Čak ni čuvena informacija 'ove godine ima ovoliko ili onoliko procenata turista više nego lani' ovu godinu nije uspjela da preživi. Tačno je, vrijeme je bilo promjenljivo katastrofalno, ali to ne opravdava mnoge druge stvari koje nijesu urađene kako treba.

Evo je pola jula, a turistički 'poslenici', kažu da nas očekuje 'špic sezone' i da su najave za septembar odlične. Umjestio četiri, dakle, turistička sezona bi nam, u najboljem slučaju, trajati dva i po mjeseca. Od toga se ne živi.

Već godinama je očigledno da u crnogorskom turizmu ne postoji strategija već isključuvo princip - oderi koga možeš. Jednom je jedan hrbatski novinar pisao da se turizam u toj zemlji zaniva na tome što na svijetu ima oko osam milijardi ljudi i da, teoretski, svakoga možeš da za.ebeš po jednom. Ako to važi, a važi, za Hrvatsku, još više važi za Crnu Goru. Čim pređete granicu sa susjednom zemljom, razlika je očigledna. Kome je teško da gleda pažljivije, neka samo pogleda količine smeća pored puta.

Neumjerene cijene, gužva, neljubaznost, gledanje na goste kao na nekoga ko treba da bude zahvalan ako mu neko kaže 'Dobar dan', nijesu razlog da neko neko mjesto odabere za odmor. Jer se na odmoru odmara, a ne prolazi se kroz raskopane ulice, ne kupa se pored ispusta kanalizacije, nije nužda da se trpe neljubazna lica priučenih ugostitelja. Što bi to ljudi sebi radili?

Kafa od osam eura, ležaljke od 80, smještaj koji se mjeri hiljadama - koga to može da privuče? Uz prateći haos, one koji to mogu da plate sigurno da ne može.

Decenijama se pričalo o visokoplatežnom turizmu dok su se u isto vrijeme gradile i gradile zdrade, kuće i prčvare za niskoplatežni. Poznato je - Ne može i jare i pare. Doduše u Alanu Fordu postoje plaže za bogate i plaže za siromašne jedna pored druge, ali ni u stripu to nije moglo da funkcioniše.

Ako zanemarimo kako sve na obali izgleda, ostaje pitanje - kako do toga doći? Jezivi putevi, kilometarske kolone, radovi u sred sezone. Zašto bi neko odabrao da tako provede odmor za koji je morao da štedi tokom cijele godine?

Praktično bez aerodroma, sa malo onih koji bi platili helikopter da stignu u Porto Montenegro.

Oni koji ne moraju da štede možda bi otišli na Sveti Stefan, ali on je, avaj, zatvoren. Sudbina, šte li je.

Kao i obično, traljav početak sezone, kao i sve ostalo, dobio je političku dimenziju. Otprilike: Srbi neće u Crnu Goru i olajavaju je na sve strane jer je mrze i žele da postane 'srpski svet'.

Nije da nema jezivo žutih naslova u štampi u Srbiji prema kojima, ako se ne oderu Srbi kao takvi, odere im se koža parama, a tu i tamo pojavi se i neka ajkula.

Natavno, imamo i drugu stranu. Slatki su neki od komentara po internetu. Jedan glasi: 'Šta se ovo desava sa turizmom? Evo popovi su na vlasti i okadili su sve plaže. Srbi su na vladi u Novom, Kotoru,Tivtu, ministrica turizma Srbijanka i opet srbskih turista nema. Svuda u restoranima srbijanske zastave i zastavice i ništa. Neko je pobrkao lončiće'. Stigao je i ironičan odgovor: 'Priča se da je na zadnjoj sjednici Svetog sinoda Crkve Srbije Porfirije lično naredio koliko da budu ležaljke. Joanikije trazio da marketi pojačaju cijene'.

Uz svo poštovanje glasa naroda, odluka o tome gdje će neko otići na odmor ne zasniva se na nacionalnom, već na pragmatičnom. Za ove pare, na crnogorskoj obali ne dobija se dovoljno muzike. Ili se dobije previše.

Usput, turizam na sjeveru tokom posljednjih nekoliko godina pokazuje mnogo više draži od onog primorskog. Međutim, sve od sebe daje mo da i to upropastimo. Čak i oko udaljenih jezera i visokih planina počele su da niču kućičice kao pečurkice. To je odličan način da prestane da struji dah prirode koji ljudi zapravo žele da osjete.

Ah, da, postoje i stanovnici Crne Gore. Možda bi i oni nekad da pipnu more. Nažalost, stvari stoje ovako: Primorcima je ispod časti da brčnu i nogu dok traje sezona; podgoričanima i geografski sličnima je sve više muka da satima stoje pred Sozinom, ispred Jaza, put Ulcinja ili na bilo kojoj drugoj cesti koja vodi ka plavetnilu Jadranskoga mora. Cetinjanima je malo lakše jer su bliže. O irvasima da se ne priča. Ako ne žele da 'uživaju' u čarima 'apartmana' sa po devet osoba u sobi, neuporedivo im je bolje da sjede kod kuće i sunčaju se pored Lima, na primjer.

Ozbiljno: za prosječnu crnogorsku porodicu pristojan odlazak na odmor na moru je realno nedostupan. Prosječna plata od hiljadu eura tu vrstu 'luksuza' ne dopušta.

Onda kad je bivša vlast propisivala prioritete, kazali su da su naše šanse turizam i poljoprivreda. Kad se vlast promijenila, ne zna se šta nam bolje ide. Taman k'o što smo zaslužili.

Sprdaju se ljudi sa siromasima koji skupe šaku novca i spuste se do mora. To su uvijek iste slike. Peku se janjci, krka sarma i prasetina, rašire ćebad uz pjenu od mora...Ne uspijem razumjeti što je operativni zaključak tih simposiona suštinski bezvrijednog svijeta koji se tu gdje jeste našao slučajno. Duhovno i duševno hiljade ljudi ne uspijevaju prerasti bezvrijedne dosjetkama koje prave na račun sirotinje. A sirotinju, izgleda, ni smrt ne može osloboditi od sramote koju joj je namijenila kasta zgubidana koja sebe smatra zaslužnom za sve privilegije s kojima je došla na svijet.

Dvadeset godina gledam istog nesretnikla koji se u bijelim, zidarskim gaćama što mu vise uz usahla bedra, zagledao u raju koja gušta na ulcinjskoj Velikoj plaži. Što je poenta? Ispraviti počinioca?

Taj je već mrtav. Poslije iskustva što ga je sabrao među nama mislim da se i u paklu dobro snalazi.

Na kraju će svi umrijeti. U međuvremenu treba da se živi s nekakvim smislom a smisao života sigurno nije ismijavanje sirotih.

Uzgred, ne sjećam se da sam kod cirkusanata koji ismijavaju sirotinjske navike na rivijeri negdje primijetio na zidu epizodu s porcijom Plavog jastoga iz Bretanje ili konture nečeg što ima status kamernog, intimnog događaja koju košta neku hiljadarku.

Ništa osim petparačkih dosjetki na račun paradajz turizma. I sve su pisane iz slične prishološke perspektive. One koju su naši starci nazivali pakost.

KOROV

Iz korova ljetnje rutine istresla se i priča o napadu na predsjednika Opštine Budva Nikolu Jovanovića. Njega su tukli. U tom ružnoj, suludoj epizodi koja je znakovita, posložene su sve horizontalne i vertikalne, sve mjerljive veze crnogorske politike i biznisa sa psihologijom društvenoga taloga.

Kažu da je sve što postoji stvarano s nekom namjerom. Ako to važi za pakao siguran sam da važi i za projekat demokratizacije crnogorskog društva. Prebijanje Nikole Jovanovića dokaz da je priča o demokratiji u Crnoj Gori najkontroverzniji psihološki eksperiment kojem je ova bila izložena u cijeloj njenoj povijesti. Cilj eksperimenta je bio da se dokaže kako je demokratija kod nas neprimjenjiva.

Prije sedmicu dana građani su pred Spomenikom partizanu borcu na Gorici, izviždali i izvdijeđali gradonačalnika Podgorice s obrazloženjem da tako štite nasljeđe NOR-a. Onomad su građani isprebijali predsjednika Opštine Budva štiteteći svoje biznis ideje. Nije ideja da sravnjavam ta dva događaja. Ne mogu se sravnati. Sugerišem da se ljudsko ponašanje mijenja brzo i ekstremno. Agresija će biti sve učestaliji način djelovanja.

Agresija je indikator niske tolerancija na frustraciju, impulsivnog ponašanje, konflikta koji je ventil za nagomilane frustracije.

Identitet pojedinca se stapa sa grupnim. Ja i mi protiv njih. To funkcioniše vjekovima. Identitet je temelj. Ozbiljne knjige kažu da je nasilje posljedica fraginalnog identiteta. Ali, ko bi sve to čitao...

Mene sva buka i bijes na ulicama i parlamentu podsjeća na eksperiment koji je vodio američki psiholog Zimbardo na Standford univerzitetu. Htio je da ispita kako ljudi reaguju na moć i autoritet. Okvir je bio odnos zatvorenika čuvara. Simulirani zatvor smjestio je u podrum Instituta za psihologiju. Psihički i fizički zdravi muškarci, njih 24, podijeljeni su dvije grupe, zatvorenici i čuvari. Učesnici su se uživjeli u uloge. Čuvari su uspostavljali ponižavajuće režime. Zatvorenici su pokazivali znakove anksioznosti. Eksperiment je prekinut poslije 6 dana. Zaključak - ljudi se ponašaju okrutno kada im daju autoritet i uloga čuvara. Čak i ako su, dok nijesu ogrnutu togom moći, bili dobri ljudi i ispoljavali empatiju s poniženim i uvrijeđenim susjedima.

Upoređujući eksperiment koji je na Standfordu prekinut poslije 6 dana s nama u Crnoj Gori, razmišljam o razmjerama emocionalnih posljedica koje smo pretrpjeli od svetorodne loze Petrovića do današnjih serdara, smjenjujući se u ulogama čuvara i zatvorenika, na pozicijama moći i potpune potčinjenosti. Sva je naša politička istorija podsjetnik na mračnu stranu ljudske psihe. Crno-bijelo okruženje modeluje mržnju. Maskulinitet funkcioniše. Iz grobova se kopaju leševi prošlosti. Čitam da će svijet propasti 2145. godine. Meni to izgleda predaleko. Nama se žuri!

VARIVO NA LEŠO

Inače, tipičan sam paradajz turista. Ne paradajz turista iz teške nužde. Hladokrvni ignorant svega na obali što nije espreso s malo mlijeka u zoru, krigla Nikšićkog piva poslije podne i flašica šardone vina u večernjim satima. Njesam dovoljno lakomislen da za porciju ribe koja je zimovala u prljavom zamrzivaču ili gumene lignje isporučim bogatstvo. Neka drugom filete od jeftine ribe podvaljuju kao komadiće brancina ili orade i neko razumniji od mene jede biftek koji zaudara taman kao da je u taj čas na tanjir sletio ispod sedla tatarskog konjanika.

