Ovdje se već morao napraviti oštar rez, i to su zaposleni u LJE Radio Berane učinili. Prekjuče su upali u Opštinu i poslije kraće rasprave “ima  para - nema para”, zaprijetili da će blokirati sve transfere, odnosno da će zaključati kancelarije računovodstva i zgradu Opštine. Tada je nađen način da im se se ovog mjeseca isplati zarada, kao i svima. Vidjećemo šta će biti u oktobru.

Zanimljivo je u svemu kako su drugi nabacili neke prihode i zalihe para pa mogu pregurati čak do Nove godine, a nikoga nije briga za lokalni javni servis, preduzeće od posebnog javnog interesa, ima li za ovaj ili sljedeći mjesec.

Kaže mi jedan niži lokalni funkcioner, kada su radnici Radio Berana upali u Opštinu i bili spremni da je blokiraju, kako je to trebalo uraditi mnogo ranije i da treba svi da se dignu na noge, da su se odbornici izmakli i naizgled nezainteresovano odugovlače agoniju, a sve je moglo da se prekine još u julu, da su u Opštini ostali samo niži lokalni funkcioneri, koji se ništa ne pitaju, na milost i nemilost naroda.

Kome agonija ide u prilog? Shvatam da je odbornicima svejedno, skoro svi su uhljebljeni na državnim jaslama sa dobrim i sigurnim platama, a odbornička nadoknada, održavali ili ne održavali sjednice, dođe im za džeparac, eventualno pokriva neku ratu kredita. Jedan mlađi je čak otišao dotle da je na kolegijumu izjavio - “pa šta i da nema plata?”. U Opštini i preduzećima, naravno. Nije mislio na svoju državnu firmu, redovnu i dobru platu.

Ono, istini za volju, nije da nije bilo teških situacija i kriza ranije u Beranama. Dugo radim ovaj posao. Sjećam se, recimo, da onog jutra kada mi se rodila jedna od ćerki, nisam imao prebijenu paru u džepu, i pošao sam negđe da zajmam. Isto su bila neka politička previranja, i taman odem u lokalni radio da tražim akontaciju, a onda mi kažu kako je novi predsjednik opštine obezbijedio i isplatio svih šest dužnih plata. Mi stariji radnici smo zapamtili dobro taj datum, i od tada su mi ćerki dali nadimak “srećni dogadjaj”.

Bilo je svega i svega sam se nagledao, ali ovakav bezobrazluk odbornika i onih koji im diktiraju šta da rade i kako da se ponašaju, čemu svjedočimo u Beranama, još nisam vidio. Jednom riječju, do sada neviđena neodgovornost prema zaposlenima i gradjanima. Ovakve situacije i ovakvog bezvlašća nije do sada bilo.

Zato i razmišljam da nam MJU dopusti da uvezemo iz EU neke odgovornije predstavnike naroda. Neke koji neće čim sjednu u odborničku klupu tražiti uslugu, neko zaposljenje za sina, ćerku, snahu, brata i sve iz uze i šire rodbine. Nije ih narod za to birao, nego da rade u interesu zajednice i građana. 

Ili da napravimo razmjenu sa nekim gradom iz neke države visoko razvijene personalne svijesti i odgovornosti, političke i kulturne uopšte. Oni nama njihove odbornike na četiri godine, a mi njima ove naše. Baš da vidimo šta bi se desilo da ovo rade, recimo, u Francuskoj, gdje građani prevrću kontejnere i pale automobile na ulicama zbog poskupljenja od nekoliko centi, a kamoli ovakvih problema.

E sad, ako bi u procesu pridruživanja ovo bilo dozvoljeno, moj kolega i ja koji smo već do sada razvili više biznisa, zapravo idejnih rješenja, jer od novinarstva ne može da se živi, iskoristili bi priliku da regustrujemo taman još jednu firmu pod nazivom, “odbornici – uvoz, izvoz”. Ili “import, eksport”. Zvuči li bolje, modernije? Enee, samo treba imati kliker.

Rej, Arčimboldo i Tvombli

Odahnuli smo, vrelo ljeto se konačno utopilo u jeseni, otišlo je, za koji dan će to i kalendar potvrditi.

Kao da je isto osjećao i čuveni nadrealistički slikar i fotograf Men Rej, pa je na umjetničkoj slici “Odlazak ljeta” naslikao borbu tri ljudske figure. Jedna od njih, gotovo savladana od druge dve, mogla bi simbolizovati odlazeće ljeto. Sve se dešava na još uvek zelenoj travi dok su nebo, grane i atmosfera već uveliko jesenji. Baš kao i ovo leto koje nema više snage i ovih dana će se i kalendarski predati.

Jedan drugi umjetnik koga su upravo nadrealisti nazvali pretečom moderne umjetnosti, par vjekova ranije, naslikaće nevjerovatno avangardnu seriju slika “Četiri godišnja doba” kao četiri portreta sastavljena od složenih aranžmana voća, povrća, cveća i biljaka karakterističnih za određena godišnja doba.  Svaki od portreta mogao bi predstavljati i čovjeka kroz različite periode života, od prolećne mladosti do duboke zimske starosti. Čuveni Đuzepe Arčimboldo, dvorski portretista habzburške dinastije, očigledno se nadahnjivao i u to vrijeme popularnim kabinetima kurioziteta koji su sadržali najčudnije predmete iz cijelog svijeta, od vjerskih relikvija do životinjskih lobanja, dajući mašti i snovima prostora da se razigraju.

Ni moderni slikari nisu ostali imuni na uticaj smjene godišnjih doba. “Četiri godišnja doba” apstraktnog umjetnika Saja Tvomblija, serijal je četiri slike Proleće, Ljeto, Jesen i Zima, na kojima su simboli, boje i tekstualne poruke u funkciji izražavanja životnog toka i prolaznosti. 

Vivaldi, Kim Ki Duk i haiku

U muzici, kroz četiri godišnja doba, još od baroka nas vodi Antonio Vivaldi u istoimenim  koncertima za violinu i orkestar. Ova muzika koju su osavremenili moderni aranžmani pa je uvijek ponovo nova, odavno je ušla i u sedmu umjetnost dočaravajući životne cikluse i promjene u životima filmskih junaka.

Kada smo već kod filma i godišnjih doba, nezaobilazno je remek djelo korejskog reditelja Kim Ki Duka “Proljeće, ljeto, jesen, zima i… proljeće”. Ovo je film koji govori o odrastanju, izazovima i iskušenjima koje ono nosi. U smjeni godišnjih doba, u atmosferi usamljenog budističkog manastira okruženog jezerom i meditativnom tišinom, pratimo dječaka u svim dobima njegovog odrastanja: u mladića, muškarca, ubicu, bjegunca i, ponovo se vrativši u manastir, monaha. Četiri godišnja doba su na neki način i alegorija na četiri budističke plemenite istine (patnja, nastanak patnje, prestanak patnje i put koji vodi do prestanka patnje).

Upravo ćemo kod umjetnika dalekoistočnog senzibiliteta, u poeziji ali i u kulturi i identitetu, više nego bilo gdje drugde zapaziti posmatranje proticanja godišnjih doba kao suštinsko posmatranje života. U japanskoj haiku poeziji postoje čak sezonske reči – kigoi kojima se opisuju pojave u određenim godišnjim dobima.

Kuća na Cetinju

Kada se iz svijeta ponovo vratimo na ove naše prostore, na Cetinju, u Njegoševoj ulici, zateći ćemo kuću nesvakidašnje arhitektonske ljepote nazvanu “Četiri godišnja doba”.  Izgrađena je 1910. godine u neorenesansnom stilu prema projektu Marka Đukanovića, predsjednika Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore. Ovo ime nosi jer se na pročelju ispred ulaznog trema nalaze četiri ženske statue rađene u betonu koje simbolizuju četiri godišnja doba, što je obično odlika javnih ustanova, pa je tim ova kuća još neobičnija.

I na kraju, mislim da su ove smjene godišnjih doba samo privid koji nas drži u stalnom iščekivanju kako bismo nastavljali kretanje “bez žurbe, po mrtvom lišću, u žaru jeseni kroz vazduh treperav”, kako kaže T.S.Eliot u svojim čuvenim Kvartetima, kojih je takođe, ne slučajno, četiri.

Prema njegovim riječima, ključni prioriteti su modernizacija infrastrukture, razvoj lokalne ekonomije, unapređivanje obrazovanja i kulture te poboljšanje zdravstvenih i socijalnih usluga.

“Evropski savez postavio je jasne ciljeve i zadatke koje će u Podgorici realizovati za ugodniji i bolji život svih njenih građana i građanki”, kazao je Ljumović.

Evropski savez, ističe Ljumović, u svom četvrogodišnjem planu ima rješavanje gorućeg uskog saobraćajnog grla u gradu i fokusiraće se na rekonstrukciju ulice Vojislavljevića, koja uprkos najavama još nije započeta.

“Rekonstrukcija će biti izvedena fazno i uključivaće izgradnju bulevara sa 4 trake koji će biti povezan sa kružnim tokom na Zabjelu. Paralelno sa tim, izgradiće se novi most u nastavku ulice Vojislavljevića, čime će se osigurati povezivanje sa kružnim tokom na cetinjskom i nikšićkom putu, takođe sa 4 trake. Radovi će obuhvatiti i ulicu 8. marta pored Titeksa do semafora kod Krivog mosta, čime će se značajno unaprijediti i saobraćajna infrastruktura u tom dijelu grada”, naveo je Ljumović.

Jedan od prioriteta, kako je najavio, biće i nastavak izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda.

“Nastavak izgradnje modernog kolektora biće naš prioritet, jer smo taj važan projekt započeli dok smo bili vlast. Uprkos zastoju koji je nastao u proteklih godinu i po, naš cilj je da ga odmah aktiviramo i dovedemo do završetka. Ovim projektom ćemo spriječiti dalje zagađenje Morače, riješiti problem neprijatnih mirisa i omogućiti širenje kanalizacione mreže u gradskim i prigradskim naseljima. Završetkom ovog projekta, Podgorica će imati kvalitetniju infrastrukturu i postaće ekološki održiviji grad, čime ćemo značajno unaprijediti uslove za život svih njenih građana”, kazao je Ljumović.

Po pitanju rješavanja vodosnabdijevanja u brojnijim djelovima grada, Ljumović navodi da Evropski savez prepoznao da se hitno moraju izvršiti ulaganja, kako bi se trajno riješio problem vodosnabdijevanja i omogućilo mještanima Pipera, Kakaricke gore, Krusa, Donje Gorice, Bera, Murtovine i Lješanske nahije, kao i drugih djelova naše grada da žive u uslovima primjerenim 21. vijeku.

