Duško Kovačević

"Smrt majstora smrti"

Iako mu je prije godinu dana dijagnostifikovano teško oboljenje pluća, uz to je i u ozbiljnim godinama, večerašnja vijest me prenula i iznenadila: Dejvid Linč, redatelj, scenarista i autor kultnog filma „Bulevar zvjezda" (,,Mulholand drajv’’) i serije „Tvin piks" umro je u 78. godini. Moram vam se požaliti, posljednjih pola godine bilo je teško za mene kao filmofila – prije par mjeseci napustio nas je veliki francuski glumac Alen Delon, a juče i ingeniozni američki redatelj Dejvid Linč. Dva velika igrača svjetske kinematografije koje sam neobično volio.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Ikona crnog talasa u jugoslavenskom filmu Dušan Makavejev znao je reći: "Ako živiš u 20. vijeku – moraš biti po malo Amerikanac", sugerišući jasno na civilizacijsku i kulturnu paradigmu obećane zemlje, na tu divnu i meku moć, kojom je plijenila i osvajala Amerika, a to se odnosi na film prije svega!

Upravo će filmovi Dejvid Linča, kao i serija Tvin Piks, tvoriti dio ljepljive privlačnosti američke supkulture koja nas je inicirala u svijet ‘koji je 24 puta ponovljena laž u sekundi’, kako je takođe skoro preminuli angažovani redatelj Žan-Lik Godar definisao film.

Linčova filmska poetika je sinkretička ili postmoderna i ona u sebi sažima niz žanrova sa dominacijom nadrealizma i misterije. Iako dio filmskih teoretičara smatra da Linč stvara pod utjecajem maga nadrealizma Luisa Bunjuela, ja se ne slažem s tim, i pored toga što su obojica nadahnuti Frojdom i psihoanalizom. Linč je možda najorginalniji i najčudniji fimski autor zadnjih decenija dvadesetog vijeka, a njegov osebujni stil i zove se ‘Linčevski stil’. Kad već pominjemo dvadeseti vijek – treba reći da je dvadeseti vijek, osim što je američki, kako rekosmo, on je i vijek velikih psihijatara. Pogotovo Frojda, koji će u nenormalnom omjerju zaraziti umjetnost, naročito film, pogotovo Hičkoka, Bunjuela i kasnije Linča.

Linč se čitavo vrijeme, posebno u tri posljednja i po meni njegova najbolja filma (Izgubljena autocesta, Mulholand drajv i Unutrašnje carstvo) kreće po oniričnim i tajanstvenim predjelima podsvjesnog. Kao u snu koji cenzuriše sam sebe da se ne bi probudili, radnja je izlomljena i ona ne teče linearno.

To je vitraž sastavljen od očekivanja, želja, označitelja, simbola, straha, okeanskog osjećaja u tinejdzerskom dobu – dok realnost rastočena u jezivoj nesreći s vremena na vrijeme probija tanku skramu snolike senzacije. Tada shvatamo da se nalazimo u središtu tragedije oivičene crvenim zavjesama od somota. Ali u tom prigušenom i zašećerenom hororu ima nešto romantično i drago, probija neko maglovito i nostalgično sjećanje.

Neka prelijepa djevojka tako iskreno i lijepo plače. Sve je zbrkano i haotično dok se nit filma gubi. Ništa nam nije jasno, nagađamo, pokušavamo da složimo razbacane plave kocke priče, ali lijepo nam je i uživamo. Nešto nas tako omamljujuće drži u kadrovima prelivenim američkim sirupom od javora i nježnim melodijama iz pedestih. Vodi nas divna nejasnost intuicije a ne racionalnost i logički tok razuma.

To je upravo divni i neponovljivi Dejvid Linč. Njegovi filmovi se gledaju iz dubine arhetipskog i likovnog, koje je umotano u naivni i očaravajući život prelijepa srednjoškolke iz malog gradića na sjeveru države Vašington, neposredno prije nesreće... u rano proljeće.

Po meni, a nisam usamljen u tom promišljanju, sve što je Dejvid Linč uradio u nizu decenija, a stvorio je mnogo kultnih filmova, bila je samo priprema za njegov magnum opus, za najbolji film na svijetu posljednjih trideset godina – Mulholand drajv! Svjestan sam težine olako izrečenih riječi megalomanske pohvale, ali čvrsto stojim iza njih, zajedno sa mnogim etabliranim filmskim kritičarima. Kao svaki veliki film on će nastati neplanirano i kao proizvod iznudjenih i rezervnih solucija – skrpljen od okrajaka zamišljene serije koja propala na samom početku.

O kakvom se filmu radi najbolje govori podatak da je analiza filma Mulholand drajv uvrštena u diplomske teme na prestižnim psihološkim univerzitetima. Taj film je almanah podsvjesnog po Frojdu i Lakanu, naravno, obložen tragedijskim i najdivnijim ljubavnim opsenama Linčovog začudnog svijeta. Nigdje ljubav ali i smrt tako snažno ne mirišu kao u tom filmu. Apsolutno remek-djelo svjetske kinematografije, i s njim završavam nekrolog posvećen po meni jednom od pet najvećih redatelja u drugoj polovici dvadesetog vijeka.

Zbogom Veliki Majstore! Bila je čast živjeti u vremenu začinjenom tvojom lucidnom maštom.