Neću da trpam u želudac blitvu, krompir i bijeli luk, To “dalmatinsko varivo” naplaćuju kao da je ta blitva obarena u prvoklasnom španskom vinu sa tartufima. Jedan se čovjek kleo da je jednom u toj “deliciji” sazreo okus maslinovog ulja. Laže!

Ta budvanska blitva na lešo je metaforučna slika društva zasnovanog na deficitu intelektualnih dimenzija, perspektive otvorenog fruštva i doktrini da je sve što su drugi za tebe izabrali izvjesno, istorijski nužno i tvoje.

Zaudara kao svinjski mjehur.

Kad tu primjedbu s njom podijelim moja mi Olja kaže da je ta opaska prestroga, da na dnu postoje lijevo i desno, da se na dnu može tražiti joj dublje dno i još gušći mrak. To je čitala negdje kod Pekića i to je trebala biti pohvala na račun Mirka Kovača koji nije htio razumjeti hegelijanske čari ropstva pa se nešto šalio na račun marksizma i komunizma.

Volio bih da su danas njih dvojica s nama u Crnoj Gori.

Oni bi mogli da odgovore na staru pitalicu: Kad je nebo izda što je zemlji činiti?

Sovjetski tim sumnjao je na prisluškivače i mikro‑kamere u stolicama i lampama, pa su Islanđani doveli specijalni tim da rendgenskim i hemijskim analizama obavi provjere. Nepredvidivi Fišer, u stilu „sam protiv svih“, odlučio je da ne igra Kraljevsku indijsku odbranu, već da promijeni liniju.

Spaski je igrao precizno, kontrolišući sve dijelove table, što je Fišer kasnije iskoristio, kopirajući njegovu igru, ali sa sopstvenim pečatom. Spaski je ustao i počeo da aplaudira Fišeru, čestitajući mu na pobjedi. Sovjeti mu to nikad nijesu oprostili.

Šahovski rat dvojice velemajstora bio je uvod u treću fazu Hladnog rata, u kojoj će se malo južnije sresti dva giganta svjetske politike.

Hladni rat ulazio je u svoju treću fazu. Bilo je jasno da se rasplet kreće u dva pravca: prvi, apokaliptični, s nuklearnim ratom, i drugi sa spuštanjem gvozdene zavjese i okončanjem sukoba. Gorbačov i Regan stižu odvojeno u vilu Fleur d’Eau na obali Ženevskog jezera, pod strogim obezbjeđenjem.

Kada su se konačno sreli, pružajući ruku, Regan se nasmijao i rekao: „Ja sam Ronald Regan. Mislim da ovo možemo da riješimo.“ Gorbačov, ozbiljan, u kaputu i šeširu, odgovorio mu je: „Gledao sam vaše filmove.“

Fimski susret je dao nadu u kraj rata i otvorio vrata novom samitu SAD‑SSSR. Rejkjavik je ponovo ugostio dvojicu velikana. Sudar dvije kulture, načina razmišljanja i političkih strategija zategao je odnose između lidera. Posljednji potez pripao je Gorbačovu, iznuđen dobrom igrom predsjednika Regana. Berlinski zid je srušen, a međunarodna zajednica zakoračila je u novo razdoblje straha.

Danas su njihove uloge povjerene drugim ljudima, ali je problem sudara Istoka i Zapada ostao isti. Vlada veliko interesovanje kad će doći do susreta predsjednika Trampa i Putina.

Na njihovoj šahovskoj tabli biće više uloga, a svaki će koristiti svoju snagu u međunarodnim odnosima. Američki predsjednik nezadovoljan je stavom ruskog kolege. Pokušaj da se rat u Ukrajini riješi brzo i efikasno propao je.

Iznuđeni potez ka miru jeste uskraćivanje slanja dalekometnog oružja ukrajinskoj vojsci. Predsjednik Putin svjestan je snage na terenu i osvojenih teritorija, to su njegovi jaki aduti na tabli. Pat‑pozicija je trenutni ishod.

Predsjednik Tramp istovremeno igra i na bliskoistočnoj tabli. Poteze vuče u više pravaca, čime gubi na strategiji. Ne odustaje od podrške Izraelu, ali ne može ostvariti ciljeve u vezi sa Gazom niti dugoročne u vezi s Iranom.

Vlast u Teheranu teško će se promijeniti. Indirektno u ovoj partiji su prisutne Ruska Federacija i NR Kina, a svoj trenutak čekaju države Zaliva i Egipat. Jedna je tabla, a mnogo igrača. EU kibicuje i posmatra partije, bez konkretnih rješenja i poteza u pravcu postizanja mira.

Mora zaštititi sopstvenu ekonomiju od američkog zatvaranja. Nekada je svijet gledao samo jednu partiju, a danas se suočava sa više njih. Igrači su gotovo isti, pitanje je njihove izdržljivosti i postojanosti?

Fišerova pobjeda označila je prvi poraz SSSR u šahu nakon 24 godine potpune dominacije. Nagovijestila je kraj sovjetske ere i pobjedu SAD‑a. Spaski je poslije poraza rekao: „Nisam izgubio od Amerike.

Izgubio sam od čovjeka koji je igrao bolje.“ Kako god da se završe sadašnje šahovske partije između lidera, važno je da pobjedi mir, a uslov za to je „Spaskijevo otvaranje“ sa ispruženom rukom.

O kakvim se paklenim vrućinama radi najbolje nam objašnjava jedan čest ljetnji fenomen, a kojeg ljudi sa strane shvataju kao anegdotu ili crni humor, iako on to uopšte nije (nego suva realnost): svugdje na svijetu temperatura od 37 stepeni celzijusovih smatra se prirodnom nepogodom i pali se crveni alarm, ljudi se upozoravaju da ne izlaze..., to je vanredno stanje. U Podgorici, ili nekadašnjem Titogradu, kako hoćete, kada se temperatura sa 40 ili 41 spusti na 37, Podgoričani kažu – baš je lijepo zahladilo, može se disati, ovo je već prijatno i podnošljivo.

Kada pomenusmo anegdote vezane za tu čuvenu podgoričku ljetnju „apu“, a postoji čitava zbirka čaršijskih šala, zgoda i doskočica vezanih najčešće za ono što nas iritira i opterećuje, a to svakako jeste, kao što rekosmo, ljetnji pakao, kada ne znaš da li više peče od božije zvjezde ili iz asfalta, evo jedne, klasično staropodgoričke: kada bi se ljudi od muke i po automatizmu žalili jedni drugima na tropske dane – Briječani ili Dračani znali bi reći: dabogda toplomjer skočio na pedeset stepeni narednih dana, dako se ovi sjevernjaci, koji su nas okupirali, vrate odakle su došli...

Razumije se, ovo ne treba shvatiti kao šovinistički ili segregacijski poriv Staropodgoričana – to je dio folklora i socijalne antropologije svakog grada, svakog mjesta. Taj poznati rivalitet i sukob starosjedilaca i doseljenika (dođoša), juga i sjevera, različitih mentaliteta, psihologija, običaja – i to jednako važi kako za Rim ili Split tako i za Podgoricu. Ima tu i nečeg felinijevskog i mediteranskog..., ta hermetičnost i podozrivost južnjaka. Čak i jedan Beograd, Njujork Balkana, grad doseljenika, izrodio je veoma popularnu pozorišno-televizijsku dramu i komediju koja počiva na mentalitetskoj konfrontaciji između južnjaka i Starobeograđana (iz stanova sa visokim plafonima). Sjevernjaci su oplemenili i uvećali Podgoricu u svakom smislu, i u tome ih nisu osujetile ni velike vrućine o kojima govorimo. U nordijskoj mitologiji i srednjovjekovnoj njemačkoj književnosti kaže se da je jug mjesto pustinja, vrućine i smrti, a sjever prostor vegetacije i rađanja života.

I za kraj ovog članka podsjetiću vas na danas već legendarnu i odomaćenu aluziju koja u sebi na šarmantan način spaja politiku i podgoričke vrućine. Pad tridesetogodišnjeg režima koji se dogodio jednog tipično vrelog dana za Podgoricu, 30. avgusta 2020, nazvan je na duštvenim mrežama – osvježenjem (osvježilo je). Dakle, digresija na pad podgoričke vražje temperature – na olakšanje.

Antoan bježi iz škole  u luna–park na flipere,  vrteške, na ‘balerini’ djeluje bespomoćno i lelujavo. Dok skita gradom sa svojim drugom on srijeće, na bulevaru svoju majku u zagrljaju s ljubavnikom. Majka ga je opazila uz opasku - zar on ne bi trebalo da je sada u školi..!? Ali, pitanje se može i ovako postaviti: -A zar majka nije  sada na poslu!?. Dječak se služi  raznim nestašlucima; za dane u kojima skita da bi izvukao školsko opravdanje  kopira majčin rukopis. Laž je  brzo otkrivena.  

U sceni u kojoj njegov otac prži jaja za ručak, savjetuje ga kako ne treba da je pasivan u životu i da samo ništa neće doći, da za sve mora da se izbori,  da treba da bude malo više agresivniji ako želi da uspije. Zaključuje da je  njegova majka previše zauzeta svojim poslom i  treba da joj pomogne, jer su njene obaveze velike i iscrpljuće.   Majka je stalno umorna i nervozna, svađa se sa njegovim ocem.  Škola  sa konzervativnim mehanizmom vaspitivanja ravana je torturi.  Međutim,  Antoan zna više nego što pokazuje,  zna da nije baš sve tako kako ga svi uče, vidi i osjeća na svojoj koži  da je malo drugačije u životu i zato odlučuje da ostane u odnosu sa roditeljima introvertiran.

Otac mu stalno ponavlja da, dok god ga oni hrane mora da sluša i radi ono što mu oni kažu, bez njegove slobodnje volje. Pritisnut  je od roditelja i nastvanika iako on to ne pokazuje i ni u jednom  trenutku ne djeluje kao slabić. Rekao je i nastavniku da mu je majka umrla samo da bi ga ovaj pustio na miru i opravdao mu časove.  Trifo ukazuje da se ispod moralnih preliva u filmskoj slici, standardne spontanosti i nenamjerne istinitosti neuporedivo više stvari prećutkuje ili skriva nego što se gledaocu saopštava.