“Ovo je neophodan korak ka osiguranju osnovnih životnih uslova, poput vode, struje i puteva, koji su ključni za unapređenje kvaliteta života u ovim područjima, što će biti jedan od naših prioriteta u četvorogodišnjem mandatu, što se može postići reevidentiranjem postojećih planova i stavljanjem ovog pitanja na vrh naše agende”, istakao je Ljumović.

Kad je u pitanju sportska infrastruktura, Evropski savez ima u planu izgradnju multifunkcionalne dvorane za borilačke sportove.

“Izgradnja multifunkcionalne moderne dvorane za borilačke sportove planira se u okviru narednog četvorogodišnjeg perioda. Dvorana, kapaciteta 1.500 gledalaca, omogućiće održavanje različitih borilačkih sportskih disciplina, kao što su džudo, karate, tekvondo… Ovaj projekt će značajno unaprijediti sportsku infrastrukturu u našem gradu, pružiti vrhunske uslove za trening, takmičenje i sportske manifestacije. Takođe, dvorana će biti opremljena pratećim sadržajima, uključujući svlačionice, medicinske prostorije, teretanu i prostorije za medije, čime će postati centar za razvoj borilačkih sportova u regionu”, zaključio je Ljumović.

STRAST KIŠE

Gdje se izgubila kiša u koju si mogao da sakriješ komade svoga vremena? Gdje se izgubila strast kiše. Kiša koja ti oboji oči. Kiša koja crta drhtave kružnice na vodi. Kiša koja ti vezuje pertle. Kiše koja te zove da prebaciš ruku preko njenog ramena i hodate po kiši. Kiša koja nema ništa drugo osim svoje posljedice - žeđ. Kiša koja je ljubav koja će te zakucati u oblake kafanskog dima i kavgonosno kuvano vino. Kiša koja nije ništa drugo do kiša. Stara, dobra kiša a ne ciklon kojem novinari pripisuju suludi naum da uništi svijet.

Do jučer imali smo kišu. Ako je baš, baš padala kiša to bi bio pljusak. Danas imamo superćelijske oluje. Kažu - to je posljedica ekstremne termičke nestabilnosti atmosfere.

Do jučer smo imali dobru kišu. Danas imamo razorne i nepredvidive oluje.

KORTASAR, NIKŠIĆ, DŽON DON

Nekada smo imali policu knjiga i Kortasara na polici. Školice. Čitam jedan s očitim zadovoljstvom ispisan prepis iz te knjige koju sa sobom nosim četrdeset godina. Piše - “moje ruke uranjaju u tvoju kosu, lagano miluju dubinu tvoje kose dok se ljubimo kao da su nam usta puna cvijeća ili riba, živih pokreta, tamnih miomirisa. Ako se ujedamo, ta bol je slatka, ako se davimo u kratkom ali stravičnom i istovremenom uzimanju daha, ta trenutna smrt je lijepa. I samo je jedan sok iz usta i samo jedan ukus zrelog voća i ja osjećam kako pored mene treperiš kao mjesec na vodi.”

Živjeli smo i puštali smo druge da žive. Za sreću su nam bile potrebne sitnice. Jedna o njih je bila kiša. Mi nijesmo tražili da budemo sretni. Mi smo znali kako da sebe učinimo sretnim. Pratili smo tajanstveni red svjetlosti sunca i tamnih zastora kišne noći Nikšića koji odobrava Borhesa i sve što je dobar oslonac za glavu koja je na klackalici između bezumlja olovnih godina i krajnosti intelekta knjiga kojima su nas snabdijevali Maca Đerković, Miško Simunović, Kosta Pavićević...

Jedan nestvarni Nikšić čija je kiša bila slušač od posebne sorte. Neke od nas napravila smišljeno odmjerenim ljudima. Sistematski je radila na tome. Zbog nje bih, da se ponovo rodim i da mogu da izaberem mjesto na kom ću koračati izabrao Nikšić.
Ne hladan i suv Nikšić koji te izgladni. Ne Nikšić s hrpom problema u zajapurenim muškim glavama. Izabrao bih Nikšić na koji pada sveta kiša. Kiša koja rađa žeđ. Birao bih Nikšić gdje me, u miru počivao, Željko Stanjević u kafani na Željezničkoj stanici odbranio od tri baš nezgodna četvrtana koji su mi za zlo uzeli neku moju improvizaciju na račun svetosti svetorodne loze Petrovića. Kazao je:

Momci, on je pjesnik. Ozbiljno vam kažem...

Ta se noć završila tumarenjem kroz granje i borove igle. Osamdesetih nije postojali dragstori i flašu pića si mogao pronaći samo na motelu Trebjesa. Noćni čuvar ti je pozajmi i ti piće sjutra veče vratiš. Vratiš jer je to jedini način da kad ponovo zagineš dobiješ novu flašu.

Poslije je Željko napisao unikatnu knjigu. Prećerivanja. I zbog nje bih izabrao taj Nikšić koji ne poznaje zaprepašćujuća okoštavanja pameti.

JAVOR, LIMUN, NARANDŽA

Stvarno, gdje se izgubila kiša? I s njim sav onaj svijet koji je živio po volji Džona Dona. Džon Don? To vam je onaj koji je znao da čovjek nije ostrvo i da sa smrću svakog od nas umire čovječanstvo...

I ponovo Kortasar. U zabilješkama čitam - vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva.

U radnoj sobi od ljetos gajim stablo japanskog javora dar što sam ga dobio na svoj virtuelni šezdeseti rođendan. Onomad je rođendan bio stvaran. S njim mi stiže poruka dragog čovjeka koji me podstiče da pišem. Kaže: Putovao sam, umorio se i malo pisao ali sam puno razmišljao o povratku, četrdeset godina. Čovjek u svim dobima je dijete : nježnost i brutalnost kolijevke. Ostalo je ograničeno more, kao obala, na naš zagrljaj i jeku našeg glasa.

Radio sam taj dan do kasno u noć. Raspremajući bilješke čitam tu poruku mojoj Olji.

- Evo oluje - kaže ona i lagano rastjeruje zasvjese s prozora pad kojim drhte limun i narandža.

Naše zajedništvo nije obmana i sve su te superćelijske oluje tako ogromno male. Nebesa sagorijevaju u munjama i na grad se spušta voda.

Ona pita: Što misliš gdje se nočas sakrila kiša?

Je to više ne mogu da znam. Ali, biće dobro sve dok se dodirujemo lišćem i granama našeg nekadašnje života u kom su lile svete kiše.

Pa kažem: Đe su one naše čaše?

Odlazeći u sigurnu smrt, poslednje trenutke svog života iskoristila je da obavijesti njujoršku kontrolu leta o kriznoj situaciji i time spasi mnoge živote. Za to vrijeme, putnici na letu United 93, predvođeni Toddom Beamerom žrtvovali su svoje živote u napadu na otmičare i učinili da avion ne bude iskorišćen za napad. Tog dana hrabri ljudi položili su svoje živote, suočivši se sa terorizmom, prijetnjom koja će kroz ovaj događaj promjeniti svijet.

Događaj 9/11 će ostati upamćen u istoriji čovječanstva kao tragedija koja je odnjela 2996 života, računajući i živote 19 otmičara. Odogovrnost za planiranje i izvršenje napada preuzela je teroristička organizacija Al Quaida. Predsjednik SAD Džordž V. Buš tog jutra bio je u posjeti osnovnoj školi na Floridi. Njegova smirenost kada mu je informaciju o napadu saopštio šef kabineta Andrew Card, biće uvod u početak odlučne borbe američke administracije protiv terorizma. Teroristički napadi izvedeni otmicom vazduhoplova, imaju specifične karakteristike, koje ih razlikuju od drugih oblika terorističkih napada. Koriste se civilni avioni kao oružje. Biraju se specifične mete uz prijetnje i ucjene. Napade karakteriše precizno planirana i koordinisana akcija, korišćenjem taktike iznenađenja. Propratni element je uzimanje talaca. Ovakav vid nasilja najčešće ima politički ili ideološki motiv, a njime se postiže negativan psihološki efekat na društvenu zajednicu.

Terorizam se kao višestruki fenomen, od 9/11 do danas promjenio. Motivi su ostali gotovo isti, ali su se metode i oblici promjenili. Danas je sve više prisutan unutrašnji terorizam, koji sprovode pojedinici ili grupe motivisani političkim, etničkim, ideološkim ili socijalnim ciljevima. Prema podacima iz Global Terrorism index 2024, urađenih od strane Institute for Economics & Peace u 2023. godini na prvom mjestu sa 1907 žrtava nalazi se Burkina Faso. U ovoj državi zabilježen je najveći broj terorističkih napada u 2022/2023 godini čak 400 u 13 regiona. Tamo djeluju dvije terorističke organizacije, ISIL Sahel i jedan ogranak Al Kaide (JNIM), čije aktivnosti su usmjerene protiv zvaničnih vlasti. Na pomolu je jačanje terorističkih grupa, za koje se mislilo da su poražene u globalnoj borbi protiv terorizma. Država Mali prema istom indexu zauzima 3 mjesto sa 753 žrtve u prošloj godini, stradalih od pomenutih terorističkih grupa. Problem je što su oružane snage Malija ostale bez dijela međunarodne pomoći, tako da je bezbjednost ove afričke države i region podsaharske Afrike u opasnosti od jačanja terorizma.

Terorizam kao bezbjednosni problem nije iskorijenjen i stalna je prijetnja. Terorističke grupe modifikuju svoju organizaciju i djelovanje shodno novim antiterorističkim modelima. U ovoj borbi, država mora pokazati odlučnost, spremnost i efikasnost. Samo tako će se obezbjediti mir i sigurnost ljudi širom svijeta. Kao stalni podsjetnik da je ona na potezu, državi treba da služe imena žrtava terorističkih napada i crvena maramica Welles Crowthera.

Posvećeno žrtvama terorističkih napada.

Po jednoj odličnoj i veoma zanimljivoj američkoj klasifikaciji posleratnih dekada – ja spadam u generaciju X, generaciju djece sa ključem oko vrata, ili MTV generaciju (aluzija na istoimeni kanal muzičkih spotova). Važili smo za navodno moderno i emancipovano pokoljenje, doduše malo otuđeno i melanholično.

Ali emancipovan i krajnje ravnopravan odnos supružnika, kao iz današnje epizode sa mojim prijateljem, u to vrijeme smatrali smo brukom i zastiđem u krutom poimanju klasičnog običajnog nasljeđa Crne Gore, ali bogami i Mediterana (ili juga).

Iako sam donekle ‘oštećen’ generacijskim i mikrokulturalnim predrasudama, možda i autokarakternim sklopom, izuzetno mi se dopao odgovor, ali i životni pogled mog druga. Štaviše, oduševio sam se, jer radi se o vrlo ponosnom i odvažnom momku, koji nema mentalitet 'papučara'. Dakle, što je mnogo bolje, on to ne radi iz straha od žene, iznuđeno, inscenirano. On to čini samosvjesno i pažljivo, iskazujući prema svojoj supruzi poštovanje. On prihvata njeno pravo na parče autonomnosti i slobode.

