Vlatko Simunović

Čudo neviđeno na Velikoj plaži

Nedjelju koju su shodno svom kalendaru hrišćani širom svijeta proveli obilježavajući događaje koji vode njegovoj mučeničkoj smrti i uskrsnoj pobjedi nad smrću Isusa Hrista, mi u Crnoj Gori posvetili smo debati o projektu urbanizacije Velike plaže. Čudo neviđeno!

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Ovako je bilo. Najavu vlasti da je milijarder Muhamed Alabar naumio da tamo gradi nekakav novi Beograd na vodi dio javnosti koji podržava tu priču tretira kao trijumfalni trenutak. Da bi mesijanski profil tog Arapina bio cjelovit falili su samo uzvici: Spasi nas!

Ljudi su dirnuti pažnjom s kojom se preduzetnik odnosi prema majci i sirotinjskim danim svog djetinjstva. Sviđa im se njegova sklonost da tamo gdje investira gradi stanove za socijalno stanovanje.

S druge strane, narodni predstavnici grada Ulcinja, opozicioni predstavnici koji nijesu protiv investicija i investitora ali..., ekolozi i zastupnici civilnoga društva, nijesu Alabara dočekali mašući palminim granama.

Između ostaloga, palo je priznanje da su ljudi, zbog nedostatka planske dokumentacije, gradili neplanski i sazidali zgrade u kojima je smješteno 300.000 kreveta. Uz priznanje ide pitanje: Ako prodate Veliku plažu đe će se ovi te noće u našije 300.000 kreveta kupat`?

PONTIJE PILAT

Gledajući raspravu koja je u crnogorskom parlamentu vođena na Veliki petak sjetio sam se Pontija Pilata. Pilat je bio rimski guverner Judeje. Suočen s pritiscima od strane jevrejskih vođa i naroda da osudi Isusa, nije smatrao da je Isus učinio nešto što zaslužuje smrt. I pokušao je da izbjegne odgovornost za Isusovu smrt, tako što je simbolički oprao ruke pred okupljenim narodom, izjavivši: „Nevin sam u krvi ovog čovjeka; vi ćete biti odgovorni“ (Matej 27:24).

Taj gest je imao za cilj da pokaže da on nije lično odgovoran za Isusovu osudu, već da je to bila volja naroda. Narod je insistirao, a Pilat je, pod političkim pritiscima, pristao. Taj trenutak je postao simbol političke i moralne neutralnosti, ali se često tumači kao čin moralne nesigurnosti. Pilat, iako nije bio siguran u krivicu Isusa, nije se usudio da se suprotstavi masama i donese pravu odluku.

Sudbina Velike plaže, vezujući uz nju sudbinu cijele jedne lokalne zajednice koja je dragocjenost današnje i svagdašnje Crne Gore, moralno je pitanje. Presudno pitanje. Biramo između koncepta održivog razvoja i sna o ekološkoj državi na jednoj i evropskog Singapura na drugoj strani.

Da sam ja neko i da imam po pitanju urbanizacije Velike plaže ovlašćenja kakva je u slučaju što se jednom davno zbio u gradu Jerusalimu imao Pontije Pilat, mislim da ne bih prao ruke.

Singapur je Singapur, ali na Meditaranu manje je više. Izabrao bih održivi razvoj.

ŠTO DA SE RADI?

Gledao sam Muhameda Alabara. Ne djeluje mi da je spreman žrtvovati se za spasenje našeg sna o hljebu bez motike, ali djeluje mi kao čovjek koji bi uz dobar plan bio spreman da investira milijardu u turistički kompleks na Velikoj plaži. Recimo kompleks koji posjetitelju pruža ugođaj Robinzona na pustome ostrvu. Ne bi investirao zbog Robinzona. Vjerujem da bi uložio novac, jer postoji priča koja može da mu donese profit koji se mjeri milijardama. I njemu i nama. I njemu i Ulcinju.

Danas su hit kuće koje su detaljno uklopljene u okruženje i ne narušavaju biodiverzitet. Kvadrat takve kuće na kamenitom ostrvu u Egejskom moru prodaju po cijeni kvadrata stana na Menhentnu!

Ako bi prometovanje takvih nekretnina na teritoriji Crne Gore adekvatno porezovali lagano bi sakupili dovoljno novca da platimo sav državni dug!

Sanjam? Možda. Ali, što smo mi bez snova. Ne citiram Alabara. To je pitanje postavio neko naš. A vi se sjetite ko!

TROGLODITI

Znate li što su trigloditi?

U davno vrijeme trogloditi su bili ljudi ili stvorenja koja su živjela u pećinama ili podzemnim skloništima. Trogloditi su bili „ljudi koji žive u pećinama“.