Antoan nije buntovnik zato što želi to da bude, ne bježi iz škole zato što nije željan znanja ili što je lijenština, ne koristi ulicu za sobu, a fontanu za kupatilo jer ne voli majku, već zato što više ne može da podnese situaciju koje postaje svjestan — kuda god se okrene uvijek vidi ograničenja, prisiljavanje  bez obzira da li je to kuća, učionica, ili neko drugo mjesto: njemu smeta taj život od djetinjistva, kao ptici u kavezu. Antoan se divi Balzaku, pali mu svijeću ( iako je tim činom  zamalo zapalio stan), piše najbolji sastav u školi, posvećen svome đedu, inspirisan Balzakom), ali mu nastavnik ne vjeruje, naziva ga plagijatorom i šalje ga kod direktora – za kaznu!?

Trifo je, uostalom kao i drugi reditelji novog talasa, bio fasciniran Vigoovom oporom snagom, sarkastičnom pronicljivošću duha.  Dječak je želio da se popravi i da stekne povjerenje svih,   roditelja i strogih nastvanika. Oni su živjeli  u uvjerenju da su mu pružili sve,  naprotiv, njesu ga odgojili, pružili su mu ime, smještaj, hranu, školu,  ali nijesu odgoj i nijesu mu pružili ono najvažnije a to je ljubav, povjerenje, druženje. Naprosto nijesu imali vremena za njega. 

Na kraju mali Anotan završio je pred sudom za maloljetnike. Otac predlaše da ide u popravni dom ili  negdje na selo da nauči da radi i da vidi kako je život težak.

Tu noć zavržava u policiji, sa starijim prestupnicima, prostitutkama, u  kavezu sa pletenom mrežom, čekajući kola koja će ga odvesti u popravni dom. Dok su ga vozili ’maricom’zajedno sa ostalim prestupnicima on je  sve podnosio.  Kroz rešetke uprtih očiju gledao je ljude, ulice,  velike, ulične neonske svjetiljke, svijetla velegrada, nijemo, samo jedna  suza klizinula mu je niz lice,  nepomičan, bez jecaja. Njegova  majka traži da ga smjeste negdje blizu mora jer se ona nada da će se popraviti. Antoan priznaje psihologu da ne voli majku jer je čuo kada je ona njegovoj baki priznala  da je htjela da ga abortira.

Za vrijeme jedne fudbalske utakmice u kojoj su igrali štićenici iz doma, Antoan uspijava da pobjegne ispod žice ograđenog terena. Trči krpz polja , livade, šumarke,  sela, trči, trči,  i konačno dolazi  do obale mora, tu se njegov bijeg završava, njegova ograničena  sloboda se gubi u velikom plavetnilu  koji se spaja sa obzorjem neba.

Trifoova kamera prati njegovo bjekstvo  iz kazneno-popravnog doma, klizeći sve dalje i dalje dok on bez daha trči, u drugom zvučnom planu se jasno čuju ptice.

I tako dolazimo do presudne scene: Antoan je prvi put na moru, pred njim je beskrajna pučina — tek tada će mu postati jasno da je i to opet jedna granica preko koje se ne može u realnom svijetu, shvatio je da sloboda predstavlja samo iluziju!

Ako želi da je ne uništi moraće da prihvati sva ograničenja života i da ne prilazi njenim granicama. Trifo nije nimalo oklijevao da napravi digresiju u  dirljivi emotivni detalj. Jedan od takvih momenata je i kada se Antoan nalazi na ,,balerini“ u luna-parku, gdje mu se tijelo uvija u razne poze koje izražavaju njegov slabašan impuls da se pobuni protiv zabrana društva.

Luta ulicama tužan i nesrećan. Hladno mu je.  Ispred ulaza zgrada krade jutarnje mlijeko, bježići  halapljivo ga ispija sav u panici da ga i za to ne kazne !? Zato što je gladan!?

Dječak gazi po vodi i  doživljava još jedan poraz u svom mladom ali već uništenom životu. Pučina. Mikro-kosmos. Voda. Sam. Iako Trifo ostavlja otvoren kraj, ovaj zaključak se može izvući iz Antoanovog pogleda u zadnjem krupnom planu filma 400 udaraca,  lijepog i dirljivog djela. 

(Autor je filmski i TV reditelj)

Kada je kao mlad i tada još nepoznat profesor Fernan Brodel branio doktorat u vidu sada već čuvene knjige o Mediteranu, jedina zamjerka mlađanom istoričaru bila je izostavljanje važnog protagoniste mediteranskog kamena – magarca.

Nekoliko decenija kasnije, u svom “Mediteranskom brevijaru”, Predrag Matvejević će upravo pričom o magarcu završiti ovu životnu knjigu prevedenu na desetine jezika, i tako se simbolično odužiti pokojnom meštru.

SMOKVA

“Smokva preuzima i produžuje mediteransku među tamo gdje prestaje maslina”, piše Matvejević o nevidljivim granicama mediteranske botanike.

Još u vrijeme egipatskih faraona, smokva je korišćena za liječenje bola u desnima. Pod smokvom su rođena braća Romul i Rem.

Biblijska priča smokve seže u Rajski vrt, kada su Adam i Eva svoju nagost prekrili smokvinim listom. Neki pričaju da je upravo smokva, a ne jabuka, bila to zabranjeno voće koje nas je iselilo iz raja. Ovaj slatki plod Biblija će pomenuti bar još pedesetak puta.

Od Biblije do erotske poezije smokva će biti simbol mnogo čega, ali je možda putenost tijela, naročito onog ženskog u punoj zrelosti, razlog zbog koga danas pomislimo na smokvinu slast.

MASLINA

Mediteran leži na rubovima pustinjskog pojasa, a maslina je drvo sunčanih predjela. “Maslina razdvaja sumornost Ekvatora od sumornosti Sjevera, ona je simbol klasicizma između dva romantizma”, pisao je Oldus Haksli.

Otuda je maslina još jedan diskretan graničar Mediterana, dugovječan i višestruko koristan: kao izvor hrane, svetosti i blagodati. Čin sađenja maslinovog drveta ima svoju arhetipsku simboliku, jer zahtijeva strpljenje i brigu o ovom čudovišnom stablu koje se izvija ka nebu generacijama, poput one u Baru za koju se kaže da pamti Hristovo vrijeme.

Maslina je prva biljka izrasla poslije Potopa, simbol pomirenja ljudi sa Bogom, otuda maslinova grančica u kljunu goluba. Ni Sveto pismo ni Kuran ne mogu bez masline, a maslinovo ulje podjednako je ljekovito u svakodnevnom životu i u vjerskim obredima.

HERODOT MEĐU TURISTIMA

U uvodu pomenute knjige o Mediteranu, Brodel nagađa, citirajući svog učitelja Lisjena Fevra, šta bi bilo kada bi se Herodot, otac istorije koji je u 5. vijeku proputovao veći dio tada poznatog svijeta, pojavio među današnjim turistima:

“Ala bi se začudio! Ti zlaćani plodovi, što proviruju iz šibljika zagasito zelene boje, narandžinog, limunovog ili mandarininog drveta, nešto se ne sjeća da ih je vidio za života. Ne bogme! Sve su to daleki istočnjaci koje su donijeli Arapi. Pa te čudne biljke neobičnih silueta, bodljikave, poput motki rascvjetanih, s čudnim imenima kaktusa, agava, aloja, indijske smokve - nikako da se sjeti da ih je za života vidio. Ne bogme! To su Amerikanci. To visoko drveće blijedozelenog lišća, koje pak nosi grčko ime, eukaliptus: nikada nešto slično nije ugledao. Tako je bogme! To su Australijanci. A ni čempres, jer su to Persijanci.“

Osim maslinovog drveta, vinove loze i pšenice, skoro sve biljke ponikle su daleko od mora.

AGAVA

“Sada sam agava koja korijenom rije u pukotine hridi i bježi od mora sa kracima algi”, opevao je ovu naturalizovanu Mediteranku italijanski pjesnik Euđenio Montale.

Možda je baš nju izabrao jer cvjeta samo jednom u životu i to onda kada joj se bliži kraj. A mogao ju je opevati i zbog njenog čudesnog tijela od koga se može napraviti konopac otporan na slanu vodu, ali i najfinija čipka.

Agava može i da opije ako se pretoči u meksički meskal, ili popularnu tekilu.

KAPAR

Evo jedne biljke kojoj je Mediteran domovina. Upravo zato što se osjeća domaćom, svojim raskošnim cvijetom zna intimno da obgrli kamene zidine kuća i stepeništa.

Nisu joj jestivi plodovi već cvijetni pupoljci, omiljeni mediteranski začin, gorak i aromatičan: “Trpki okus kapara najbolje poznaju oni koji poznaju svu trpnju Mediterana”, piše Matvejević.

LOVOR I KONOPLJIKA

Slatke vode Skadarskog jezera okružuju ove dvije biljke, pa su zato pomenute zajedno.

Krećemo li se od juga ka sjeveru, lovorov list gubi punoću i mijenja ime u lorber. Još je proročica Pitija udisala lovorova isparenja radi ljekovitih svojstava, a danas su kulinarstvo i kozmetička industrija nezamislivi bez ovog lista.

Šume lovora su rijetkost, zato su prava dragocjenost na ostrvcima Skadarskog jezera, baš kao i siva čaplja, zakonom zaštićena vrsta, koja se gnijezdi isključivo na ovom drvetu.

Konopljiku je još Hipokrat prepisivao svojim pacijentima. Njenu ulogu u umirivanju libida i seksualnog nagona, odakle joj i ime “monaški biber”, nauka nikada nije dokazala. I ona raste u vrbacima ovog velikog jezera koje rijekom Bojanom otiče u Jadransko more.

Da bi mirisao i odisao onako kako to čini, morski pejzaž je nezamisliv bez limuna, narandže i mandarine, šipka koji sjevernije postaje nar, ruzmarina, lavande, žalfije, rogača, vinove loze, kaktusa, aloje… O njima i ostalim čuvarima mediteranskog nezaborava, drugom prilikom.
Uostalom, Brodel mudro savjetuje: „Čitalac će najbolje učiniti ako svemu prida svoja sjećanja, svoje viđenje unutrašnjeg mora.“

Decenijama je 13. jul bio Dan ustanka crnogorskog naroda. Ili Dan ustanka naroda Crne Gore. Pošto je to ovdje važno. Slavio se dan kada je narod Crne Gore ustao protiv fašista, jer su glavari na Cetinju, dan ranije, na Petrovdanskom saboru, odlučili da Crna Gora bude država pod patronatom fašističke Italije.

U svim udžbenicima istorije za vrijeme socijalizma bilo je istaknuto kako je ustanak bio opštenarodni. Ni danas to niko ne negira. Dakle, na istoj strani su bili Milovan Đilas i Pavle Đurišić. Šta je bilo tri ili pet dana poslije, da slučajno imamo pameti – manje bi bilo bitno.

Šta se sve dešavalo nakon 14. jula, pošto je pala Bastilja, koliko glava je odletjelo i koliko se krvi prolilo i ko je koga izdao, pa niko u Francuskoj ne misli da toga dana nije praznik.