Takođe, nije rijetka scena da djevojka u kafeu pije rakiju, a momak pored nje sok ili čaj... U vrijeme mog odrasatanja djevojku sa takvim 'porokom' ne bi oprala ni Morača i to bi se prepričavalo godinama.

Bogu hvala da je već odavno počelo oslobađanje žene u Crnoj Gori, i to oslobađanje jeste jedna od dobrobiti tranzicionih decenija, koje držimo za teške i dekadentne. Zašto žena ne bi izašla sa društvom, a muž pričuvao dijete? Kome odgovara isprepadano čeljade u porodici, kome odgovara da naše žene budu podređene i zakinute za elementarne životne stvari. Žena treba da ima svoje društvo i da povremeno ‘pobjegne’ od svakodnevne rutine unutar kuće i porodice. Naravno, ni u čemu ne treba pretjerivati, pa ni u feminizmu i emancipaciji, a mi smo skloni radikalizmu i krajnostima.

Iako su žene u staroj i herojskoj Crnoj Gori bile voljene i poštovane – majke, sestre, supruge, odive…, ipak su to bile mučenice i stradalnice, i to doskoro. I nije to bilo samo pitanje zaostale plemenske svijesti i mentalitetske rigidnosti. To je bilo i pitanje neporecivih zakona surovog i škrtog prostora, stalnog manjka i nedostajanja, borbe za preživljavanje, ratničkog udesa… Sirotinja je stiješnjena i zakinuta i tu nema prostora za evoluciju i inkluziju, kako bismo to rekli rječnikom današnjih nevladinih organizacija.

Zato, neka žene ovog doba žive sasvim slobodno i komforno. Ja sam neko ko se otvoreno zalaže za ravnopravnost žene i muškarca, iako svjestan koliko je ta teza u savremenom dobu notorna, nesporna i neupitna.

Ali – da li je baš tako? Previše je jezivih primjera femicida u posljednjih nekoliko godina u Crnoj Gori.

Taj kontinuitet prestupnog diskontinuiteta uveo je nacionalni javni servis u zrelih osam decenija, tokom kojih je neprekidno pratio sva istorijska, politička, društvena i kulturna zbivanja i previranja u Crnoj Gori.

1904.

Te prestupne 1904. godine, kada je u Beogradu počeo da izlazi dnevni list „Politika“, a na naslovnoj strani londonskog lista "Dejli Ilustrejtid Miror" objavljena prva novinska fotografija u boji, dok je Žorž Melijes snimao film “Putovanje kroz nemoguće”, sa brda Volujica iznada Bara prema Italiji svoje putovanje kroz moguće započinju prvi radio-telegrafski signali u Crnoj Gori, ali i u ovom dijelu Evrope.

Priča se da je svečanom puštanju u rad radio-telegrafske stanice prisustvovalo više hiljada gostiju i zvanica, među kojima su bili i knez Nikola i Guljelmo Markoni, jedan od pronalazača bežične telegrafije.

Čestitke knezu Nikoli stizale su iz Beograda, Petrograda, Rima i Beča, a doba bežične komunikacije u Crnoj Gori moglo je da počne. Neće proći dugo, svega decenija, a već na početku Prvog svetskog rata stanicu će sruštiti austrougarska topovnjača. Ipak, iste godine nastaviće svoj rad uz korito Ribnice u Podgorici, povezana sa Ajfelovom kulom u Parizu i Sevastopoljem na Krimu.

Kao što je Melijes otvorio vrata čudu zvanom igrani film, tako je još jedan medij, radio, polako zauzimao životni prostor čovjeka 20. veka.

1944.
U još jednoj prestupnoj godini, 1912, mladi radio-telegrafista kompanije “Markoni”, koji je radio u njujorškoj robnoj kući, širi poruku koju je upravo dobio tog 15. aprila: Parobrod Titanik je udario u ledeni brijeg. Tone brzo. Tako je mladi Dejvid Sarnof obavijestio štampu i javnost o ovom događaju, i istorija radija mogla je da počne.

Od tada, proći će ratovi: Balkanski, Veliki i skoro Drugi, jedna revolucija – Oktobarska, kao i vrijeme Velike depresije, biće formirana jedna nova kraljevina na našim prostorima, svijet će gledati u oči novom ratu dok se fašizam širi Italijom i Njemačkom.

I onda se, krajem najvećeg i najkrvavijeg rata u istoriji, 27. novembra prestupne 1944, izvještajima sa ratišta koja su još uvek buktala, oglasio radio u tek oslobođenom Cetinju.

Šta su radio-talasi značili narodu koji je upravo zajahao talas slobode posle godina ratnih strahota, samo dvije sedmice od oslobođenja prestonice, da li su informacije emitovane sat vremena svakoga dana u predvečerje te kasne jeseni od 18:30-19:30 sa sobom nosile nesanicu ili olakšanje među slušaocima, kakve su poglede i riječi razmenjivali dok su se tiskali uz malobrojne komšijske radio aparate, možemo samo da naslutimo.

Neku godinu kasnije, Radio se seli u Titograd i tamo nastavlja svoj život. Slušaoci ostaju tamo gdje su uvijek i bili – pored svojih radio aparata.

Prateći istorijska, politička i društvena prelamanja, pokušavajući da očita sva ta zbivanja svojim slušaocima, Radio Titograd će poslednju deceniju 20. vijeka dočekati kao Radio Crne Gore uplovljavajući u zajednicu sa televizijom.

1964.

Te prestupne 1964, fudbalski klub “Budućnost” je postigao istorijski uspjeh nastupivši u finalu Kupa Jugoslavije, na prvom karate događaju u Crnoj Gori svoje vještine demonstirao je čuveni japanski majstor Tetsuija Murakami, a u centralnom dnevniku Televizije Beograd emituje se prva reportaža pripremljena u titogradskoj redakciji, što se smatra i početkom televizijskog života u Crnoj Gori.

U narednim decenijama, Televizija Titograd postaće Televizija Crne Gore i dio državnog radiodifuznog servisa, zajedno sa radijom i kasnije internet portalom.

Od Bara, preko Cetnja, do Titograda i današnje Podgorice, svi ovi medijski servisi počinjali su da šire svoje talase upravo onih godina koje su nam u februaru poklanjale dan više.

Svoje jubilarne plovidbe, 120 godina radio-telegrafa, 80 godina radija i 60 godina televizije, talasi ovih medija dočekaju u još jednoj prestupnoj godini koja nagovještava nove globalne trendove masovne i lične komunikacije.

Samo se nadam da ćemo u tom medijskom simulakrumu u središtu ipak zateći čovjeka, a da će i pored svih digitalnih čuda vintage novinarska priča ponovo biti u modi.

Sveštenik, katolik Don Pjetro pomaže Komitet nacionalnog oslobođenja i vodi brigu o nezbrinutoj djeci, siročadima, građanima kojima je pomoć potrebna. Pina (Ana Manjani) je u drugom stanju i više ne može da izdrži prokleti rat i najdužu zimu, želi što prije da dođe proljeće. Podršku joj daje njen voljeni Fanćesko.

Ukoliko film ne prodre do suštine života, teško će se zadržati na nivou zahtjeva koje mu postavlja čovjek u ime svog trajanja. Neorealizam u svojoj izvornoj formi nije dogma, a ni škola, pa čak ni posebno određeni stil, već stanje duha u kome su mnogi našli sebe, povjerili mu svoj entuzijazam i talenat.

Don Pjetro zajedno sa Pinom prenosi paket u kojem su tri knjige na čijim su stranicama izlijepljene lire, milion lira, novac koji je potreban za nastavak borbe nacionalnog pokreta za oslobođenje. Pina u rezignaciji pita Don Pjetra: "a zar nas Bog ne vidi !?"

Gospod ima samilosti za nas, ali se mi moramo iskupiti, zato treba moliti i opraštati da bi bilo uslišeno. Gestapovci hvataju Franćeska i odvode ga kamionom zajedno sa grupom koju su pokupili u raciji. Pina se otima od fašista i trči niz ulicu dozivajući svog voljenog Franćeska. On pokušava da se otme od zlotvora, ali ga oni kundacima onemogućavaju. Kada joj odvode Franćeska njen očaj djeluje kao najsurovija optužba. Za nju ne postoji strah — trči između esesovaca ka kamionu na kojem je ukrcan Faranćesko, ali ne uspijeva da stigne do njega. Pinu je pokosio rafal dok trči za izgubljenom srećom. Dotrčava mali Marćelo njen sin, koga odvodi sa sobom preuzimajući brigu o njemu Don Pjetro. Ta njena smrt je jača od same situacije i posle nje cijela akcija izgleda još besmislenija — u ime kakvog poretka je izvedena.

Na izlasku iz grada, na proplanku kolonu kamiona sa zarobljenicima sačekuje grupa nacionalnog pokreta i otvara vatru po njima. Franćesko uspijava da pobjegne. Manfredi ohrabruje Franćeska koji tuguje za Pinom, govoreći mu da je duga borba, "a naša je tek počela!" Njihova čvrstina i nepokolebljivost su dostigle svoju kulminaciju i pravu Ijudsku sadržinu.

Mi u njima osjećamo nadu koja se preobražava u sigurnost da će to možda biti iskupljenje za slobodu ili raj.

Taj Roselinijev Rim, u kome odjekuju samo rafali smrti, postaje i sam raskrvavljeno srce koje vapi za slobodom. Don Pjetro je napravio lična dokumenta za Manfredija i Franćeska i dok se Franćesko oprašta sa Marćelom, govoreći mu: "ne ćemo se vidjeti neko verijeme, ali vratiću se, pa ćemo stalno biti zajedno". Mališan mu daje svoj šal, koji mu je majka isplela sa riječima: "tata možda će ti biti hladno!?" Franćesko ga pomazi po glavi i ode niz ulicu, i za taj trenutak više, dok se pozdravljao s Marćelom, samo taj čas sudbine i trenutak zakašnjenja za svojim drugovima spašava ga sigurnog hapšenja i smrti. Sa tridesetak metara je gledao kako odvode Don Pjetara i Manfredija. U prelazima iz jedne epizode u drugu nije teško osjetiti tugu ljudi koji su potpuno svjesni da čine nemoguće, ali što mora da se uradi. To im daje potresnu mirnoću i odlučnost.