U istorijskom i arheološkom kontekstu, najčešće su povezivani sa praistorijskim ljudskim zajednicama koje su koristile pećine kao skloništa zbog zaštite od vremenskih nepogoda, predatora ili drugih prijetnji. Takvi ljudi su živjeli u vrlo rudimentarnim uslovima, koristeći prirodne resurse kao što su kamen, drvo i životinjske kože. Mnogi od njih razvijali su sofisticirane alate i tehnike preživljavanja. Zbog toga su njihove pećinske zajednice bile ključne za preživljavanje u kritičnim epizodama povijesti homo sapiensa, a oni postali popularni u literaturi, mitologiji i fikciji. Ranije su prikazivani kao divlji, opasni ljudi koji žive u izolaciji. I danas se izraz „troglodit“ ponekad koristi kao pežorativni izraz za osobu koja koja živi na način koji se smatra primitivnim ili nesofisticiranim.

Priča o trogloditima je stereotip imperija koje sve van granica tretiraju kao varvare. Laž. Potpunije su osjećali svijet oko sebe i to jednostavno je sav njihov grijeh. Trogloditi su na tlu Arabije i Anadolije bili ljudi prilagođeni svom okruženju i potrebama.

Tu sklonost sa njima danas dijele najmoćniji i najimućniji ljudi današnjice. To trebamo iskoristiti na Velikoj plaži.
Nekolicina takvih, siguran sam da nikad nijesu saznali ništa o iskustvima troglodita, sebi su sagradili vile integrisane u pejzaž hrvatskih otoka. Vrijede na desetine miliona eura. Ako imate dovoljno novca možete ih iznajmiti kao megajahte. Takvo zadovoljstvo košta po 30 ili 50 hiljada dolara dnevno. Oporezovanih 50 hiljada dnevno!

Za to vrijeme čamovu dasku pod baldahinom u Ulcinju ovog ljeta će vam iznajmiti po cijeni od 100 eura na dan. Da sačuvajte iluziju vjerodostojnosti divlje ljepote kojom ste okruženi i plaćate gotovinski. Ništa elektronsko plaćanje, ništa fiskalna kasa. Đedovina.

U špicu sezone 200.000 ljudi svavodnevno se izležava na ulcinjskom pijesku. Da sam zakupac plaže ili da sam vlasnik zgrade s apartmanima u zaleđu Velike plaže, ne bih ja tu ništa mijenjao. Pošto nijesam, mislim da ne treba pilatovski prati ruke pred sudbinom Velike plaže.

Mati Mohameda Alabara neće sina inspirisati da milijarde investira u ispunjenje vlažnih snova balkanskih sanjara koji uz vino i džoint snatre pod zvjezdanim nebom iščekujući da se s neba na njih spusti kiša petro dolara. Inspirisaće ga prostorni plan kojim je 20.000.000 metara kvadratnih u zaleđu ulcinjske plaže rezervisano za 2.000 hiljade kuća građenih po uzorima iz prirode i opremljeni vrhunskom tehnologijom koja je na rapolaganju gostu koji može da izdvaja 5.000 eura za dan u ulcinjskom hight - tech raju. Imamo li plan?

Plaže i restorane u tom kompleksu bi izjamljivali Ulcinjani. Da milimetarski mogu ići u korak sa svijetom dokazali su davno. I njihovi profiti bili bi milionski.
Mogu li to oni?

Milioni godina geologije i djelovanja prirode koja je moru darovala milione metara kubnih pijeska frakcije 150 - 250 mikrona, sve te minerale koji su posebno bogatstvo, sva ljekovitost ulcinjskoga pijeska, svo bogatstvo Velike plaže treba sačuvati da bi hrabri i pametni ljudi s tog pijeska stoljećima ubirali profit, a država ubirala dobar porez.
Moramo li?

Kako do cilja? Red životnog iskustva, red naučne istine. Ključno je znanje! Svojevremeno je Pavle Mijović sugerisao što možemo učiniti sa Skadarskim jezerom. Naši očevi nijesu učinili ništa da taj san postane stvarnost i danas nemamo jezero Komo uz Riječku nahiju i Žabljak Crnojevića. Što mi možemo učiniti s Velikom plažom?

Intervencija na Velikoj plaži mogla bi biti temeljni događaj novog vijeka crnogorske istorije ako smislimo projekat koji bi mogao biti naše iskupljenje za sva štetočinstva koja smo počinili niz primorje, od Herceg Novog do Utjehe.
Ako je ikada i igdje moguće pomiriti održivi razvoj i profit to je Velika plaža danas. Ne dozvolimo da nas lažu!

Nudističkom raju nijesmo dorasli! To smo dokazali na Adi Bojana. Jedan neuspjeh ne određuje vrijednost života. Zato vrijedi živjeti za taj san o svjetskom čudu na Velikoj plaži. S Muhamedom Alabarom ili bez njega!