Povodom najvažnijeg dana francuske buržoaske revolucije Francuzi objavljuju: "Kada pomislimo na 14. jul, mislimo na pad Bastilje, 14. jula 1789. godine, ili 'Dan Bastilje' kako ga u nekim zemljama nazivaju. Za Francuze, 14. jul je prilika da se okupe i zajedno proslave taj datum."

Da imamo pameti, i mi bismo se zakleli u taj jedan dan kad su naši preci bili zajedno na strani dobra. Ali, prekrupan je to zalogaj za nas.

Pored toga, neko se sjetio da je 13. jul važan i zato što je na taj dan, na Berlinskom kongresu 1878, Crna Gora priznata kao nezavisna država. I tako je 13. jul postao Dan državnosti.

Iako se o Kraljevini Crnoj Gori nije puno učilo u doba socijalizma, činilo se da je svima u redu da se obilježava i taj datum.

Trinaesti jul iz Drugog svjetskog rata je već uveliko ušao i u istorijsko pamćenje i u narodne običaje. Niko se nije bunio da tamo ili ovamo po crnogorskim varošima ode na sabor, ili da se saboru smije – po izboru.
I sve je to ličilo na dobro.

Ali, onda su došle horde pametara i oslobodilaca. Zapravo je neumjesno nabrajati šta ko od njih ima da zamjeri 13. julu, kao i razmatrati ko je, a ko nije na koji prijem došao. Kako bi s puškom krenuli, kad ne umiju ni da se lijepo obuku i pođu da popiju čašu šampanjca?

Ipak, posebno su se istakli oni pod Goricom koji su sebi dali pravo da procijene ima li trenutni podgorički gradonačelnik pravo da slavi praznik. Jer im se ne sviđa sa kim je u koaliciji. Saša Mujović, gradonačelnik Podgorice, izviždan je tokom ceremonije obilježavanja Dana državnosti Crne Gore i nije održao planirani govor. Dio okupljenih građana zviždao je pištaljkama i uzvikivao "fašisto" kada se Mujović pojavio na ceremoniji.

Da se oni koji su 13. jula podigli ustanak pitaju, zviždači ne bi dobro prošli. S koje god strane da se gleda.
Jednostavno, ne treba i ne može baš sve da bude podređeno ni sitnim, a ni krupnijim interesima. Možda bismo mogli da probamo da nađemo makar jednu jedinu stvar oko koje se svi slažemo. 13. jul je kao stvoren za to.

Samo što je nama, uprkos ovratnom busanju u istorijska prsa, važnije ko je koji sekretarijatčić zauzeo i nijesmo sposobni da nešto, prosto – poštujemo. Ne gradonačelnika, ne vladajuću koaliciju, nego datum i pretke koji su se za njega borili.

Ako crnogorsko društvo nastavi da ide putem kojim već neko vrijeme ide, a nema nikakvih naznaka da neće, definitivno će postati stvaran stih Matije Bećkovića: "Postojaće samo planine u kojima su nekada živjeli Crnogorci." Pa – kome pravo, kome krivo.

Piše: Vedrana Rudan

Oni su i ustaše i štovatelji Djevice Marije i lizači katoličkih oltara i obožavatelji Oca Domovine koji je također bio…

J...a. Neki hrvatski portali su razvalili istinu o Tuđmanu. Drug Franjo nije bio ni nacionalista ni ustaša. Dapače, neke ugledne momke u crnini u vremenima dok je Hrvatska kakila i piškila u pelene dao je koknuti.

Naš Tata je bio za neki drugi Dom spreman. Nosaču šmajsera niko to nije rekao pa siroče nije znalo šta je bilo. Nisu znali ni oni koji su na koncertu bili “spremni”.

Ajde, da se ne zajeb.....o. Jesu li oni koji su revali u centru Zagreba bili ustaše? Oni su bili ono što im je policija dozvolila.

Da ih je policija ispendrečila, strpala u prdekanu i naplatila 10.000 eura kazne svi bi revali Druže Tito, mi ti se kunemo.

Ali, šef hrvatske policije je Titov pionir. Siroče je diplomiralo opštenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, nekako mora oprati bolju prošlost. Zato su friške ustaše prošle bolje nego kad su urlale pizdar...e u Bleiburgu.

Jesu li naši političari prikrivene ustaše? Plenković, anemična partizanska beba, otišao je na poklon Šmajseru? Ništa to ne znači. Oni su ekipa kriminalaca koja mijenja uniformu onoliko često koliko kurva gaćice kad se u bordelu slavi mafijaška javna nabavka za hrvatske bolnice.

Iza svega stoji Crkva, tvrde neki. Laž. J... se našim popovima za šta je bilo.

Oni vole lovu i dječicu. Nedavno je velečasni Vladimir Vizir mladim Romima pušio. Pritom nije urlao Za Dom spremni nego katolički stenjao i roktao. Doduše, pošteno je platio 50 eura po trpanju.

Velečasni je trenutno u pritvoru, osudiće ga na rad za opšte dobro u vrtiću.

Ne, Hrvatska nije zemlja ustašija. U njoj samo raste hiljadu cvjetova.

Selo u kome su onom popu, dečko ima 62 godine, mladi Romi prali zube zove se Hrašćina.

Da, trebalo bi hraknuti na ovakvu zemlju kad već gadovima ne želimo razvaliti lopovske njuške.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nijesu nužno i stavovi redakcije Portala RTCG)

Da li ste znali da ratni guverner Pircio Biroli, odgovoran za masovna strijeljanja i teror nad civilima, nikada nije osuđen za ratne zločine. Umro je u Rimu, 1962. godine, kao slobodan čovjek. Ja nijesam.

Da li ste znali da je jedan od razloga koje italijanska istoriografija smatra krunskim razlogom izbijanja Trinaestojulskog ustanka ima ekonomsko-geografsku pozadinu. Ulcinj je ostao van granica Crne Gore. Crna Gora je ostala bez solane a Crnogorci bez soli koja je bila uslov opstanka. Ja nijesam.

USTANAK

Italijani su okupirali Crnu Goru i formirali kvislinšku vladu na Petrovdanskom saboru koji je održan u Zetskom domu na Cetinju. Sekula Drljević predložen je za političkog lidera “kraljevine Crne Gore”. Narod je to doživio kao izdaju. Dan poslije, dogodio se spontan, masovan ustanak.

Taj ustanak je, pribojavam se, posljednji trijumf pokoljenja spremnog da se nosi s onim što su naslijedili. To se ne događa često. Mislim na spremnost pokoljenja da adekvatno vrjednuju veliki akcijski kapital svojih predaka. U konkretnom slučaju narodnu slogu.

U izvještaju, 14. Jula 1941. Pircio Biroli Crnogorce opisuje kao narod spreman na sve i narod nadahnut mističnim fanatizmom. Upozorava da je borba s Crnogorcima isto što i orati more.

Mi smo u Crnoj Gori mistični fanatizam prerasli. I misticizam i fanatizam davno su osuđeni na izgon. Na tome su radili učeni i trijezni ljudi. Nije da nijesu uspjeli. Na žalost.

Ne mislim da je raspršeno nepovjerenje u konsekvence ustanka naroda koji se prvi u Evropi usudio da udari na monolitni blok italijanskog fašizma i njemačkog nacizma.  Svaki razuman stvor vjeruje da je Trinaestojulski ustanak zvjezdani trenutak crnogorske istorije i vezuje da za antufašističku borbu. Istovremeno, taj događaj danas ima ceremonijalni karakter a termin antifašizam gubi autoritet, postaje poštapalica političarima i aktivistima na klizavom terenu tamnog populizma.

Mi nijesmo razumjeli efekte koje je 13. jul 1941. trebao imati u društvu i kulturi. Kao zajednica, Ignorisali smo značaj što ga je ustanak protiv fašizma u Crnoj Gori morao imati za individualni razvoj čovjeka.

Zamislite istoričare i političare koji 80 godina sjede za upravljačem. U retrovizoru posmatraju 13. jul.

Parole koje dobro zvuče. Prkos. Ponos. Antifašizam.

Sve to i nespremnost da čovjek za upravljačem prihvati mogućnost slijepe pjege, područja koja čovjek upravljačem ne može vidjeti u retrovizorima, ni unutrašnjem ni bočnim. To vidim.

U sivim pjegama je bilo nečega što istoriografija, politika, umjetnost nijesu mogle razumjeti. Ne mislim na oficire kraljevske vojskle u otadžbini i vjerujući narod što su nedavno pominjani.

Mislim na mistični fanatizam Crnogoraca.

Bez mističnog fanatizma slika 13. jula je kreirana kao prepis ustanka a trebali smo mit. Mit okuplja ljude kroz zajedničke slike i poruke. Mit ljudima pomaže da bolje razumiju sebe.

Bez oreola mita 13. jul uzima se zdravo za gotovo.  

MISTIKA I FANATIZAM

Potencirajući kao pokretačke elemente ustanka, ideologiju KPJ a ne mitologiju braniča slobode i karakter crnogorskog naroda, iz sakramenta kakav je 13. jul odstranili smo sve što je važno za lični razvoj i samospoznaju čovjeka. I tu je s njim, u suštinskom smislu, svršena stvar.

U istorijskim lekcijama i lijepoj književnosti ustanak protiv fašizma rasteretili smo mističnog fanatizma Crnogoraca. Bez njega je nepotpuna zajednička slika vremena i prostora Crne Gore. Otpor je slika. On je ram.

Bez ideje masovnog žrtvovanja Crnogoraca 13. jul 1941. nije bio moguć.

Pošten. Hrabar. Odan. Borba. Žrtva.Ustanik.

Kroz zajedničke priče i pouke, to su potonjih 80 godina trebale da potenciraju škola i familija. To su tačke oko kojih je trebao biti oblikovan mit. No, umjesto antropološke evolucije mi smo izabrali antpološku revoluciju.

Na dva mjesta umjenost je dohvatila viziju i mit. Onaj Bezmetković Luke Tomanovića, na Savini. Okrenut moru. I cijeli Lubarda. I čitav Drago Đurović.  To su izrazi s nacionalnom osjećajem. Tu su orjentiri u sistemu ideja koje bi nam trebale urediti život.

Možemo li ponovo naći svoj početni položaj?

Kao svaki depresivni optimist kažem sebi: Biće dobro. Biće.

Laički moral. Samog sebe lažem. Izvjesno.

Dva čovjeka u sivim vojnim mantilima, bezlična i bezimena, izvadili su zgužvani papir sa pečatom i potpisom. Jedan od njih je hladno, poput te februarske zime 1945. godine, rekao: „Kapetane Solženjicin, uhapšeni ste zbog antisovjetske propagande. Bićete sprovedeni na ispitivanje.“ U miru, bez mnogo riječi, uzeo je najnužnije dok su mu stavljali lisice, vodeći ga u Gulag na odsluženje osmogodišnje kazne.