Ilegalce izdaje Marina Mari, ženi monstrumu iz gestapoa, perfidno-zloj Ingrid, ’superiornoj rasi’. Mari je prijateljica Manfredija u koju je on zaljubljen iako zna da ona nije za njega. Za uzvrat Marina je od Ingrid dobila crnu bundu. Marina nikoga ne voli, voli bundu i vezuje se za stvari. Ipak, čini se da je na kraju Marini žao Manfredija, kada u pijanom stanju ugleda na smrt izmučenog Manfredija, vrisne i pada u nesvijest. Ingrid ravnodušno skida bundu sa nje da joj se kako kaže nađe za sljedeći put. Don Pjetro plače kada ugleda na smrt izmučenog Manferdija. Nijesi progovorio! Gleda ga sa potresnim žaljenjem uništene mladosti, dok on izdiše pred njegovim očima. Ljut se obraća gestapovcima, viče na njih, htjeli ste ubiti dušu u njemu, ali ste ubili samo njegovo tijelo! Elementi igrane strukture se skladno dopunjavaju sa dokumentarnim i čine sintezu tako da se film pretvara u vapaj za slobodom i životom.

Odvode Don Pjetra na strijeljanje. I dok ga mladi đakon ohrabrije, on mu govori: nije teško ispravno umrijeti, teško je ispravno živjeti. Na glas govori Oče Naš, i nepokolebljivim korakom ide na gubilište. Agenti gestapoa don Pjetra sjedaju leđima okrenutog na drvenoj stolici za koju ga vezuju, a on nepresatlno govori molitvu. Iza žice dolaze njegovi dječaci, štićenici i siročići uplakani u nevjerici i strahu ka njihovoj nadi i dobrotvoru. Streljački vod pucao je po nogama i stolici na koji je sjedio Don Pjetro. Vidjevši njihovu reakciju, nevjernik i zli oficir dere se na vojnike i prilazi Don Pjetru pucajuću mu s leđa u glavu. Sveštenik tako okončava zemaljski život kao mučenik i pravednik. Dječaci uplakani, nesrećni ali i složni odlaze niz proplanak a u drugom planu okupan u nekoj čudnoj bjelini vidi se otvoreni grad – Rim, na taj način simbolizujući nadu i vjeru u novi život, lišen ljudskih užasa i razaranja kao metafora sa ljepšu budućnost i konačni kraj velikom zlu koje ostaje iza ove mladosti. Tako je film dobio značenje remek-djela i znamenja jednog vremena. Neorealizam je za kratko vrijeme postao pravi estetski model za reditelje koji su željeli da se oprobaju u živom opisu istorije i društva.

Autor je dr Radoslav T. Stanišić je filmski i TV reditelj

Meni je donijelo jednu pjesmu Odiseasa Elitisa. Elena. Našao sam je juče na FB zidu briljantne prevoditeljice s grčkog jezika Aleksandre M. Vuković.

To ide ovako: S prvom kapi kiše poginu leto / Natopiše se reči što bejahu rodile zvezdane svetlosti / Sve reči kojim si jedino odredište bila Ti!/ U kom pravcu da raširimo ruke naše sad kada vreme više za nas ne mari / U kom pravcu da okrenemo oči naše sad kada daleki obrisi potonuše u oblacima / Sad kada se zatvoriše trepavice tvoje pred našim krajolicima / I kada smo - kao da kroz nas magla prođe - sami samcati okruženi mrtvim slikama tvojim.
Dvije bih ruke i dva oka iz glave dao da sam bio kadar napisati ovakvu pjesmu.

SJAJ U TRAVI

Ispričaću vam otkud meni to. Gledao sam Sjaj u travi s Natali Vud. Gledao sam ga sedam dana za redom i potrošio sav djetinji novac. Tu sam prvi put put čuo odlomak pjesme Vilijema Vordsvorta.

Sada, kad ništa na svijetu ne može / vratiti dane prohujalog ljeta / naš sjaj u travi i blještavost svijeta/ ne treba tugovati, već tražiti snage/ u onom što im je ostalo i s tim živjeti.

Zaljubio sam se u Natali Vud. Prije nje sam odbolovao Mirel Matje. Cipele sam s nogu skidao u maju i nove obuvao u septembru.

Minja Đurović je jedno veče došla kod nas u goste...Pažljivo me posmatrala. Držao sam knjigu u rukama. U njoj je bio jedan isječač iz Politike. Slika Natali Vud.

Škilji sijalica, škilji Minja...Ja glumim da obnavljam lekciju iz predmeta Poznavanje prirode i društva. Nešto me odalo. Diže Minja čašu konjaka Zvečevo. Lagano ispija prvi gutljaju. Stresa nešto sa sebe i kaže: Vido, pripazi ti ovog malog. Đavo će ti ga ponijeti!

ŠAKA SOLI

Imao sam deset godina. Poslije sam godinama pisao pjesme. Zavolio sam neke djevojčice koje liče na Natali Vud i nijedna od njih nije zavoljela mene. Na kraju osnovne škole sa pocijepao sve pjesme i prestao da gledam u zvijezde.

Danas pišem samo o stvarima koje dobro poznajem. Jedna od njih je ljeto. Ovo sam proveo u košmarnom gradu gdje se temperatura 60 dana nije spustila ispod 35 stepeni Celzijusovih. Nedavno su napravili nekakvo istraživanje po kom je Podgorica jedan od najružnijih gradova na svijetu. Zajebanti na društvenim mrežama komentarišu taj podatak. Jedan kaže: Ako, za početak se našla na kakvoj takvoj listi gradova.

Meni je Podgorica lijep grad. Volim da kažem: Suncem me ogrijala. Ljetos je baš pretjerala.

Za sobom imam ljeto koje me je podsjetilo da 60 odsto ljudskog tijela čini voda. Ostatak su kalcijum, glukoza, gvožđe...Sve ono što se može naći u moru.

U Podgorici ljeto nije dječije zabavište. Tropske noći. Da se ljeto nije umorilo i odlutalo za Suncem od mene bi preostao samo prstohvat soli. A ljeto je nekad bilo vrhunac života. Što je od svega ostalo? Ljeto kao čista nostalgija. Ljeto kao magija haosa. San ljetnje noći. Začudno. Nestvarno ljeto. Sedamdeset i neka. Natali Vud.

KAD ZABORAVLJAŠ OČI

Ljeto je nekada bilo strast na vrnuncu. Danas je ljeto žega. Žudnja za svježinom, vrijeme odmora, putovanja.

Ljeto je nekada bilo istraživanje mogućnosti koje velikodušno nudi. Novih mogućnosti.. U međuvremenu se izrodilo u sušom okovane dane. Sad me od ljeta spasava mrzovoljni sluga ljeta septembar.

Sinoć gledam priču o čovjeku koji je cijeli svijet obišao bos. Bez cipela. Bez novca i prtljaga. Na Havajima su uz njega plivali delfini. Na kraju se vratio u Istru. U rodnoj vali sagradio je sebi dom. Od straha da ne nazebem ja se ne bih usudio da bos iz sobe na spratu pređem put do dnevne sobe u prizemlju.

Nemam ja razloga da na život režim...U dubravi, na obali Pivskog jezera, trune kuća sagrađena na imovini mog đeda. 

Zna to da se desi kad prestaneš gledati u zvijezde. I zaboravljaš oči...

Dejtonski sporazum doveo je do kraja građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji. Danas podložan brojim kritikama i željom da se izmijeni i dalje ostaje garant mira ne samo u BiH nego i na Zapadnom Balkanu. Pola milona stradalih, 4 milona raseljenih i trajno minirana područja, bile su strahote građanskog rata u Angoli, koji je trajao 27 godina. Završen je mirovnim sporazumom. Mirovni pregovori, kao vid aktivnosti međunarodne zajednice da mirom rješava sporove imaju višestruko pozitivan efekat na sve nivo bezbjednosti.

Pozitivan uticaj na nacionalu bezbjednost, ogleda se kroz smanjenje nasilja, političku stabilnost, ekonomsku obnovu i povratak povjerenja. Uspješno završeni mirovni procesi doprinose regionalnoj stabilnosti, kroz smanjenje izbjegličke krize, organizovanog kriminala, promociju regionalne saradnje i prevenciju sukoba. Prednost uspješno zaključenih mirovnih sporazuma za međunarodnu bezbjednost, vidljiva je kroz prevenciju širenja oružanih sukoba, smanjenje prijetnje od terorizma i ublažavanje humanitarnih kriza.

Fotografije 6 mladih ljudi, talaca koje su ubili pripadnice Hamasa obišle su svijet. Dok se traže krivci i odgovorni, na ispitu mirovnih pregovara pale su sve strane u sukobu. Politički interesi i geopolitika oduzeli su ljudske živote.

Ovaj događaj stavio je izraelsku vladu pred osudu javnosti, kroz masovne proteste i štrajk sindikata. Izraelska vojska shvata da dalji sukobi u Gazi povećavaju opasnost po živote izaleskih talaca. Možda ćemo svjedočiti i otklonu vojnog vrha od daljih akcija, planiranih od strane izlaeskog premijera. Pritisak raste i od SAD, čija se aktuelna administracija zbog izbora zalaže za postizanje mirovnog sporazuma što hitnije.

Bajdenova administracija zna da bi to bio veliki plus u izbornoj kampanji. Zemlje regiona na svoj način preko regionalne organizacije GCC vrše pritisak na Izrael. Prekid sukoba i mirovni sporazum, značio bi i politički kraj za aktuelnog premijera Izraela i slabljenje uticaja Hamasa u Palestini i regionu.

Tada svjestan istorijskog trenutka Rabin je izjavio: „Stojimo ovdje danas kako bismo postigli mir i položili temelje za novi život na ovom Bliskom istoku.” Taj kamen temeljac moraju položiti dvije ruke, ključnih aktera u sukobu, uz vjeru da grade zajedničku kuću. Mir na ta vrata kasni u dolasku 76 godina. Vrijeme se na Bliskom istoku, nažalost, mjeri ljudskim životima.

I zaista, u socijalističkim dekadama titoizma na našim nekadašnjim prostorima, u Jugoslaviji ‘koja je nastala u času svoje nužnosti’ (kako je to napisao Branko Miljković), ljudi sa strane opisivali su Titograd kao grad koji se izdvaja od drugih zelenilom i divnom prirodom – velikim parkovima. Jedan prijatelj (Miško Strugar) skoro me podsjetio na reportažu o Titogradu koju je emitovala Hrvatska radio-televizija krajem osamdesetih godina. Ona nosi poetičan naslov – ‘Grad u smaragdnoj šumi’.

Arhitektura gradova osrednje veličine u vremenu komunističkog eksperimenta bila je uglavnom tipska i ponavljajuća (koju neizmjerno i nostalgično volim), pa je Titograd plijenio prostranim zelenim parkovima, ali i alejama duž dva prekomoračka bulevara, pogotovo južnog (pored Pobjede i parka Kruševac).

