Ljudi su dirnuti pažnjom s kojom se preduzetnik odnosi prema majci i sirotinjskim danim svog djetinjstva. Sviđa im se njegova sklonost da tamo gdje investira gradi stanove za socijalno stanovanje.

S druge strane, narodni predstavnici grada Ulcinja, opozicioni predstavnici koji nijesu protiv investicija i investitora ali..., ekolozi i zastupnici civilnoga društva, nijesu Alabara dočekali mašući palminim granama.

Između ostaloga, palo je priznanje da su ljudi, zbog nedostatka planske dokumentacije, gradili neplanski i sazidali zgrade u kojima je smješteno 300.000 kreveta. Uz priznanje ide pitanje: Ako prodate Veliku plažu đe će se ovi te noće u našije 300.000 kreveta kupat`?

PONTIJE PILAT

Gledajući raspravu koja je u crnogorskom parlamentu vođena na Veliki petak sjetio sam se Pontija Pilata. Pilat je bio rimski guverner Judeje. Suočen s pritiscima od strane jevrejskih vođa i naroda da osudi Isusa, nije smatrao da je Isus učinio nešto što zaslužuje smrt. I pokušao je da izbjegne odgovornost za Isusovu smrt, tako što je simbolički oprao ruke pred okupljenim narodom, izjavivši: „Nevin sam u krvi ovog čovjeka; vi ćete biti odgovorni“ (Matej 27:24).

Taj gest je imao za cilj da pokaže da on nije lično odgovoran za Isusovu osudu, već da je to bila volja naroda. Narod je insistirao, a Pilat je, pod političkim pritiscima, pristao. Taj trenutak je postao simbol političke i moralne neutralnosti, ali se često tumači kao čin moralne nesigurnosti. Pilat, iako nije bio siguran u krivicu Isusa, nije se usudio da se suprotstavi masama i donese pravu odluku.

Sudbina Velike plaže, vezujući uz nju sudbinu cijele jedne lokalne zajednice koja je dragocjenost današnje i svagdašnje Crne Gore, moralno je pitanje. Presudno pitanje. Biramo između koncepta održivog razvoja i sna o ekološkoj državi na jednoj i evropskog Singapura na drugoj strani.

Da sam ja neko i da imam po pitanju urbanizacije Velike plaže ovlašćenja kakva je u slučaju što se jednom davno zbio u gradu Jerusalimu imao Pontije Pilat, mislim da ne bih prao ruke.

Singapur je Singapur, ali na Meditaranu manje je više. Izabrao bih održivi razvoj.

ŠTO DA SE RADI?

Gledao sam Muhameda Alabara. Ne djeluje mi da je spreman žrtvovati se za spasenje našeg sna o hljebu bez motike, ali djeluje mi kao čovjek koji bi uz dobar plan bio spreman da investira milijardu u turistički kompleks na Velikoj plaži. Recimo kompleks koji posjetitelju pruža ugođaj Robinzona na pustome ostrvu. Ne bi investirao zbog Robinzona. Vjerujem da bi uložio novac, jer postoji priča koja može da mu donese profit koji se mjeri milijardama. I njemu i nama. I njemu i Ulcinju.

Danas su hit kuće koje su detaljno uklopljene u okruženje i ne narušavaju biodiverzitet. Kvadrat takve kuće na kamenitom ostrvu u Egejskom moru prodaju po cijeni kvadrata stana na Menhentnu!

Ako bi prometovanje takvih nekretnina na teritoriji Crne Gore adekvatno porezovali lagano bi sakupili dovoljno novca da platimo sav državni dug!

Sanjam? Možda. Ali, što smo mi bez snova. Ne citiram Alabara. To je pitanje postavio neko naš. A vi se sjetite ko!

TROGLODITI

Znate li što su trigloditi?

U davno vrijeme trogloditi su bili ljudi ili stvorenja koja su živjela u pećinama ili podzemnim skloništima. Trogloditi su bili „ljudi koji žive u pećinama“.