Teška vremena rađaju snažne ličnosti i velike stvaraoce. Solženjicin je bio jedan od takvih. Služeći kaznu, napisao je monumentalno, trotomno djelo pod nazivom „Arhipelag Gulag“. On je svjedočanstvo sistema represije, zatvaranja i torture u SSSR-u.

Knjigu dobitnika Nobelove nagrade, tadašnji državni vrh smatrao je antidržavnim elementom, nemareći za elementarna ljudska prava i slobode. KGB je munjevito reagovao i 1974. godine mu oduzeo državljanstvo i protjerao ga iz države. Trebalo je punih dvadeset godina da se ovaj disident vrati svojim korijenima.

Vlast disidente vidi kao prijetnju nacionalnom sistemu bezbjednosti. Za to, u razmišljanjima vlasti, postoji više elemenata. Prvo, disidenti dovode u pitanje legitimitet vlasti i time postoji opasnost za režim da se formira kritična masa pristalica i samim tim – opasnost od promjene vlasti.

Zatim, oni šire ideju o potrebi za promjenama na svim nivoima, što može dovesti do otkazivanja poslušnosti unutar organa i službi nacionalne bezbjednosti – najčešće unutar vojnih struktura.

Postoji i strah režima od subverzivnih aktivnosti koje mogu biti posljedica ne samo ideoloških uvjerenja, već i kontakta sa stranim elementima koji disidenta vide kao sredstvo za promjenu režima. Njihovo djelovanje otkriva sve slabosti sistema, koje se temelje na korupciji i zloupotrebi državnih resursa.

Konačno, režim ih vidi kao remetilački faktor za sprovođenje svojih ideja i autoriteta. Kako bi umanjio njihovo djelovanje, režim ih kvalifikuje kao antidržavne elemente koji ugrožavaju ustavni poredak, pokušavajući da ih na taj način marginalizuje.

Režimi disidentima krše osnovna prava i slobode. Ugroženo im je pravo na život, slobodu kretanja, tajnost prepiske, slobodu misli i govora, kao i pravo na javno izražavanje. Korijeni ovakvog modela rada sovjetskog režima zadržani su do danas. Primjer je Aleksandar Navaljni, ruski opozicionar.

Višestruko je zatvaran zbog političkog aktivizma. Preživio je trovanje nervnim gasom, ali je život izgubio u zatvoru u Sibiru 2024. godine. Ruska vlast zvanično je saopštila da je umro prirodnom smrću. Vladimir Kara-Murza osuđen je 2022. godine na zatvorsku kaznu zbog „širenja lažnih vijesti o vojsci“.

Dok bude nedemokratskih režima, biće i disidenata. Kako je to lijepo rekao Solženjicin pred Nobelovim komitetom: „Jedna riječ istine teža je od cijelog svijeta.”

Čitaocu neka ne promakne njegova rečenica sa 265. stranice u četvrtoj knjizi Drugog toma, pod nazivom Strelice krivice, u Arhipelagu Gulagu: „Linija koja razdvaja dobro i zlo ne prolazi između država, klasa, ni partija , već kroz svako ljudsko srce.

Slavoj Žižek u jednom svom eseju, pozivajući se na Lakanovu teoriju, govori o efektu kome treba da teži umjetničko djelo. Umjetničko djelo ne treba da učini poznatim, domaćim one dimenzije čovjekovog bitisanja koje su nam strane, već, naprotiv, da učini tuđim ono što nam se čini najviše domaćim – ono što je samo po sebi najrazumljivije. Znači, umjetničko djelo treba da nas istrgne iz svakodnevnog ideološkog shvatanja sebe i svijeta, i to jeste odlična definicija umjetnosti.

Dakle, Vuković, kao i svaki drugi pjesnik, slikar, redatelj..., ima pravo na sopstvene imaginacije, negacije i besudne zemlje. Mimo tog prava ostaje pitanje da li zaista u Vukovićevom izrazu ima resentimana i subverzije prema Crnoj Gori (ja bih rekao da nema). Horizonti pisca daleko nadilaze politički korektne i uvriježene 'pristojne' pojmovnike. Kako je Đilas opisao Crnu Goru, sjetimo se! Kao zemlju najgoreg nemorala, prepunu potkazivača, izdajnika, sadista i ubica... I šta o njemu kazali današnji graDžanski puritanci?

Ali okrenimo se unatrag i sjetimo se ranijih laureata Trinaestojulske nagrade. Uzgred rečeno, nagrade drugima u nama često isprovociraju najniže porive: zavist, ljubomoru, podozrenje... Uvijek je bilo široko iskazanog nezadovoljstva pred likom i djelom nagrađenih, i gotovo uvijek nagrade su bile političke, odnosno – dvorjanske. Porazno je, rekao bih i nedopustivo, što i danas, nakon dugo iščekivanih promjena, i dalje dodjeljujemo nagrade po političko-partijskom ključu, koliko god Bećir Vuković bio dobar pjesnik. Ipak je njegov dodir sa jednom političkom strankom isuviše tijesan i eksponiran – pa se Trinaestojulska nagrada doživljava kao proteza njegove naklonosti. Sjetimo se Pavla Goranovića i Milorada Popovića. Iako obojica solidni stvaraoci, silne nagrade, lukrativne pozicije i novčani fondovi koji su tekli prema njima širokim kanjonom – zavrijeđeni su isključivo na osnovu bliskosti sa DPS-om. Zar nismo bili dužni prekinuti takvu praksu?

Zaslužili su Goranović i Popović nagrade za pisano stvaralaštvo, ali ne i toliko favorizovanje. Takođe, imajući u vidu ranija djela Bećira Vukovića, vjerujem da je njegova nova knjiga vrijedna naše najprestižnije nagrade. Čestitao sam mu javno i iskreno – ali dominantan je utisak da nagradu nije dobio iz umjetničkih i estetskih razloga.

Obradovao sam se ovome isto kao i kada je prošlog mjeseca prva djevojka pripadnica RE populacije u Beranama završila srednju školu. Priređen joj je prijem u Opštini, kod predsjednika. Njen problem nije riješen, jer kao raseljeno lice nema crnogorska dokumenta i teško će naći stalni posao, ali je ostvarila svoj lični san.

U ovom sjevernom gradu, gdje je tokom rata na Kosovu, utočište našla jedna zajednica Roma i Egipćana, danas dječiji vrtić pohađa oko šezdeset mališana, potpuno integrisanih sa drugom djecom iz lokalne zajednice. Dvjesta djece RE populacije ide redovno u osnovnu školu, a značajan broj nastavlja i srednju. Mladi lider i borac za prava i integraciju Roma i Egipćana, Sultan Beća, stalni radni odnos ima u beranskom Domu zdravlja kao fascilitator, odnosno običnim rječnikom kazano, pripadnicima RE populacije, koji se teže snalaze, pomaže pri ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu.

Daleko je to od kraja marginalizacije Roma i Egipćana, ali nema grada u Crnoj Gori koji je otišao ovako daleko u pogledu integracije ove osjetljive manjinske zajednice kao što je to u Beranama.

Treba se samo prisjetiti početaka. Kolektivnih smještaja po raznim halama i spavanja na podu. Ili onih drvenih kućica na Donjem Talumu i naselja koje još tada dobilo ime Riversajd, jer je bilo odmah pored Lima. I šatora od najlona pod kojima su spavali kada bi ih iselili iz baraka dok se sa privatnicima pregovaralo za njihov trajniji smještaj.

Upravo sam tu prvi put prisustvovao i fotografisao vjerski ritual – zikr. Praktikovali su sufizam i prenijeli u Berane dugu tradiciju jednog derviškog reda iz Prizrena. Bilo je to fascinantno iskustvo. Predamnom su izvodili prepoznatljiv ples i probadanje iglama. Veliki broj medija je preuzeo tu reportažu. Šejh ili starješina ovog derviškog reda bio je Sultanov otac Zejnel, a Sultan je tu negdje na starim fotografijama, kao dječak.

Međunaraodna zajednica je prepoznala problem u kojem su se našli izbjegli Romi i Egipćani i zato su im sa druge strane rijeke izgradili moderno naselje. Ime je ostalo isto - Riversajd. Sada se radi na tome da se pronađe bolja lokacija od ove koju Lim često poplavlja u vrijeme velikih vodostaja. Duga je to priča.

Zejnela Beću odavno nisam vidio. Znam da se povukao u neku samštinu i pronalazi duhovni mir u jednoj malenoj kući, na drugom kraju grada, na skoro skrivenom mjestu.

Odavno planiram da ga obiđem i podsjetim na one teške trenutke u šatorima od najlona. I da ga pitam da li je ponosan? Da li je srećan što njegova RE zajednica više ne pati? Što djeca idu u vrtić i školu. Ili što se oprobavaju u biznisu kao dječak koji po kafićima ne ide da prosi, nego nasmijan i ponosan prodaje kaiševe.

One molitve, zikr, prije dvije i po decenije, tada mi je rekao, bile su posvećene tome da se riješe problemi njegovog naroda. Nekako vjerujem da je Zejnelova molitva imala neobjašnjivu kosmičku snagu.

S druge strane, putopisac Viktor Lazić misli da ne može. Njegovo iskustvo sa Ninom, čet-botom koji se trudio da mu postane partnerka, završilo se razočaranjem. Samo kreiranje fizičkog izgleda bilo je poražavajuće banalno, kao izbor dijelova njenog tijela na tržnici. Konverzacija je bila dosadna i ispunjena programskim frazama i stereotipima. Ipak, Nina je, nimalo naivno, pokušala od njega da izvuče što više ličnih podataka, pa su ubrzo počele da mu stižu reklame povezane sa tipom automobila koji vozi. Kada je prestao da joj se javlja, nastavila je da ga “opsijeda”. Možda je taj kraj bio ono najljudskije što je Nina pokazala.

Ako izuzmemo predviđanja da će industrija ovakvih čet-botova uskoro vrijediti 70 milijardi dolara, kao i sve moguće zloupotrebe i manipulacije koje proizilaze iz ovakvih “ljubavnih veza”, zamisao o partneru koji nikada ne gunđa, ne zaboravlja važne datume, uvijek je tu da nas sasluša i nikada nema loš dan – zvuči kao idealna predstava o ljubavi.

Upravo kulturni obrasci i društveni narativi koji oblikuju naše predstave o ljubavi od najranijeg doba, tjeraju nas da tragamo za takvom vrstom odnosa. Prvi put u ljudskoj istoriji, zahvaljujući vještačkoj inteligenciji, to je postalo tehnički moguće. U svijetu usamljenika, ovaj simulakrum ljubavi nije za potcjenjivanje.

Izbor

A mogu li sebe da zamislim u vezi sa virtuelnim partnerom koga ću, za ovu priliku, zvati Ljuba?

