Duško Kovačević

OSVRT

Korotno Cetinje

Kada spavajući dospijemo u ružan san gdje svijet oko nas propada a najdraži ginu… Dok vrištimo u agoniji koja miriše na smrt i čupamo se bezuspješno, odjednom se otvara izlaz iz lavirinta užasa – budimo se. Kakvo olakšanje! Pogled na krošnje ispod prozora sobe je ljepši nego ikada ranije, čuje se žamor djece dok nas preliva okeanski osjećaj sreće i harmonije smisla. San je laža a bog je istina, ponavljamo u sebi tu staru izreku, zadovoljni što je taj košmar ostao u onirici uspavanog uma. Svijet je divan.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Ali kakvo je buđenje zauvijek unesrećenih porodica na Cetinju? Šta njima nudi stvarnost jutra i ljepota dvorišta? S čim se suočavaju dok tumaraju u realnosti dana koji je crnji od najgoreg sna – a neki ljudi iz daljine govore o ličnoj i objektivnoj odgovornosti. Za njih ne postoji izlaz ni u snu ni na javi, ni u istini koja je od boga. Svijet je zlo a vrisak se prolama u zbilji, u obdanu. U jednom trenutku zbrisane su čitave porodice, a djeca su pobijena od onih koji je trebalo da ih zaštite.

Kada sve ide po redu, kako to kaže naš narod, kada se i umire po pravilu prirode, kada nas napuste roditelji u ozbiljnim godinama, to je trauma koja popušta vremenom, ali nikad ne prolazi – mi više nismo isti. A kako je ljudima sa Cetinja kojima su u piru monstruma zauvijek istrgnuti dječaci-braća, unuci, sinovi, momci u najboljim godinama, majka, ćerka? Ponovljeni cetinjski zločin u kratkom vremenu, nepojmljiv u svojoj bestijalnosti, mnogo je dublji i zlokobniji od patološko-medicinskih i socijalnih pretpostavki.

“Prošlo je tačno pola vijeka od kada je u Sutomoru 1965. godine zvjerski likvidirana porodica Novaković. Petko Novaković (55), njegova majka Anđa (85) i ćerke Vera (13) i Veselinka (8) ubijeni su od nepoznatih počinilaca u zločinu, koji je u februaru te godine potresao cijelu Jugoslaviju” (Vijesti). Upravo 1965. počela je čuvena reforma našeg socijalištičkog društva, a u državi je vladala optimistička atmosfera privrednog i kulturnog zaleta… Ponavljam, ovdje je nešto mnogo dublje i starije, i ono se tiče čovjeka kao bića – njegove prirode.

Ubistva djece je ono što se zloćudno otima i starim religijskim konceptima. To je mjesto koje je nashvatljivo i za najveće umove čovječanstva, ono urušava i božju intervenciju, a ubistva djece jedan je od centralnih motiva možda i najvećeg djela svjetske književnosti Braća Karamazovi. Kakav je to bog koji dozvoljava stradanje djece. Crno Cetinje, što te snađe.