U istorijskom i arheološkom kontekstu, najčešće su povezivani sa praistorijskim ljudskim zajednicama koje su koristile pećine kao skloništa zbog zaštite od vremenskih nepogoda, predatora ili drugih prijetnji. Takvi ljudi su živjeli u vrlo rudimentarnim uslovima, koristeći prirodne resurse kao što su kamen, drvo i životinjske kože. Mnogi od njih razvijali su sofisticirane alate i tehnike preživljavanja. Zbog toga su njihove pećinske zajednice bile ključne za preživljavanje u kritičnim epizodama povijesti homo sapiensa, a oni postali popularni u literaturi, mitologiji i fikciji. Ranije su prikazivani kao divlji, opasni ljudi koji žive u izolaciji. I danas se izraz „troglodit“ ponekad koristi kao pežorativni izraz za osobu koja koja živi na način koji se smatra primitivnim ili nesofisticiranim.

Priča o trogloditima je stereotip imperija koje sve van granica tretiraju kao varvare. Laž. Potpunije su osjećali svijet oko sebe i to jednostavno je sav njihov grijeh. Trogloditi su na tlu Arabije i Anadolije bili ljudi prilagođeni svom okruženju i potrebama.

Tu sklonost sa njima danas dijele najmoćniji i najimućniji ljudi današnjice. To trebamo iskoristiti na Velikoj plaži.
Nekolicina takvih, siguran sam da nikad nijesu saznali ništa o iskustvima troglodita, sebi su sagradili vile integrisane u pejzaž hrvatskih otoka. Vrijede na desetine miliona eura. Ako imate dovoljno novca možete ih iznajmiti kao megajahte. Takvo zadovoljstvo košta po 30 ili 50 hiljada dolara dnevno. Oporezovanih 50 hiljada dnevno!

Za to vrijeme čamovu dasku pod baldahinom u Ulcinju ovog ljeta će vam iznajmiti po cijeni od 100 eura na dan. Da sačuvajte iluziju vjerodostojnosti divlje ljepote kojom ste okruženi i plaćate gotovinski. Ništa elektronsko plaćanje, ništa fiskalna kasa. Đedovina.

U špicu sezone 200.000 ljudi svavodnevno se izležava na ulcinjskom pijesku. Da sam zakupac plaže ili da sam vlasnik zgrade s apartmanima u zaleđu Velike plaže, ne bih ja tu ništa mijenjao. Pošto nijesam, mislim da ne treba pilatovski prati ruke pred sudbinom Velike plaže.

Mati Mohameda Alabara neće sina inspirisati da milijarde investira u ispunjenje vlažnih snova balkanskih sanjara koji uz vino i džoint snatre pod zvjezdanim nebom iščekujući da se s neba na njih spusti kiša petro dolara. Inspirisaće ga prostorni plan kojim je 20.000.000 metara kvadratnih u zaleđu ulcinjske plaže rezervisano za 2.000 hiljade kuća građenih po uzorima iz prirode i opremljeni vrhunskom tehnologijom koja je na rapolaganju gostu koji može da izdvaja 5.000 eura za dan u ulcinjskom hight - tech raju. Imamo li plan?

Plaže i restorane u tom kompleksu bi izjamljivali Ulcinjani. Da milimetarski mogu ići u korak sa svijetom dokazali su davno. I njihovi profiti bili bi milionski.
Mogu li to oni?

Milioni godina geologije i djelovanja prirode koja je moru darovala milione metara kubnih pijeska frakcije 150 - 250 mikrona, sve te minerale koji su posebno bogatstvo, sva ljekovitost ulcinjskoga pijeska, svo bogatstvo Velike plaže treba sačuvati da bi hrabri i pametni ljudi s tog pijeska stoljećima ubirali profit, a država ubirala dobar porez.
Moramo li?

Kako do cilja? Red životnog iskustva, red naučne istine. Ključno je znanje! Svojevremeno je Pavle Mijović sugerisao što možemo učiniti sa Skadarskim jezerom. Naši očevi nijesu učinili ništa da taj san postane stvarnost i danas nemamo jezero Komo uz Riječku nahiju i Žabljak Crnojevića. Što mi možemo učiniti s Velikom plažom?