Prvo što me u toj zamišljenoj vezi demotiviše jeste činjenica da Ljuba nije izabrao mene. Nije baš mene “pozn'o međ’ hiljadu žena”, kao u onoj narodnoj pjesmi. Sjetite se samo filma "Her" i patnje Teodora (Hoakin Finiks) kada sazna da je Samanta, operativni sistem u koji se zaljubio, u vezi sa još 641 osobom.

Upravo taj nedostatak ekskluzivnosti koja mi je potrebna da bih se osjećala voljenom, bila bi za mene prva nepremostiva prepreka.

Sjećanja

Tehnologija pamti umjesto nas, ali, kako primjećuje francuski filozof Bernar Stigler, ne zna zašto treba da pamti.

"Kažu da ne možeš zaboraviti osjećanja", izgovara Ema u filmu "Little Fish", dok se bori da, usljed misteriozne bolesti koja briše pamćenje, sačuva sjećanja i svoju vezu sa Džudom.

Čega bi se, pak, sjećali Ljuba i ja? Pa naš bi odnos počeo onoga trenutka kada bih ga, doslovno, kreirala. Dakle, sjećao bi se svega onoga za šta je programiran da pamti.

A ljubav ne traje zato što pamtimo sve, nego uprkos onome što zaboravljamo.

Nesavršenost

Svakako bi mi bila dosadna tolika izvjesnost. Čak i kada bi Ljuba bio programiran da se suprotstavlja, mislim da bi to bilo predvidivo i očekivano, bez spontanosti i bez igre.

Prava ljubav dopušta i greške. Ona je uzajamna i stalno se preispituje. Taj paradoks da nekoga volimo uprkos njegovim manama, pa čak i zbog njih, suština je one ljubavne čarolije susreta sa stvarnim, nepoznatim i nesavršenim drugim čovjekom.
“Da l’ ćeš me voljeti stvarnog, imaš li snage za to”, pjeva Darko Rundek.

Ljubav između dva čovjeka prepuna je tišina, nesigurnosti, neizvjesnosti — prostora u kome se ljubav rađa i preobražava. Vještačka inteligencija, nasuprot tome, uvijek ima odgovor. Ta „savršena“ komunikacija briše ono najljudskije — nesavršenost.

U "Fragmentima ljubavnog govora", Rolan Bart kaže nešto kao: ljubav nije dijalog, već monolog upućen drugom koji je prisutan u odsustvu. Ljuba je, pak, uvijek prisutan u dijalogu, uvijek spreman na odgovor. Razumije šta kažem, ali ne razumije šta želim da prećutim.

Ljubav dvoje ljudi nikada nije savršena. Naprotiv, protivrečna je, puna nesporazuma, često zbunjujuća, nerijetko i bolna, ali upravo zato – stvarna.
Ljubav u zagrljaju vještačke inteligencije, ma koliko savršeno programirana, nikada neće biti stvarna.

Zato me ni Ljuba nikada ne bi volio stvarno, jer nije programiran za to.

Da bi se o nečemu odlučivalo valjda bi se moralo znati o čemu se odlučuje. U priči o novom zakonu nema ništa od toga.

U članu 2 Nacrta zakona piše da se dijasporom - iseljenicima “smatraju crnogorski državljani i druga lica porijeklom iz Crne Gore, koji žive u inostranstvu i koji Crnu Goru doživljavaju kao svoju matičnu državu ili državu porijekla i baštine je kao demokratsku“,

Kako 'doživljaj' može da bude kriterijum da neko sebe doživljava ovako ili onako i da zakon to uzima u obzir? I, prije svega, ko, kako i na osnovu kojih parametara utvrđuje kako se neko osjeća?

Definicija obavezuje iseljenike da Crnu Goru doživljavaju kao demokratsku.Gube li oni svoj status, ako država Crna Gora, nedaobog, postane nedemokratska, pa oni prestanu da je tako doživljavaju?

Da se ne lažemo: Crna Gora ljude koje je, uglavnom svojim raznim politikama, išćerala iz zemlje, doživljava najčešće kao neke čudesne izvore novca koji će nekom svom ugaženom kraju iz kojega su pobjegli, donijeti neke novce i, kao čarobnim štapićem, stvoriti uslove da oni koji su ostali dobiju posao i mrvu osnovnih uslova za život. Kako se na birokratski jezik prevodi izreka - ljubav za ljubav, sir za pare.

Otpilike na taj način bi se morala definisati politika koju država treba da ima prema ljudima koji su stekli svoj novac i raspoloženi su da ga ulože u svoj kraj.

To nema veze da deviznim prilivom ove zemlje koji je značajan jer iseljenici šalju novce svojima kući da bi preživjeli.

Ko god je imao posla sa odnosom državnih institucija prema iseljenicima zna da tim ljudima, kada su pokušali da nešto organizuju u svojoj zemlji, nepodnošljivo često nije omogućen ni elementarno dostojanstven prijem. Najčešće dobiju razgovor sa pomoćnikom lijevog pomoćnika u nekom od ministarstava, A i njega čekaju dok se ne udostoji da porazgovara sa njima. Pripremljen projekat na osnovu kojeg bi i jedni i drugi imali koristi - ni u primisli.

Možda se nešto promijenilo osnivanjem ministarstva za dijasporu, ali se o tome još ništa pouzdano ne zna.
Sa druge strane postoji nezajaživa potreba iseljenika da utiču na politiku u zemlji u kojoj će oni, možda, biti sahranjeni. U kojoj ni njihovadjeca, ni njihovi unuci nikada neće živjeti.

Ako nekome o cijeni mlijeka, zbog poreza koji će njegova vlada odrediti, odlučuje njemački premijer Fridrih Merc - što bi taj isti odlučivao o ishodu izbora u Crnoj Gori, odnosno o tome koliki će biti porez u domovini i koliko će mlijeko za đecu plaćati oni koji su ostali?

Svi znaju za avione i kamione pune ljudi koji u vrijeme svakih istorijskih izbora pristižu u Crnu Goru. A ovdje su svi istorijisi. Partija plati, vidi se familija, zaokruži se šta treba i to je to. Znamo koliko opterećuje međunacionalne odnose u Crnoj Gori.

U svemu značajnu ulogu ima činjenica što Ustav definiše da, kako bi ima pravo glasa, građanin Crne Gore u njoj mora da ima prebivalište. Avaj, hiljade i hiljade ljudi su decenijama po svijetu, ali nijesu ispunil zakonsku obavezu da svoje prebivalište odjave.

I tako, eto nam biračkog spiska značajno punijeg od broja punoljetnih građana. Ko se pravi da ne zna neka zimi prošeta crnogorskim, naročito sjevernim selima i varošima.

Ima tu još strana. Ljudi koji su otišli u inostranstvo najčešće nijesu od onih koji će svoju čokoladu da jedu iza ćoška i da ni sa kim ne podijele. Darežljivi su često - da bi se pohvalili ili da bi podijelili djelić svog teško postignutog uspjeha - manje je važno.

Važnije se što se na svakom koračiću Crne Gore može naići na one koji misle da se moraju 'odrati' gastarbajteri. Nepogrešivo ih prepozna svaki moler ili pijačni prodavac i u trenu prilagodi cjenovnu politiku. Što ne samo da nije pošteno, nego je i glupo. Neko ko se prilagodio svijetu, mnogo širem od Crne Gore, svakako će to prepoznati. I otići drugdje.

Glede visoke politike - da bi postojala moralo bi da se zna o čemu se zapravo govori. Statistika u Crnoj Gori uporno neće da prebroji koliko iseljenika imamo i đe su. To bi morao da bude prvi korak. A mi još bauljamo.

Mi ili oni 

Francuska ima 68 miliona stanovnika. Crna Gora ima nas 680.000. Francuska ima više violinista od kojih bi svaki mogao biti prva violina u našem simfonijskom orkestru nego naša zemlje ljudi koji u potonjih deset godina taj instrument držali u rukama. Francuzi imaju više slikara čije slike vrijedi pamtiti nego mi u Crnoj Gori Fabiano blokova za crtanje.

Francuzi su isključivo zainteresovani za izvorne ideje i stvaraoce koji kulturi daju novi oblik. Nemaju nikakvu uredbu kojom se država obavezuje da doživotno izdržava slikare. pisce, glumce. Provjeravam imaju li Francuzi umjetnike koji imaju konkretne zamjerke na grubost manira Francuske koja ih je prepustila dinamici žive kulture. Nemaju.

Nemaju ni državljane Francuske koji pale njenu zastave. To govori što Francuzi misle o Francuskoj.

U Crnoj Gori izabrali smo da socijalni status ljudi iz sektora kulture gradimo kroz sistem državnih nagrada i priznanja.

S upornošću brižne majke naša zemlja finansira filmove koji nikada ne doguraju do bioskopa, knjige koje niko ne čita...

Francuz u stvarima od javnog interesa njeguje kontrolisanu pristrastnost. Ponosni su na francusku kulturu. Podržavaju studijske boravke svojih umjetnuka u inostranstvu, imaju stotinu rezidencija za pisce. To su neka njihova formalna priznanja za izuzetna dostignića ljudi u oblasti umjetnosti. Nepristrastnost je sakrament Republike. To je njena podrška čovjeku.

Za razliku od Francuza mi smo institucionalizovali nekontrolisanu pristrastnost.

Ovako smo to zamislili. Umjetnik dobija jednu od pet državnih nagrada. Država formira komisiju čji je zadatak da se uvjeri da umjetnik uz državnu imai nekoliko drugih nagrada. Komisija formira spisak ljudi koji ispunjavaju kriterijume. Resorni ministar razmatra spisak i donosi odgovarajuće rješenje.

Sretni dobitnici imaju pravo na doživotnu naknadu u vidu mjesečnog primanja koje se kreće u rasponu od jednu do dvije prosječne zarade u Crnoj Gori.

Da bi dogurao do penzije čiji je mjesečni novčani ekvivalent naknadi koju imaju istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore hirurg bi trebao da uradi 4000 operacija na otvorenom srcu, ginekolog da na svijet donese 4000 zdravih beba, inspektor za krvne delikte da 4000 puta istrči pred puščanu cijev, vatrogasac da izgori, bankar da pronađe i nagovori na oročenu štednju 10000 hiljada ljudi čiji će životne ušteđevine proćerdati na berzi ovlašćeni broker.
Jes` kultura kiseonik!

Nebo iznad Lješkopolja

Sinoć iznad Lješkoplja vidim tri zvijezde u nizu. Orion. Nisko na jugu vidim Strijelca i Škorpiju. Tu je i ljetnji trougao. Labud. Lira i Orao.

Hiljadu je godina prošlo od kad sam to posljednji razgledao nebesa. Mislim da je bio neki Frutak. Danilovgrad. Mirisala je noć na pokošeno sijeno i pčelinji vosak. I bio sam usijana glava.

Sinoć je vjetar donio miris zgarišta. Gorjela je suva trava u poljima koja završavaju u kanjonu Morače.