Pjesnik Bećir Vuković naslovio je jednu od svojih zbirki – Duh parka. Parkovi u gradovima i nose specifičan duh: to su enklave prirode i divljine u projektovanim betonskim utvrđenjima, što i jeste grad u suštini. Jedinstveni Njujork, prestonica zapadne kulture i civilizacije, u ilustrovanim i internet prezentacijama više se diči Central parkom negoli apstraktnim i staklenim neboderima Menhetna. Šta tek reći za fascinantni Stenlijev park u Vankuveru, koji se prostire na 400 hektara i koji je po mnogima najljepši gradski park na svijetu.

Dakle, osvrnimo se na zelenilo našeg grada, koje nam je ostalo još iz vremena komunizma. Ono je i dalje najatraktivniji segment našeg grada, iako načet i djelimično devastiran. Ono i dalje ljekovito ublažava depresiju sivog betona i anksioznost građevinskog kičeraja, koji nas je stigao sa vremenom višepartizma. Ovo pišem tendenciozno u danima predizborne kampanje za podgorički parlament.

Možda je ovaj grad najljepši u pojasu uz vodu... Kao i svi gradovi koji imaju rijeku...

I te tople noći samo sto sam parkirao automobil ispred kuće, sjeo za radni sto, odjeknula je snažna eksplozija i jaka svjetlost obasjala sobu. Svi smo bili u kući, djeca su skočila i počela da vrište, a ja, onako, više da ih smirim, rekao sam - ne bojte se, nije kod nas.

Onda sam uzeo ručnu bateriju i sišao u dvorište koje je bilo osvijetljeno mnogo manje nego sada. Tražio sam bilo kakve tragove. Odmah sam dobio poziv jedne brižne prijateljice koja me pitala  - “je li kod tebe”? Rekoh da ne znam, ona je još uvijek na telefonskoj vezi, a onda joj kažem da mi je automobil prekriven zemljom.

Lampom sam pretraživao okolo i na samo pola metra od automobila uočio krater od eksplozije. Sve je bilo jasno, prijateljici sam odgovorio da jeste kod mene i tu smo završili razgovor da bih pozvao policiju. 

Dok sam ja tražio tragove po dvorištu, policija je istim poslom već dva puta prošla tuda sa službenim autom. Tek kada sam našao krater, i bio siguran da se eksplozija koja je prodrmala grad dogodila kod mene, pozvao sam tadašnjeg načelnika policije.

Brzo su stigli, i potvrdili da je to krater od eksplozije, ali da se ne plašim “jer je vjerovatno u pitanju školska ručna bomba”. Ostali smo do kasno u noć, sudija za istrage nije izašao i nije se pojavio, samo je ovlastio policiju da obezbjeđuju mjesto do sjutra.

Ne znam da li sam te noći spavao deset minuta ili nisam uopšte. Ujutru je stigao stručnjak za eksplozive iz Podgorice i sve detaljno pregledao. Onda mi je prišao i otvoreno rekao - ne, nije školska bomba, ovo je bio vrlo razoran trotil, nepoznate količine, i sreća je da nije otišao pod auto. Dubina kratera je bila šesnaest centimetara.

Samo mi je na pamet palo kako sam deset minuta ranije sa djetetom izašao iz automobila. Auto je neznatno oštećen, a iste noći sam shvatio da je počinioca iznenadio baštenski pas, i da je u strahu, umjesto da stavi ispod automobila, samo bacio eksploziv prema njemu. Pas je povrijeđen i jedva je preživio. 

Ono što želim da kažem, ni sudija za istrage ni tužilac ne samo da nisu izašli na uviđaj, nego nisu našli za shodno ni da me pozovi na razgovor, makar kurtoazno. Ništa neočekivano. Nisu izašli ni 2007. kada sam skoro na smrt pretučen bejzbolkama na istom mjestu. Njihov zadatak je bio da to ne diraju, da ne talasaju, da zataškaju koliko mogu. I zataškali su. Sve se završilo na nekoliko protesta esnafskih udruženja. Tadašnja udba se potrudila da poturi priču kako sam ja to, ustvari, sam sebi bacio, da bih negdje tražio azil. Kakva glupost na koju je po neko nedobronamjeran i nasjeo.

Prošlo je od eksplozije malo više od deset godina, osamnaest od prvog napada i prebijanja. Sjedim sa prijateljem i pričamo o trenutnoj političkoj situaciji u Beranama, o tome kako neće biti plata, kako to pregurati. Jesen, ogrijev, đaci, studenti, a prva žrtva će biti lokalni javni servis koji vodim, jer zbog škrtosti administracije već je istrošen budžet za ovu godinu.

Ee moja budalo, jesi li onda mogao da biraš đe ćeš? Jesi li mogao da zavrtiš globus i staviš prst kao na ruletu? Jesi li mogao da odeš za Ameriku i da te sada ne boli glava? Šta sam ti govorio, sačeka me prijatelj sa pitanjima.

Jesam, u pravu si, odgovaram, ali sam odlučio da ostanem iz više razloga koje sada ne bih elaborirao. Samo me ova eksplozija od prije dvije noći podsjetila na to da moja djeca to pamte i nose kao traumu, a ja se, eto, još i kao direktor lokalnog javnog servisa sjekiram što je neke, ne znam kako bih rekao a da ljude ne uvrijedim, neostvarene ličnosti, nesposobnjakoviće, zapalo da upravljaju ovim političkim trenutkom u Beranama, i što ih nije briga što za javni servis neće biti plate zbog nemogućnosti usvajanja rebalansa.

Kako si sebi dozvolio da dođeš u ovu situaciju, kada si mogao mirno, sasvim pristojno obezbijeđeno, da to gledaš  negdje izdaleka. Sad sjedi đe si, trpi i ćuti, kaže prijatelj prijekorno. I još dodaje – budalo.

Znam da će nastaviti da odgovara, i radije samo u sebi izgovaram ono što mislim - volim Berane, a oni koji su se dokopali Podgorice, imaju redovna primanja i redovne sve druge apanaže, samo neka su zdravo. 

Želio bih ovim putem da upoznam strane ambasade, Misiju EU u Crnoj Gori, OEBS, Ministarstvo kulture i medija, i na kraju Ministarstvo javne uprave , zbog toga, ustvari, ovo i pišem, i apelujem ako mogu da spriječe da šaka političkih profitera drži kao taoca lokalni javni servis.

Ako to ne prekinu, onda ću biti ubijeđen da se ništa nije promijenilo od prije više od deset godina, i da je sva priča o novinarskim slobodama šuplja kao švajcarski sir. Da je napredak u toj oblasti jedna velika nula i da je bolje biti sezonski radnik nego novinar.

Za podsjetnike poput ovog, moglo bi se reći da predstavaljaju besplatan lični suvenir, intiman dio do kraja nenapuštene prošlosti značajne samo nama.

Muzej takvih predmeta, jedinstven na svijetu, otvorio je pisac Orhan Pamuk u Istanbulu. Prateći njegov istoimeni roman „Muzej nevinosti“, u crvenoj kući iz 1897. u ulici Čukurdžuma u Istanbulu, nastao je muzej posvećen ljubavi glavnih junaka koji sadrži sve one sitnice, memorabilije, koje su vezivale Kemala i Fusun: bioskopske karte, crteže, figurice, šnale za kosu, razglednice, ključeve, i čak 4213 opušaka cigareta koje je ona pušila.

“Kao što je prema Aristotelu vrijeme linija koja sjedinjuje trenutke, shvatao sam da će linija koja spaja predmete biti jedna priča”, napisao je Pamuk. Kao suvenir iz ovog jedinstvenog intimnog muzeja, možete ponijeti repliku minđuša koje je u romanu nosila Fusun.

Suvenir je takođe čuvar našeg sjećanja na vrijeme i mjesto koje smo posjetili i čije tragove ne želimo da napustimo ni kada se vratimo kući. Ali ovi predmeti nisu samo naš podsjetnik jer su masovno dostupni u suvernicama, namijenjeni svim turistima i putnicima koji žele da s vremena na vrijeme ožive sjećanja bacajući pogled na prašnjavi suvenir na polici u svom domu.

Nerijetko, suvenir ponesemo kako bismo liječili „postputničku tugu“ koju osjetimo kada zatvorimo krug putovanja pred svojim ulaznim vratima, kada se ponovo nađemo na polaznoj tački našeg puta, s koferima jedva zatvorenim, uvijek nemarnije spakovanim u povratku nego u odlasku, koji samo čekaju da pokuljaju i iz sebe i nas izbace strane mirise i prašinu dalekih ulica. Niko ne voli suočavanje sa konačnim, pa bio to i kraj jednog putovanja, zato suvenir, po riječima Suzan Stjuart, služi da poveže razliku između prolaznog i trajnog, izražavajući suštinu onoga što je prošlo i pretvarajući je u opipljiv predmet.

Blizak predak suvenira bile su relikvije, kao simbol sjećanja na vječnost i religijska iskustva putnika hodočasnika koji je sa putovanja donosio vrijedne i vremenom neokrnjive ostatke mošti, ikone i druge sakralne predmete… Sve do 18. vijeka, kada počinju prvi nagovještaji turizma, putovanja su bila isključivo poklonička. Putovalo se upravo da bi se poklonilo svetinjama koje će putniku osvjetliti put ka vječnosti.

Putovanja u 18. i u 19. vijeku dobijaju potpuno drugi karkter. Bogati mladić toga vremena, željan novih iskustava i saznanja, kreće na Grand Tour koji je znao da potraje mjesecima. On sa tog putovanja donosi nova iskustva i znanja, ali i vrijedna umjetnička i antikvarna djela, nerijetko svoj portret naslikan usput, kao i sitne znakove pažnje poput sklopivih lepeza nekoj gospođici, izgravirane kašičice ili razglednice. Suveniri su tada bili rijetki, skupocjeni i dostupni manjini.

Danas, u ovo vrijeme globalne jednoobraznosti, iste suvenire proizvedene u Kini možemo naći u svakoj ulici u svijetu. Smisao kupovine opredmećenog intimnog sjećanja i uspomena u vidu suvenira, gotovo da se potpuno izgubio. Jer, identičan suvenir mom, kupiće na hiljade turista koji posjete isti suvenirnicu.

Zato sa putovanja ponesem unutrašnje suvenire, koje prizovem kupovinom nekog lokalnog začina na koji mirišu ulice i mjesta kojih se želim sjećati, ili pustim muziku koja mi zadovolji čežnju za vremenima, mjestima i ljudima koja se neće vratiti nigdje, osim u mom sjećanju. Avionska karta pronađena toga dana bila je dovoljna za čežnjivo vraćanje mog unutrašnjeg sata nekoliko godina unazad.

“Na svu sreću, nekoliko besanih noći kasnije, ponovo me je pohodio zaborav” – Borhes.

