutru oči otvori zvonjava alarma gurajući ga u novi dan, ovakav način života je ravan mašti, pod uslovom da za maštu nađe vremena.

Mnogo ozbiljniji argument daje njemački sociolog Hartmut Roza u knjizi “Odnosi prema svijetu u doba ubrzanja”, upozoravajući na posljedice ovakvog globalnog ubrzanja bez kojeg danas nema opstanka. “To je poput stajanja na pokretnim stepenicama koje se kreću nadole: ako ne želite da vas odnesu nadole, morate trčati prema gore. To je institucionalna i strukturalna društvena stvarnost koja kao takva nikada ranije nije postojala. Zbog sve veće dinamizacije svijeta u opasnosti smo od pojedinačnog izgaranja (burn out) i ekološkog izgaranja (burn up).”

Izbor je danas jednostavan, ali težak: čovjek ili ovakva civilizacija, usporavanje ili ubrzavanje koje guši svaki humanizam, istiskujući ljude na putu ka transhumanizmu i pretvarajući ih u “višak”.

Ova povremena usporavanja rezultat su našeg straha, kao kada nas velikom brzinom vozi neki sumanuti vozač, a mi, stežući ručku na vratima, stopalima gotovo probijamo pod u želji da ukočimo.

U tom trenutku se obično sjetimo samo onoga što je zaista važno, kajemo se što ranije nismo izašli iz automobila, a kroz glavu nam proleti: šta ako sve nestane u jednom trenu ove sumanute vožnje.

Tada je obično već kasno.