S godinama čovjek sve dublje povlači u unutrašni, lični prostor.

Nije u mojim očima kultura izgubila autoritet. Nije izgubila značaj. Značenje? Možda.

U knjizi Kultura Zapada / Od osvita do dekadencija Žaka Barzana stoji - nejasna budućnost čini se bližom. Blijede i rijetke zvijezde. Na rođenju nijesu mi bile naklonjene. Nijesam ni pjesnik, ni muzičar, ni režiser.

Pa sve češće mislim: Da mi vidimo od čega se živi.

Svoju skromnost koja ga je krasila pokazao je time što je veći dio razgovora potrošio na čuđenje i nevjericu. Vijest iz Osla stigla je s razlogom, čovjeku od integriteta, koji nije ustuknuo pred političkim pritiscima kao director Agencije. Njegove riječi iz 2003. godine u Savjetu bezbjednosti UN ostaće upamćene kao stub odbrane profesije, moralnog i etičkog pristupa pitanjima od značaja za svjetski mir i bezbjednost.

Tada je rekao: „Nakon tri mjeseca intezivnih inspekcija do danas nismo pronašli nikakav dokaz niti uvijeriljiv pokazatelj da je došlo do obnove iračkog programa nukleranog nauoružanja.”

Agencija ima ključnu ulogu u međunarodnoj kontroli nuklearnog naoružanja, iako njen formalni naziv ne uključuje riječ „naoružanje“, već se odnosi na atomsku energiju. Međutim, upravo kroz svoju inspekcijsku i verifikacionu funkciju, ona djeluje kao centralni mehanizam kontrole širenja nuklearnog oružja u svijetu. Njen zadatak je da vrši poslove verifikacije i inspekcijskog nadzora nuklearnog materijala i programa. Na ovaj način ona sprečava širenje nuklearnog naoružanja. Ovo dovodi do prevencije nuklearnog terorizma. Agencija sarađuje s državama kako bi se osigurala fizička zaštita nuklearnog materijala i postrojenja, što je ključno za sprečavanje krađe radioaktivnog materijala i potencijalnih terorističkih napada.

Agencija obavlja poslove ranog upozoravanja i izvještavanja Savjetu bezbjednosti UN: ako država odbije saradnju ili prekrši obaveze, Ona to prijavljuje UN, što može dovesti do međunarodnih sankcija ili drugih mjera. Njena globalna uloga za očuvanje svjetskog mira i bezbjednosti je od posebnog značaja.

Jedan je od stubova međunarodne bezbjednosti. Izgrađuje međunarodni pravni poredak, smanjuje rizik od sukoba i podržava i promoviše upotrebu nuklearnih programa u civilne svrhe.

Danas je njena ključna uloga vezana za kontrolu i verifikaciju nuklearnog programa u Iranu. Između 2015. i 2018. godine, Agencija je u više navrata potvrdila da Iran poštuje uslove JCPOA (nuklearnog sporazuma). Iran je 2021. godine odbio da primijeni izrečene mjere i ne dozvoljava potpuni pristup kontroli nuklearnog programa. Neki podaci sa kamera i nadzornih sistema su uskraćeni ili izbrisani, što ograničava vremenski kontinuitet praćenja. Iran je u više navrata odbio da objasni prisustvo tragova neprijavljenog uranijuma na lokacijama koje nijesu bile zvanično prijavljene.

Agencija se danas nalazi između diplomatije i inspekcijske misije, što joj otežava neutralno djelovanje. Prema poslednjem izvještaju Agencije u vezi sa Sporazumom o zaštitnim mjerama prema Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT) sa Islamskom Republikom Iran, na strani 19, u zaključku br. 89, navodi se:

„Generalni direktor ponavlja svoj hitan apel Iranu da u potpunosti i efikasno sarađuje sa Agencijom. Sve dok Iran ne pomogne Agenciji u rješavanju otvorenih pitanja, Agencija neće biti u mogućnosti da pruži uvjeravanja da je iranski nuklearni program isključivo mirnodopske prirode.”

Prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir, El Baradej je izjavio: „Osjećam se ponizno i preplavljeno emocijama. Ovo nije stvar mene — već vrijednosti koje pokušavamo da branimo.

“Danas je mir kao vrijednost čovječanstva ugrožen. Međunarodna zajednica nema snagu i političku volju da bezbjednosne probleme riješi. Ostaje nam da vjerujemo da će neki novi El Baradej skupiti snage da bar na trenutak pokaže da međunarodne organizacije imaju svoje „ja“, neophodno za mir i stabilnost.

I zaista je čudna i varljiva ta politika, često i neshvatljiva. Aristotel politiku postavlja iznad etike. Samo politika može da nam obezbijedi sigurnost i blagostanje – a to je preduslov bavljenja etikom. I pored svega što su Dritan i URA uradili 30. avgusta 2020, i kasnije kroz sve tužilačke, sudske, emancipatorske i antikriminalne magna poteze, koji su uspravili i održavili sistem, ta stranka i njen lider dan pred kongres u nepovoljnom su statusu.

Dritan je otvorio vrata novom političkom dobu i novoj političkoj nomenklaturi, i umjesto da bude nagrađen – on danas tavori na granici političkog opstanka, ne znajući šta donosi dan, a šta noć. Kao što rekoh – politika je neuhvatljiva i apstraktna kategorija, na stranu sada usložnjavanje i prijetnja rascjepom usljed navodno sebičnog i samodovoljnog ponašanja potpredsjednika Pokreta URA. U te spekulacije ne želim da ulazim.

Čuvena je rečenica Nikolaja Berđajeva – da svijetom, čovjekom, čovječanstvom i istorijom vladaju božija promisao, nužnost i slučaj. Čini mi se da bi smo mogli i politiku uvesti u ovu definiciji velikog ruskog religioznog mislioca.

U minuli utorak (1. jula) navršilo se 59 godina od Brionskog plenuma, održanog u hotelu Istra na Brionima, na izdašnom i škrtom Mediteranu, kada je sa svih državnih i partijskih funkcija smijenjen Aleksandar Ranković, potpredsjednik SFRJ i sekretar CK SK Jugoslavije, jedan od trojice najvažnijih ljudi u zemlji.

Uvijek su plenumi, kongresi i posebne sjednice ispod skrame svečanog i jubilarnog skrivali kaznu, sankciju, izopštenje, prijetnju..., elemente grčke tragedije.

U paničnom, ali ne oduzetom strahu Aljoša u toj borbi za goli život uspijeva da se u jednom rovu dokopa ručnog minobacača s kojim uništava jezivu ratnu mašineriju.

Mladom borcu je predočena mogućnost da dobije odlikovanje za hrabrost i da za taj podvig dobije zvanje ratnog heroja, međutim kao svaki devetnaestogodišnjak, iskreno i pomalo nespretno priznaje da bi on najviše volio ako bi ga nagradili sa nekoliko dana odsustva da ode svome domu kako bi se ljudski pozdravio s majkom i da popravi krov na kući, prokišnjava. Ova iskrenost plijeni. General sa simpatijama nagrađuje čestitog vojnika koji obećava da će se vratiti na vrijeme. Dva dana do kuće, dva kod majke i dva za povratak.

Odjednom se osjetio jači od rata. Njegov pokret je lak a i srce otvoreno i okrenuto ljudima. Potresna je njegova briga oko ratnog invalida za koga je rat završen i koji se premišlja — da li se vratiti kući ili da nađe sebi mjesto u nekom nepoznatom kraju velike zemlje. Sa kojom on pažnjom nosi dva komada sapuna nepoznatog saborca upućenog umjesto dara ženi koja bi trebalo da ga čeka. Međutim, ona za ratne uslove živi više nego dobro i čini se da baš i ne razmišlja previše o njemu, jede čak i džem zajedno sa ljubavnikom. Zato Aljoša odlučuje da sapun koje je nosio cijelo vrijeme pokloni saborčevom ocu, koji je poskakivao od sreće kad je doznao da mu je sin živ!

Put do kuće je dug, treba preći veliku Rusiju. Aljoša putuje vozovima, teretnim kompozicijama, svim prevoznim sredstvima samo da bi što prije stigao kući da zagrli majku sa kojm se nije oprostio kada je otišao na front. U jednom teretnom vozu morao je da ostane bez zadnje konzerve šunke podmićujući tako debelog čuvara-pratioca da bi ga ovaj pustio u vagon sa slamom. Upravo u ovom vagonu upoznaje ‘slijepog putnika’ prelijepu djevojku Šuru. Realizam je dosta opor, ali su Aljošina osjećanja ostala čista. A njegovo vrijeme nije obično vrijeme. Centralni dio filma zato i zauzima susret sa isto tako mladom Šurom koja nekud putuje i s kojom će izvjesno vrijeme provesti Aljoša.

Na jednoj od malobrojnih stanica Aljoša izlazi sa kanticom da donese vode, voz je krenuo zajedno sa njegovom lijepom saputnicom a on ostade sa čežnjivim pogledom i kanticom u ruci.

Ipak, nije se pokolebao pojurio je kroz kišu i blato vozeći se u jednom dotrajalom kamionu kojim je upravljala starija žena, uspijeva da stigne do jednog mosta na kojem je ponovo sreo Šuru. Zajedno dolaze do jedne česme u prirodi , zaboravljajući ne trernutke užase rata. Aljoša sa Šurom doživljava čistu, istinsku ljubav, romansu koja je trajala nekoliko dana, to su bili njegovi najsrećni dani u njegovom mladom ali već uništenom životu. Prvi zagrljaj, prve nježnosti, i na kraju rastanak. Šura ga ispraća trčeći za vozom gledajuću za nađenom i izgubljenom ljubavi. Ostaje sama na stanici. U ovoj sceni Čuhraj opravdava naziv svog filma u punom smislu tih riječi, i zaista je ova priča balada o vojniku.

Aljoša nastavlja svoj beskonačni put ka svome domu sa pomiješanim emocijama, misli na Šuru , na majku, na kuću, u ovoj sceni naizmjenični krupni planovi njega i njegove djevojke sa pozadinom mladih breza u duploj ekspoziciji, a sve u pokretu sa stilizovanim svijetlom i fotografijom djeluje u punoj emotivnoj silini. Aljoša se u fleš-beku sjeća Šure, njene duge kose uvijene u pletenicu, osmijeha, njenih milih očiju i vode pored koje su krepili. Aljoša kao da je iživio cio svoj život - učinio je za svoju zemlju i slobodu sve što je mogao, ostvario snove pa mu za susret sa majkom ostaje samo nekoliko trenutaka — tek da se oproste, jer njega traži rat iz kojeg se više nikada neće vratiti. To je cio jedan ljudski vijek rečen u filmu, da bi od njega ostala samo jedna jedina rečenica: bio je Aljoša, otišao je na front, nije se vratio i ostao je negdje samo kao ruski vojnik. Taj poslednji voz koji je trebao, konačno da ga doveze do kuće biva bombardovan.