Svete. Izgubljene godine. Od svega su jače slike. Škola je spratna, siva zgrada. Siv pravougaonik čiji su čoškovi od grubo klesanog hercegovačkog kamena. U jesen škola miriše na suv papir, kreć i jelovinu. Podovi su daščani. Peć gvozdena. Tabla crna. Sunđer je sunđer. U prizemlju su četiri učionice i širok hodnik. Na spratu su dvije učionice, zbornica i biblioteka. U potkrovlju su kabineti za hemiju, biologiju u strane jezike. Konkretno ruski jezik. Pod škripi. Zimi je hladno. Vjetar cvili. Neko kaže da to pucaju grede. Plašim se.

Školsko dvorište je bagremar. Fiskulturna sala je u posebno zidanoj prizemnoj kući. Toalet je poljski. Uredan.

Van školske zgrade je velika bistijerna. Dvanaest koraka široka. Dvanaest koraka duga. Izdignuta je iznad tla cio lakat. U sred kvadrata je unikatna ručna pumpa za vodu. Bjesomučno smo vrtjeli točak od livenog gvožđa.

S istočne strane školskog dvorišta su gimnastička greda, košarkaško igralište i zemljani teren za mali fudbal.

Svete. Izgubljene godine. Pod koševima ću gledati nastavnika matematike Sloba Pekovića kako u pauzi između dva časa igra basket s nekim Nikčevićima iz osmog razreda. Na zemljanom terenu ću gledati neke Nikčevića iz starijih razreda koji šutiraju i neke Nikčeviće koji ne dozvoljavaju da ta bubamara uleti u mrežu.

S istočne strane školskog dvorišta su nasip i željezničke šine. Događaj dana je prolazak šinobusa koji stiže iz Titograda u pet sati poslije podne. Vagoni su sivi. Najhrabriji muškarci sjede na stepenicama i noge im vise izdan drvenih pragova. Djevojke se na naginju kroz prozor i vrište. I mi vrištimo. Pluća su nam bila zdrava i tijela mlada.
Kad prođe šinobus sve što vidiš preko pruge je Kličevo. Tu su Nikčevići. Kasnije će doći Golijani. Kosta Papović. Davidovići...Za Golijanima i svi ostali.

Naša su djetinjstva bila spartanska. Naše su godine bile godine preživljavanja nada.

DAN PRVI

Preksinoć sam obišao to dvorište. Tražio sam svoj život. Malo ljudsko vrijeme.

Prvo sam našao samo jedan dan u godini. Prvi septembar. Godina je 1972. Jure Puljiz, zidar, vodi u školu sina Ivana. S njima, uz korito Mrkošnice hodamo Dragan Jelušić i ja. Jure kaže: Stvorite nešto od sebe.

Dragan i Ivan na leđima nose kafene školske tašne. Baš kafene. Braon i smeđa boja doći će u kasnije. Donijeće je nastavnik likovnog obrazovanja Branko Musović,
Koraćamo u koloni. Jure inisitira. Kaže: Stvarajte naviku. Cesta je za auta i kamione. Auto je za mene Fiat i za upravljačem Fiata Bata Mijušković. Auto je za mene Ford i za upravljačem tamnozelene aždaje Mišo Mlinar.

Ispred mene hoda dragan Jelušić. S njegove tašni gledaju u mene Mirko i Slavko. U desnoj ruci nosim plastičnu crnu tašnu koja se ne nosi se na leđima i ne kači o rame. Do danas sama se njom ponosio. Sad je to ružna, nevoljena tašna. To je stvar za koju je jedan lukav prodavac mom starom kazao : Dobra stvar, ovo će trajati.

Otac je kupuje. Donijeće je doma i predati meni.

Sad ja hodam i upijam iz te tašne nekakvu tamu. Kristalno je čist dana. Čujem krik voza kojim na jug odvoze boksit i čelik.

Ta će se prokleta tašna cijepati duge četiri godine. Moja će je mati s đavolskom upornošću obnavljati. A škola? Ja ću svo to vrijeme marljivo trošiti na iznalaženje načina da izbjegnem učenje.

Imao sam dobru pamet. Moj učitelj, Radomir Bigović Bigaš, blagosloven bio, naučio me da računam. Ćetko Lalić, bibliotekar, ustupio mi je na čitanje Biblijske legende Zenona Kosidonskog. Ta će me knjiga spriječiti da živim određenim redom. Te davne tragedije, ubijanja, sve te Rute i Sulamke imaju veliku trajnost. Književnost te može upropastiti brže nego bilo što drugo na svijetu ako joj se prepustiš. Ozbiljan sam kad vam to kažem!

LJUBAV

Učitelji i nastavnici su učionicom upravljali željeznom rukom u baršunastim rukavicama. Način razmišljanja kojem su nas učili bio je starinski ali mnogo više ljudski nego bilo koji s kojim ću se kasnije sresti. Sistem obrazovanja bio je bliži opšteevropskom, klasičnom obrazovanju nego je što ovaj današnji sistem školstva blizak školstvu u zemljama liberalne demokratije. U školama nije bilo mjesta uznemiravajućim mislima o nejednakosti. Sirota djeca nijesu nezavisno od svoje volje klasifikovana. Nijesmo imali VIP odjeljenja, gadni nered i bijedu skorojevića. Škola je brisala svu sirovost. Obrazovanje je skrivalo sve rane. Dobri ljudi nijesu bili rijetkost. Ako zajebavaš sirotinju vođa tvog čopora bi ti zašarafio šamarčinu...

Svete. Izgubljene godine.

Vasiljka Bojić, Milan Bojanić, Senka Đukanović, Stanka Zeković, Buda Glušica...Na njih mislim. Ti ljudi te nijesu pitali želiš li znanje - oni bi ti ga dali. Vjerujem da su razumjeli da znanje ne vlada. Razumjeli su da je znanje je strast koja nema prošlost. Shvatili su da znanje vaspitava. To je te muškarce i žene činilo velikim.

Znali su što bi trebao učiniti ako ti je stalo da budeš jednako dobar kao bilo ko od onih koji su u igru koja se zove život ušli s bolje startne pozicije nego što je tvoja. I još više. S njima u sebi mogao si biti bolji od svih tih fićfirića. Tek kad sklopim oči i vrate me s juga pod Petmrovu glavicu biću spreman da zaboravim.

Zarazne bolesti posebno su aktuelizovale pitanje zdravstvene bezbjednosti, kao segmenta ljudske bezbjednosti usvojenog 1994. godine od strane UNDP na predlog pakistanskog ekonomiste Mahbub ul Haq. Dokument je zvanično dobio naziv „Izvještaj o ljudskom razvoju”. Zdravstvena bezbjednost je dimenzija ljudske bezbjednosti, koja se odnosi na zaštitu pojedinaca i zajednica od prijetnji po njihovo zdravlje, uključujući zarazne i hronične bolesti, epidemije, pandemije, kao i pristup osnovnoj zdravstvenoj njezi. Njen fokus je na osiguranju da svi imaju pristup adekvatnoj medicinskoj pomoći i preventivnim mjerama, kako bi se spriječilo širenje bolesti i očuvalo opšte zdravlje zajednice. Ona obuhvata četiri segmenta. Prvi se odnosi na prevenciju zaraznih bolesti, koja se sprovodi kroz zaštitu stanovništva od epidemija i pandemija, kao što je COVID 19. Svaki čovjjek ima pravo na nesmetan pristup zdravstvenoj njezi, kroz usluge vakcinacije, ljekova i zdravstvenih pregleda, što čini drugi segment. Treći predstavljaju aktivnosti međunarodnih organizacija, posebno Svjetske zdravstvene organizacije, dok četvrti obuhvata reagovanje na hitne slučajeve i kontrolu hroničnih bolesti.

Mjesecima svjetska javnost prati humanitarnu katastrofu koja se odvija u Gazi, a ljudska bezbjednost ugrožena je na svim nivoima. Zdravstvena bezbjednost djece je posebno ugrožena. Postoji prijetnja da životi 640 000 djece budu ugroženi dječijom paralizom, usijed zadržavanja konvoja od 1.2 miliona Polio vakcina da uđe na područje Palestine. Pojavio se i prvi slučaj ove bolesti, posle 25 godina. Dokaz da se zdravstvena bezbjednost može koristiti u sukobima kao neka vrsta oružja je i najava izraelske vojske da se izvrši evakuacija kampa Deir-al- Balaha sjedišta UN agencije za Palestinu, čime će posao oko 3000 ljudi u vakcinaciji biti otežan.

Vlasnik „Mete” Marck Zuckerberg saopštio je prije tri dana da je bio pod pritiskom američke administracije predsjednika Bajdena da cenzuriše objave o COVID 19 na Facebook i Instragramu. Pod uslovom da je informacija istinita, ona ukazuje da je pitanje zdravstvene bezbjednosti od značaja za nacionalnu bezbjednost i stabilnost države - u konkretnom slučaju SAD. Njeno ugrožavanje dovodi do socijalne i ekonomske destabilizacije i pada povjerenja u državne institucije, što nije u interesu niti jedne državne administracije.

Urlih Back kaže da je svjetsko društvo postalo rizično. Refleks modernizacije pomjera tijelo svakog od nas, gurajući ga ka više različitih rizika po zdravstvenu bezbjednost. Ostaje pitanje ko odlučuje šta je rizik, a šta ne? Odgovornost za naše živote u rukama je onih koji znaju odgovor.

Frojd je govorio o nelagodnosti u kulturi, naravno opisujući nešto sasvim drugo. Ipak, indikativan je naslov njegove knjige – 'Nelagodnost u kulturi'.

Nijedna umjetnost nije organski zavisna od pomoći države kao što je to film, a naša država će upravo negdje posle Živkove smrti početi da forsira i finansira prostačku supkulturu. Ja danas pišem o Živku Nikoliću i njegovom ingenioznom filmskom jeziku, o nevjerovatnom vrenju njegovih znakova, dok nekadašnji i sadašnji državni činovnici (uključujući i predstavnike Ministarstva kulture) žure da uhvate prvi red u klubu u kojem još ovu noć pjeva Aleksandra Prijović.

Neko će reći – nivo za sobom povlači ukus, ali nažalost povlači i stanje u kulturi, koje je, malo je reći, katastrofalno. Istini za volju, ni u zlatnom dobu jugoslavenskog filma i Živkove pune razigranosti, a to su osamdesete godine prošlog vijeka, Crna Gora se nije pretrgla da pomogne u stvaranju danas već kultnog Nikolićevog opusa.

Naprotiv, iz Crne Gore mu je uglavnom dolazio prijekor, a nerijetko i prijetnje, zbog njegovih, kako se to horski ponavljalo, izrugivanja crnogorsko-južnjačkom mentalitetu i našim običajima. Ali sudbina velike umjetnosti često je baš takva – osporavana je i neshvaćena upravo u zavičaju svog stvaraoca. Živkove filmove realizovale su beogradske producentske kuće: Avala film, Centar film Beograd, CFC Košutnjak, Dunav film, dok je naša producentska kuća Zeta film uglavnom figurirala simbolično.

