Duško Kovačević

Tri boje slobode

Velika larma digla se oko saradnje u oblasti turizma i razvoja nekretnina između Vlade Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), i to treba da raduje, kako god poimali ideju Dubaija na Otrantu.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Umjesto nekadašnjeg slugeranskog i dodvorničkog 'hvala Vladi Crne Gore' – mještani Ulcinja, predvođeni ne samo opozicionim funkcionerima nego i vladajućim, organizovali su velike proteste (i najavili nove).

Sjetimo se sličnih projekata iz 'hibridne' epohe Mila Đukanovića – u Tivtu, Herceg Novom i Luštici. Ne samo da nismo smjeli znati, ako dobro pamtim, osnovne paragrafe ugovora, nego su pojedina turistička naselja, poput Porto Montenegra, oslobođena poreza – postavši države u državi.

Dogovor na jahti između Mila i Manka, uz mjehuriće Don Perignona u zlatnom sutonu sirotinjskog ali divnog Jadranskog mora, bio je pravni akt, zakon i ustav.

Ćutali smo kao ribe ispod Piterove jahte. Nije se puno bunila ni opozicija, iako bi trebalo da kontrastav i nepristajanje budu u biti njenog političkog refleksa.

Ali kao što se u stihiji oluje zna projaviti zračak svjetlosti koji nagovještava lijepo vrijeme i bonacu, tako se u najdubljoj tami trodecenijskog apsolutizma desio čudesan ekološki ustanak, koji je urodio plodom.

Prije nešto više od deset godina glasovima opozicije i SDP-a Skupština je usvojila Deklaraciju o zaštiti rijeke Tare i time stavila tačku na do sada najveću i jedinu uspješnu građansku kampanju protiv jednog više nego štetnog projekta – protiv gradnje Hidroelektrane Buk Bijela.

Ne mislim da je Alabarova moderna vizija u zaleđu Velike plaže štetna – naprotiv, ali u ovom komentaru usredotočio sam se na društveni aktivizam i kulturu pobune, koji ovih dana žive svoje zlatno doba.

Obratite pažnju na medije, pogotovo na Javni servis, koji svi plaćamo, a to je u bliskoj vezi sa užarenim pitanjem Ulcinja. Prošle nedjelje u tri najisturenije i najutjecajnije emisije gostovala su tri politička arhineprijatelja aktualne vlasti: Filip Adžić, Miloš Konatar i Dritan Abazović. Zar to nije ideal otvorenog i demokratskog dijaloga u vrlo delikatnom i osjetljivom periodu za vlast?

Jedno malo poređenje: kada se 15. marta odvijao jedan od najvećih protestnih skupova u novijoj istoriji Srbije – to su prenijeli najznačajniji mediji u svijetu, ali ne i srpski javni servis.

I za kraj, podsjećam vas na čuvenu priču iz devedesetih, kada je Vuk Drašković, inače priči vičan, pitao jednog seljaka – kada ćeš glasati za mene i Srpski pokret obnove (SPO)? Kada budeš na vlasti, odgovorio mu je dim u dim gedža. Takav odgovor izvire iz zdravog seljačkog naturalizma, ali i društva utopljenog u psihopatologiju partijsko-autokratskog obreda. Zar isto nije bilo u Crnoj Gori decenijama unazad? Glasalo se za vlast zbog kulta vlasti.

Od 30. avgusta 2020. godine taj se običaj pretvorio u svoju suprotnost. Sa pozicije moći i vlasti – svi su doživjeli drastičan pad. Ljudi su izašli iz zone straha i dogmatizma, a vlast više nije egipatski sunčev disk.

Da li je to ozdravljenje, ili što bi kazao Origen iz helenske Aleksandrije – apokatastaza?