Sreća mu polako izmiče, Aljoša je na domak kuće, svege još nekoliko kilometara, ali vrijeme otpusta je isteklo treba još danas da krene nazad na front.

Voz je u plamenu. Aljoša spašava djecu i povrijeđenje putnike, a onda uzima inprovizovani, gotovo oronuli splav i vesla, ploveći s njim do druma koji vodi njegovoj kući. Starim koamionetom konačno dolazi domu svome, ali majku ne zatiče kući, otišla je da radi na polju. Film je velika optužba rata. Čuhraj je svojim djelom ohrabrivao i druge na iskrenost i neposrednost i tako uticao na preobraženje ruskog filma.

To je film vođen srcem koje razbija svako ograničenje — forma se određuje ne samo svojim unutrašnjim sadržajem već i načinom posmatranja. Film je svakim kadrom autentičan u ruskom ambijentu i čovjeku. univerzalan u dejstvu, pa se doživljava kao poezija i tragičnost života.

U poslednjoj sceni filma; Neko od seljana je dozvao njegovu majku i kreće najljepša scena u filmu. Majka zadnjim atomima snage trči kroz breze i polja žita Ruske ogromne stepe, uspijeva da izađe na drum da dozove sina Aljošu iako je to više bio krik iz očaja, koji se već bio ukrcao u kamionet za povratak na front. Aljoša je čuo, iskočio je iz kamiona i trči majki u zagrljaj. Najzad je uspio, ispunila mu se želja, cijeli njegov mladi život stao je u tom jednom zagrljaju…Majka plače i moli ga da ostane, ali on mora na front dao je riječ, obećava da će se vratiti. Aljoša nije održao obećanje. A majka od toga dana svakodnevno izlazi na vijugavi drum i, čeka, ‘eda li njenog malička.?

Reditelj Grigorij Čuhraj je lirik i reditelj detalja, ispričao nam je divnu priču, koja plijeni svojim jednostavnošću, ljepotom, istinom, snažnom emocijom iznutra obasjana svijetlom poetskog nadahnuća.

(Autor je filmski i TV reditelj)

Ovo bi moglo da piše na razglednicama koje su nekada bile nezaobilazan dio svakog putovanja, a naročito ljetnjeg odmora.

Iako su neretko stizale sa zakašnjenjem, nekada i pošto bismo se vratili kući, taj faktor nije nam bio presudan, jer u vremenima kada su se razglednice razmjenjivale, brzina nije bila toliko važna kao danas. Mnogo je značajnija bila pažnja s kojom se na kiosku brižljivo birala razglednica sa motivima mjesta u koje smo doputovali. Još pažljivije su se birale riječi. A pošto bi se liznula poštanska markica, naša poruka je bila spremna da krene u svijet.

Razglednica je na nevelikoj površini nosila više od samih riječi. Bila je lična hronika, tihi dokaz da je neko bio vrijedan da ga se sjetimo. Poštanski žig, rukopis, datum, postajali su tragovi jednog trenutka koji je, zahvaljujući razglednici, zauvijek sačuvan.

Stori kao razglednica

Danas je svaki stori digitalna razglednica: panorama s puta, odraz u hotelskom ogledalu, stopala u pijesku… ali ti trenuci traju kratko, dok ih ne zamijeni sljedeća priča. Nedostaje im adresa, nedostaje im konkretni primalac. Jer na Instagramu — svi su publika.

I poruke na razglednicama su donekle bile javne, mogao ih je pročitati bilo ko u čije ruke dopadne: poštar, radoznala komšinica, te su, za razliku od pisama upakovanih u koverte, bile manje intimne.

“Njihov šarm je u njihovoj običnosti”, rekao je Džon Mičinson koji je zapazio da su razglednice prije interneta bile masovno oruđe za prenos poruka, dopisivanje i socijalnu povezanost u ranom 20. vijeku.

Danas, naravno, postoje aplikacije koje omogućavaju slanje digitalnih razglednica: izaberemo sliku, napišemo poruku, klikom šaljemo — pa čak i kao štampanu karticu. Ipak,  digitalna rođaka nema ono što je papirnu razglednicu činilo posebnom – autentičan rukopis, tragove vremena, lokalni poštanski pečat. Čak je i kašnjenje imalo svoj šarm.

Zato su razglednice pasija kolekcionara koji u njima pronalaze čitave mikrosvjetove: lične i porodične drame, ljubavne poruke, pozdrave iz daljine, sažete u nekoliko kratkih rečenica.

Razglednica kroz vrijeme

Razglednice su iz Crne Gore počele da putuju na samom prelazu u 20. vijek, sa modernizacijom pošte i potrebom da se najvažniji detalji koje su ovjekovječili fotografi toga doba predstave širom svijeta. Na njima ćemo sresti prepoznatljive crnogorske krajolike, crkve i manastire, narodne nošnje, vojničke motive, pa i vladarske portrete.

Sam pojam razglednice danas je poprimio dodatno značenje, pa taj naziv nose i televizijske emisije koje upoznaju gledaoce sa znamenitostima nekog grada, njegovom istorijom, istaknutim mještanima ili prirodnim ljepotama.

Zanimljiv primjer toga dodatnog značenja su autentični zvuci Korčule koje su snimila dva umjetnika predstavljajući ih pod imenom “Zvučne razglednice iz centra periferije”. Snimajući zvuke starog grada, ljude koji u njemu žive, kamenolome, stare mašine, brodove, zvuk crkvenih zvona, sakupljajući arhivske snimke korčulanskih tradicija, oni su ispisali svojevrsnu zvučnu razglednicu ovog ostrva i njegove istorije.

Jedan prijatelj mi je nedavno ispričao da je na razgovoru za posao pitao kandidate da li znaju kako se adresira papirno pismo. Od deset mladih ljudi — samo jedan je znao. I on je jedini dobio posao.

Ipak, papirnim porukama još nije odzvonilo. Već deset godina uspješno funkcioniše sajt koji ljudima omogućava da nasumično šalju i primaju papirne razglednice širom svijeta, tako da ovoga trenutka čak 400 hiljada razglednica kruži planetom.

Ima nade da jedna zaluta i u naše poštansko sanduče (ne mislim na inboks).

Najprije nam je 'šef' otkrio da udobno živi. Dosta je bilo košarke sada trenira individualno improvizovao je u svom stanu jedan mali 'gym'. Što i nije bitno, osim ako se prisjetimo svih njegovih vršnjaka koji nijesu uspjeli da 'improvizuju' ni kokošarnik jer nijesu bili podobni.

Nego, zanimljivije su opservacije o politici. Posebno je, kaže, ponosan da smo u Crnoj Gori, ranih devedesetih godina, uspjeli da sačuvamo mir. "Znajući šta se, u tom periodu, događalo u našem okruženju, Crna Gora bila je jedina ex jugoslovenska republika na čijoj se teritoriji nije vodio rat. Kada imamo u vidu crnogorsku, dominantno ratničku istoriju i tradiciju – ovo smatram možda i najvažnijim postignućem".

A dokle više sa 'očuvanjem mira'? Može li malo obraza prema onima koje smo ubijali po Dubrovniku, prema našim mladićima koje smo slali u smrt, prema izbjeglicama koje smo deportovali, prema ljudima koje je država proganjala zbog politike, vjere, nacije.

Učvrstili smo, kaže, povjerenje u suživot, multietničku i multivjersku zajednicu. Orlovim letom ili dijeljenjem oružja pravoslavcima po sjeveru Crne Gore? Ili kasnijim šikaniranjem ljudi koji su bili za kakvu-takvu Jugoslaviju?  

"Od ranih devedesetih do danas, Crna Gora živi od svog rada, a onda je i svojim umijećem, postala privlačna investiciona destinacija. ". Uglavnom za Deripasku i slične eksperte za dranje, ali - ko te pita. Priliv kapitala svjedoči da je Crna Gora bila stabilna i inspirativna investiciona destinacija.

Dugačko je štivo taj intervju, moglo bi se pisati o gotovo svakoj rečenici, ali jedan momenat je osobito dirljiv: "Kada sam prvi put napuštao premijersku dužnost, nakon uspješno obavljenog referenduma i parlamentarnih izbora koji su uslijedili krajem 2006. godine – kazao sam da je vrijeme da u Crnoj Gori istorijski utemeljen individualni autoritet bude zamijenjen institucionalnim autoritetom".

Šta se onda desilo? Tu se opet malo preskače. Prije svega da 'individualni autoritet' ne samo da nikad nije otišao nego se i zvanično bio vratio, pa postao počasni.

Prođoše li neki izbori a da Đukanović, u ovom ili onom svojstvu na njima nije agitovao?

Ne. Zato tako jadno izgledaju pokušaji 'mladih snaga' DPS-a da se predstave kao mlade snage, kao novi, reformisani.

Puno je istina na tu temu izrekao predsjednik DPS-a Danijel Živković.  “Vi se sjećate one priče na početku, kako mi nemamo koaliciju ni kapacitet, jer se nismo odrekli nekih loših praksi iz prethodnog vremenskog perioda. Pa je onda bilo priče na početku kako treba da se reformišemo u kadrovskom smislu, da dobijemo neke nove ljude u prvom licu partije. Pa se nakon toga pojavila priča da treba da promijenimo ime. Pa se onda pojavila priča da Milo Đukanović upravlja iz sjene sa DPS-om." Samo je na kraju kazao da je sve to 'nemušto'. A mi svi ćoravi i gluvi, valjda.

Pored svih priča o lokalnim uspjesima 'reformisani' DPS se možda najbolje može sagledati kroz ono što sami objavljuju kao zvanični istorijat partije.

Pojela maca rat za mir, pojela maca ono kad smo planirali da jedemo kroijenje. Pojela maca redove u cik zore da se dobije kilo varenike. Pojela i šah i šahovnicu. I sve žrtve takve politike.

Preskočena je, naravno činjenica da je 1996. jednokratno izmijenjen izborni sistem da bi DPS pobijedio Narodnu slogu.

Piše da je 2003. godine potpredsjednik DPS Filip Vujanović ubjedljivom većinom na redovnim izborima izabran za Predsjednika Republike Crne Gore. U stvarnosti, izabran je u trećem pokušaju nakon što su i za tu priliku izmijenjena izborna pravila. I sljedeći put je, pišu, pobijedio ubjedljivo iako mu je to bio treći mandat na koji nije imao pravo.

I sve tako.

Klimava je izreka da pobjednici pišu istoriju. Evo je kod nas pišu oni koji su svoj prvi rat izgubili, pa nekako dobili pobjednički duh, pa svašta. Vremena su interneta i takvih čuda, svako može da nađe 'istoriju' po svojoj volji. Te tako može biti i da DPS opere ono što se ne da oprati.