S druge strane, film je mnogo skupa ‘zabava’, pa je možda i nerealno bilo očekivati da tada najsiromašnija republika finansira filmske projekte. Kod nas je sve kasnilo: Radio-televizija Titograd osnovana je 1964, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 1976, Univerzitet Crne Gore osnovan je 1974, pa jasno je koliko smo imali mogućnosti ali i senzibiliteta za modernu i ipak ekskluzivističku umjetnost kao što je film. Uzgred budi rečeno – velike evropske kinematografije, kao što su italijanska i francuska, šezdesetih i sedamdesetih godina bile su prinuđene na česte koprodukcije, odnosno podjele troškova. Kada smo već kod evropskog, ali i svjetskog filma, ako nam je za utjehu, ove tri decenije od Živkove smrti bile su ‘secesionističke’ i krajnje neplodne ne samo za naš (crnogorski, srpski, hrvatski…) već i za zapadni film. Ne pamtim kada sam posljednji put pogledao nadahnuto i umješno skrojen film.

Žan Bodrijar je devedesetih govorio o ‘štrajku događaja’ – istinski događaji izostaju i imamo samo njihovu simulaciju. Ja bih to isto kazao i za film – film štrajkuje. Dakle, ta nepredodređenost Crne Gore filmskoj umjetnosti na srećan način kompenzovana je ili preinačena upravo stvaralaštvom velikog redatelja i scenariste Živka Nikolića.

Nikad ne potcjenjujte moć pojedinca, kaže jedna novija mudrost. S tim što – kada se govori o Živkovom epohalnom filmskom zavještanju, često zaboravljamo pomenuti i glumca bez kojeg Nikolićev umjetnički uspjeh ne bi bio grandiozan.

To je naravno Petar Božovic sa maestralno odigranim ulogama Zelja u Čudu neviđenom i Žorža u Ljepoti poroka.

U posljednjem tekstu, koji sam posvetio skoro preminulom Alenu Delonu, podsjetio sam čitaoce na taj za evropsli film neizmjerno srećan tandem režisera i glumca – Žan-Pjera Melvila i Alena Delona. To isto važi i za naš jugoslavenski film – susret i zajednički rad Živka Nikolića i Petra Božovića.

Čista bravura. Obojica iz Crne Gore.

Svega pet decenija od donošenja ovog akta, mi više ne govorimo o istini o kojoj se toliko pričalo vjekovima unazad, mi govorimo o istini koja dolazi poslije istine (post truth), ali ne u vremenskom već u suštinskom smislu, gdje je koncept traganja za istinom, pa i novinarskom, postao prevaziđen i nevažan.

Iako je uloga novinara bila značajna i prije buržoaskih revolucija, tek u burnim istorijskim vremenima 17. i 18. vijeka, novinari počinju da formiraraju i oblikuju javno mnjenje. Upravo su to činili Kamij Demulen u svojim novinama Le Vieux Cordelier (Stari Cordelijer) ili Žan Pol Mara u L'Ami du Peuple (Prijatelj naroda). I kako obično “revolucije jedu svoju djecu”, Kamij je pogubljen 1794, samo godinu dana pošto je ubijen Žan Pol. Naravno, ova dvojica novinara nisu najbolji primjer nepristrasne žurnalistike, više su bili propagandisti svojih ideja, ali su značajno uticali na oblikovanje stavova i pokretanje naroda. Upravo zbog tog uticaja, i svi režimi koji će doći, strijepeće od novinarskog pera kao ubojitog oružja koje može da pokrene opasne društvene procese.

Od Hladnog rata do vrelog profita

Vrijeme Hladnog rata bez bojnog polja dugo pola vijeka, preselilo je borbu za nadmoć velikih sila u sferu medija i propagande. Sveprisutna kontrola u SSSR-u pretvorila je novinare u gole propagandiste režima, dok je Zapad istrajavao u pokušaju da garantovanom novinarskom slobodom istakne ružno lice neprijatelja, iako je ta sloboda uvijek bila direktno srazmjerna hrabrosti i istraživačkom kapacitetu novinara. Završetkom ovog dugog rovovskog rata na bojištu propagande, Zapad je konačno mogao da skine masku sa svog medijskog lica - tržište je oberučke prihvatilo prodaju medija privatnicima i vladavina medijskih koropracija mogla je da počne. Oslobađeni od državnog uticaja, mediji su zauvijek bačeni u mrežu privatnih komercijalnih interesa vlasnika. U tu mrežu uhvaćeni su i novinari, a princip novinarske etike i slobode zamijenjen je nadprincipom – profitom. Povjerenje u istinu koju donose novinari kroz medije za koje rade zauvijek je poljuljano.

“Postistinski” novinari

Nekako uporedu sa padom povjerenja u novinarstvo mejnstrim medija, pojavljuju se njihovi digitalni nasljednici. Oni će potpuno obesmisliti novinarsku profesiju, i sa stanovišta suštine i u pogledu forme.

Živimo u vremenu “poslije istine”, vremenu protivrječnih informacija, lažnih vijesti (fake news), pluralizma istine… Svi oni koji svojim mobilnim telefonima u realanom vremenu snimaju realne slike učitavajući im svoj smisao, postaju civilni novinari nepreglednog prostranstva interneta. Ako novinari u tradicionalnim medijima interpretiraju stvarnost i pomažu publici da je razumije, da donosi odluke i zaključke na osnovu njihovog oblikovanja, ko će biti prenosilac, tumač i tragač za istinom u digitalnoj kakofoniji oprečnih informacija koje nas ne povezuju, već razdavajuju u nepomirljive tabore? Gubitkom uticaja tradicionalnih medija kao agore u kojoj se komunicira, raspravlja, traga za istinom, novinarstvo prestaje da bude profesija.

Novinare zamjenjuju tviteraši, jutjuberi, blogeri i civilni novinari koji svoju kameru nose u telefonu. Ovakva vrsta interpretacije stvarnosti zatvara ljude u izabrane krugove svojih istomišljenika, ne pruža mogućnost drugačije argumentacije, dopušta predrasudama da postanu mjera istine.

Po definiciji, istina je saglasje sa stvarnošću i činjenicama. Da bismo do nje došli potrebno je da ponovo postoji novinar kome vjerujemo jer ne služi ni profitu ni ideologiji, već sa nama dijeli informacije dobijene u napornom procesu novinarskog istraživanja.

Ili je zauvijek kasno za onu čuvenu Aristotelovu: Platon mi je prijatelj, ali mi je istina draža?

Kao mladić pravi populističku novinsku i radio i svaku drugu imperiju da bi se na kraju oženio sestričinom američkog predsjednika i ušao u trku za guvernera. Kako se Kejn udaljava od moći, on postaje sve ravnodušniji prema ženama i okruženju. Umire potpuno sam u svom obnovljenom dvorcu, čeznući za jednostavnošću koju je imao u djetinjstvu. Građanin Kejn u okvirima new deal populističke tradicije potkrepljuje tipičnu američku perspektivu da novac ne donosi sreću. To čini na vrlo jednostavan, skoro dikensovski način.

Reditelj se ustremio na jedan moral, shvatanje svijeta, širio je gađenje prema korupciji, uspjehu po svaku cijenu, političkim malverzacijama, obmanama, izobličavao je sjaj visokog društva. Enigmatična poslednja Kejnova riječ ’’Rosebud", i njeno značenje pokreće grupu bezosjećajnih reportera na razgovore sa nekoliko njegovih poznanika. Flešbekovi, naracija filma u svoj svojoj kompleksnosti, bez i najmanjeg narušavanja klasičnog holivudskog kontinuiteta iuzročno-posledične veze, nevjerovatno je dostignuće. Čarli Kejn je kao dječak dat na usvajanje bankaru Tačeru. Mali Kejn se protivio svom silinom ne želeći da ode u veliki grad i da se o njemu stara gospodin Tačer.

Odvučen je od svoje kuće, a njegove sanke ostale su zavijane u snijegu. To Velsu omogućuje otvorene prolaze iz starosti u djetinjstvo, iz sfera intimnog u ono što pripada svijetu politike, a Kejn se u svemu tome izgubio. Ostario je, nesrećan u bogatstvu, sam, bez iskrenih prijatelja, porodične sreće, jedan život za svijet možda uspješan — za njega sasvim promašen. Imao je sve; brodove, novine, rudnike, vlasnik nabogatijig rudnika zlata. Dva puta ženjen, dva puta razveden. Minjao je svijet, a njegov svijet je sada istorija. Šta ustvari znače te njegove riječi na samrti?

Trebalo je napisati priču koja će ući u suštinu njegove ličnosti i protumačiti njegove poslednje riječi ružin pupoljak. Novinar Tomson dobija od svog šefa zadatak da razgovora sa najbližim ljudima iz Kejnovog okruženja.

Odlazi kod Kejnove ljubavnice Suzan Aleksandar pjevačice sumnjivih vokalnih mogućnosti ali velikih ambicija. Ona je propala operska pjevačica koja je Kejna koštala političke karijere i mjesta guvernera. Ipak je Čarli s njom ostao do kraja i novcem je podržavao njenu uzaludnu karijeru.

Tačer ga proglašava komunistom, šta će jednom čovjeku takvog imetka da se bavi socijalnim problemima, da traži reforme u društvu. Kejnov menadžer Bernštajn, naglašava da za njega nije bio važan novac. Kejn je jednom rekao gospodinu Berštajnu: da nijesam bio bogat čovjek, možda bi bio dobar čovjek!?A šta bi ste bili, upitao ga je? Sve što vi mrzite! Berštajn predpostavlja da je ’ružin pupoljak’ , možda neka djevojka koju je on ljubomorno čuvao kao svoju tajnu.

Dok je bio mlad, pun života i novca svi su ga obožavali, priređivali mu zabave i pjevali mu pjesme. Bio je okružen lijepim ženama, ulizicama i poltronima. Divili su mu se i ulagivali. Kejn je imao sve, a sve je i izgubio. Možda je samo ’ružin pupoljak’ ono što je istinski izgubio i za čim najviže žali na smrtnoj uri. Istinski je volio samo svoju majku. Getis je uspio da ga iskompromituje podmetanjima da je u vezi sa sumnjivom ’pjevačicom’ što je za ondašnjeg porodičnog čovjeka i puritansku ameriku prestavljalo veliki prestup.

Ta podvala ga je koštala političke karijere. Suzan ga napušta kada mu je bila najpotrebnija. - Sve će od sada biti po tvome samo ne smiješ da odeš ne možeš sada da me ostaviš, govorio je Suzan-; a ona uz hladni osmijeh, kaže mu naravno da mogu. Kejn je porazbijao sve po sobi, osim male kugle sa sniježnom slikom, na kojoj se zaustavio i od koje su mu pošle suze na oči. Sjetio se igre na snijegu u dvorištu svojih roditelja sa malim drvenim sankama, kada je bio posednji put srećan.

Samo je njegovo djetinstvo ostalo čista emocija. Osjećaj koji vas prati dok gledate ovo antologijsko djelo jeste da je Čarls Foster Kejn bio okružen boljim ljudima bio bi i on bolji čovjek ali, pošto je odrastao među karijeristima, grabežljivcima i ulizicima, to u takovoj okolini nije bilo moguće. Kejn je razočaran u ljude. Stvorio je svoj koloseum, svoj svijet. Ogromne statue, slike, nezgrapni kreveti i prozori, ali i rečenice iz pjesme koje najabolje presonifikuju ličnost Čarlija Kejna: Ne mogu biti ljubav, jer nema prave ljubavi, znam da sam igrao kao leptir na plavom plamenu! Snaga ovog filma pored ostalog leži i u kameri. Greg Toland je razvio tehniku velikog polja dubinske oštrine, tehniku u kojoj su prednji, centralni i zadnji plan podjednako oštri, tako da gledalac može da se fokusira na bilo koji dio kadra. Orson Vels je unio sav svoj talenat u Građanina Kejna. Stvorio je remek-djelo trajne ljepote u kome je iscrpio sve svoje kreativne mogućnosti koje, kao reditelj, nikad više nije nadvisio. Obelježio je svoje vrijeme kritički, otvoreno, umjetnički.

Možda je ružin pupoljak nešto što nije dobio ili što je izgubio? Pitali su se svi na kraju; ne otkrivši šta su njegove poslenje riječi značile.

A onda se kamera izvlači preko gomile raznih sitnica koje je Kejn kroz cijeli svoj život sakupljao. Kamera se zaustavlja na velikoj užarenoj peći u kojoj radnici ubacuju Čarlijeve sitnice koje nikome više ne trebaju. U toj vatri završavaju i njegove male drvene sanke. I dok sagorijevaju u ognju i dimu otkriva se ucrtani ružin pupoljak sa natpisom ’rosebud’.

Sve naše, u školskom sistemu etablirane priče o muškarcima i muškom suštinski su priče o muškarcu kojeg ništa ne može da skrene s puta. Ne sjećam se ni jedne koja afirmiše ženu koja sama bira lični udes. Ono malo priča o ženama i ženskom su tu da bi bile ispričane priče kako Crnogorka strada podržavajući brata, sina i muža. Uvijek su to priče o ženi kojoj rat oduzima pravo da sudjeluje u oblikovanju svoje sudbine. Nema tu nerazriješenih akorda. To ludilo zanosa u našim ženskim pričama uvijek diktiraju biološki razlozi. Nema u našim školama priča o ženama koje se otimaju za pravo da same oblikuju svoj udes. Rado bih čitao priče o ženama s pravom da učestvuju u odluci o svom životu. Priče bez pogibija, ako može...Stvarno i idealno.

Koncentrat života.

Svi naši bastaduri iz usmenih predanja do svog su cilja dospijevali hraneći se snagom ljudskog cinizma koji karikira formalno-sudsku logiku, a ubistvo, pljačku i otimačinu ako čovjek ubija, pljačka i otima u ime bratstva i plemena tretira kao heroizam.

Nijesmo tu mimo svijeta. To su vitalni instinkti samoodržanja. Koncentrat života. Svi narodi imaju heroje čiji podvizi podstiču svijest o superiornosti nekažnjene prakse ubijanja ljudskih bića. Čovjek ubija čovjeka.

Milenijumima čovjek ispoljava tu žilavu drskost. Plod prosvetiteljstva je to što su je zrele društvene zajednice iskorijenile i strpale u atar ratom zahvaćenih područja, a neke je održaju u životu. Ta žilava drskost za posljedicu ima društvo u kom je femicid vjerovatan. Društvo koje se hitovito i kapriciozno sunovratilo u ambise subjektivne regulacije stvari. I eto vijesti. Podgorica. Još jedan čovjek ubio je jednu ženu.

PARIZ, MURTOVINA

Svi smo nedavno gledali Slavoluk pobjede (Trijumfalnu kapiju) u Parizu. Podignut je u čast borcima koji su izginuli za Francusku. Podignut je u čast muškarcima koji su poginuli u ratovima koje je vodio Bonaparta.

Konkretan povod je bila Bitka kod Austrelica. Kad vam tu bitku objašnjava istoričar, kaže da je to jedna od najznačajnijih pobjeda Napoleonovih, da je na Austerlicu uništena koalicija formirana s ciljem se uništi Francusko carstvo i spriječi njegovo širenje, te da je poslije pobjede uspostavljena dominacija Francuske u Evropi.

U toj jedinoj jedinoj rečenici koja objašnjava Bitku kod Austerlica imate primjer nekažnjene zloupotrebe ideje o istoriji koja je učiteljica mudrosti. Francuzi su Trijumfalnu kapiju sagradili u čast Napoleonovim ratovima. Ratovi Napoleonovi bili su ratovi osvajački, ratovi koje hrani pohlepa i nitkovi.

Kad istoričari prvo kažu da je s bitkom kod Austrelica propala koalicija stvorena s ciljem uništenja Francuskog carstva, spriječavanja širenja i dominacije Francuske u Evropi - za dvadesetogodišnjeg Francuza to su bezopasne činjenice. On je šesta generacija Francuza zapahnuta željom za racionalnim sagledavanjem stvari. On je vezan za realan i prozaičan svijet malograđanske egzistencije. Momak istreniran da ratnički misli u isfanatizovanom ambijentu Murtovine ili Kličeva nije. Rekonstruišem tok njegovih misli.

Prvo, imamo tu nekakvu koaliciju. Svakom našem dustabanlijii, nerealizovanom Atili Hunskom, tu se diže kosa na glavi. Njih je, sjeme im se pogano zatrlo, bilo devet na jednoga. Zato sam sam na početku priče pominjao snagu ljudskog cinizma koji karikira formalno-sudsku logiku. Taj jedan makar bio despot i krvnik dostojan poštovanja. Najmanja je šteta što nekakav momčić krivo misli o prirodi Bitke kod Austrelica. Nikad neće ni misliti. Niti je mislio neko njemu sličan.

Problematično je što će jedan takav, negdje, nekad, u bestijalnom bezumlju ubiti neku ženu.On je neokrznut prosetiteljstvom i racionalizmom. Žena je njegov posjed.

Zato kažem da femicid nije etički slom ličnosti. Femicid nije ni lično ubjeđenje ovaploćeno u akciji ubistva žene. Femicid je činjenica, ima društveno-politički značaj i ukazuje na strukturalne probleme u društvu koji takvo nasilje čine mogućim.

Društvo bez femicida je utopija. Društvo u kom je femicid malo vjerovatan nije utopija. Što nas sprečava da se u njemu vidimo?

U smrtnoj zaplašenosti muškog ženskim, bez obzira gdje se na društvenoj ljestvici nalaze, najnesretniji i najbjedniji muškarci ropski su automati. Dovedeni su do stanja slijepih izvršitelje volje plemena koje dolinom suza hoda za aktuelnim školskim sistemom neopovrgnutom, gvozdenom naredbom - muški su muški, žene su žene.

Femicid je kod nas realizacija “prava” za kojim čežne muškarac.

I kad ponovo pročitate da je jedan muškarac ubio je još jednu ženu - molim bez dileme. Mi smo ga pustili!

Dvije godine kasnije nakon izvođenja dokaza, a posebno snimljenih audio traka razgovora u Bijeloj kući, utvrđena je odgovornost predsjednika Niksona u konkretnoj aferi. Ostao je jedini predsjednik SAD koji je do danas podnio ostavku, pod pritiskom sveukupne američke javnosti.

Afera „Watergate” predstavljala je ozbiljan bezbjednosni rizik na više nivoa, otkrivši širok spektar ilegalnih aktivnosti i zloupotrebe državnih resursa u izborne svrhe. Njome je ugrožen rad demokratskih institucija i funkcionisanje pravne države.

Kako tada, tako i danas ovakve ilegane aktivnosti predstavljaju ozbiljan bezbjednosni problem, posebno na nivou nacionalne bezbjednosti. Prvi problem je zloupotreba državne moći i ovlašćenja.

U konkretnom i sličnim slučajevima zloupotrebljava se obavještajno-bezbjednosni sektor. Sprovode se ilegalne aktivnosti tajnog nadzora. Drugi je slabljenje povjerenja u institucije sistema, time što pojedinci i grupe bivaju korumpirani, štiteći interese pojedinaca, a ne sistem nacionalne bezbjednosti.

Treći se odnosi na ometanje pravde i sprovođenja zakonitog postupka, kroz pritiske koje se vrše na nosioce sudske i tužilačke vlasti. Narušavanje građanskih prava i sloboda, od kojih se najčešće pominju pravo na život i sloboda govora su četvrti bezbjednosni problem. Ovo iz razloga što je zadatak organa i službi u sistemu nacionalne bezbjednosti da navedena prava štite i promovišu, a ne da ih krše.

Građani SAD će na izbore u novembru, 52 godine nakon afere „Watergate“. Predizborne aktivnosti ulaze u fazu posebne dinamike, a prema dostupnim istraživanjima jasno je da će izborna utakmica biti neizvjesna do samog kraja. Njima su prethodilli sudski procesi u kojima su protiv bivšeg predsjednika SAD i sadašnjeg kandidat Donalda Trampa podignute optužnice po više osnova.

Vrhovni sud je presudio da Tramp uživa imunitet od krivičnog gonjenja za neke službene radnje. Postoji mogućnost da bi eventulanim izborom za predsjednika mogao uticati na dalje aktvinosti državnih organa u ovom pravcu. U svijetlu pokušaja antentata na njega kao predsjedničkog kandidata, organi i službe u sistemu nacionalne bezbjednosti su na posebnom ispitu da mu osiguraju bezbjednost. Sasvim je sigurno da će građani SAD predsjednika izabrati na demokratskim i fer izborima. Takođe, poučeni iskustvom afere „Watergate“ državni organi i službe treba da ostanu u funkciji održavanja vladavine prava, kroz očuvanje mira i bezbjednosti.

Sistem nacionalne bezbjednosti jedne države mora odgovoriti bezbjednosim izazovima, kako bi očuvao ne samo mir i bezbjednost građana, već i nesmetao odvijanje demokratskih procesa i vladavinu prava. Koliko god postojala potreba da se političko-društveno klupko zamrsi u cilju ostvarivanja političkih ambicija, država mora držati konce u svojim rukama. To je imperativ, jer demokratija ne treba da ima alternativu. Na građanima je da daju poslednju riječ.