Intervencija na Velikoj plaži mogla bi biti temeljni događaj novog vijeka crnogorske istorije ako smislimo projekat koji bi mogao biti naše iskupljenje za sva štetočinstva koja smo počinili niz primorje, od Herceg Novog do Utjehe.
Ako je ikada i igdje moguće pomiriti održivi razvoj i profit to je Velika plaža danas. Ne dozvolimo da nas lažu!

Nudističkom raju nijesmo dorasli! To smo dokazali na Adi Bojana. Jedan neuspjeh ne određuje vrijednost života. Zato vrijedi živjeti za taj san o svjetskom čudu na Velikoj plaži. S Muhamedom Alabarom ili bez njega!

Moć atomske energije počela je da se širi Iranom. Zapadni partneri nisu intervenisali po ovom pitanju, smatrajući da će Iran biti vječno partnerska država. Međutim, događaji 1979. godine pokazali su da Iran ulazi u fazu radikalizacije, a time i opasnosti od zloupotrebe nuklearnog programa. Šah je svrgnut sa vlasti Iranskom revolucijom. Alarm je bio upaljen, a destabilizacija Bliskog istoka i svjetskog mira na vidiku. Kraj Hladnog rata za svijet je značio kraj straha od nukleranog rata. Tako nije mislio vrhovni vođa Irana Ajatolah Ali Hameini, koji je krajem 1990. godine uz pomoć ruskih naučnika i logistike obnovio nuklerani program. Bliski istok je na ivici rata, strah obuzima Irak, Jordan i Izrael.

Obavijen velom tajne, Iran radi na daljem razvoju nukleranog programa u dva centra Natanzu i Araku. Na scenu stupaju kontrole od strane različitih međunarodnih subjekata, diplomatija i sve se završava sankcijama UN i SAD prema Iranu. Borbu oko nukleranog program životom će platiti 2020. godine general iranske vojske Qasema Soleimanija i nuklearni naučnik i fizičar Mohsen Fakhrizadeh. Njihova ubistva obavijena su velom tajne, ali Iran optužuje Izrael i SAD.

Ima li Iran danas nuklearno oružje? Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) 2023. navodi da Iran ima zalihe dovoljne za proizvodnju jednog nuklearnog oružja. IAEA nema više pristup postrojenjima niti audio – vizuelnom sistemu iranskih reaktora. CIA se posebno zanimala za iranski nuklerani program. U svojim izvještajima konstatovala je da Teheran ima tehničke kapacitete da napravi nuklearnu bombu, da je radio na njenom dizajnu, ali nema dokaza da je zvanična odluka donijeta da se napravi bomba. Konačno nema jasne potvrde da Iran posjeduje nuklerano oružje.

Pregovori između SAD i Irana su ponovo aktuelni u Omanu. Iranska strana jasno je odbila zahtjev SAD da eliminiše svoje nuklearno obogaćivanje. Predsjednik SAD pominje vojnu akciju ako ne bude dogovora. Tenzije između dvije države opet rastu. Trenutna vojna i diplomatska snaga Irana daleko je od one koju je država imala prije rata na Bliskom istoku. Međutim, ne treba zaboraviti činjenicu da postoji van regionalni uticaj Ruske Federacije, koji kontinuirano podržava razvoj iranskog nukleranog programa. Iran ponovo postaje polje za obračun velikih država.

Danas nije pitanje da li Iran ima nuklearno oružje, već koliko mu nedostaje da ga napravi ili proširi kapacitete? Eventualni dolazak do nuklearne bojeve glave, Iran ne bi samo pozicionirao kao regionalnog hegemona, već i državu od uticaja na međunarodne odnose. Tenzije su u porastu, važno je samo da ostanu na polju politike.

Sjetimo se sličnih projekata iz 'hibridne' epohe Mila Đukanovića – u Tivtu, Herceg Novom i Luštici. Ne samo da nismo smjeli znati, ako dobro pamtim, osnovne paragrafe ugovora, nego su pojedina turistička naselja, poput Porto Montenegra, oslobođena poreza – postavši države u državi.

Dogovor na jahti između Mila i Manka, uz mjehuriće Don Perignona u zlatnom sutonu sirotinjskog ali divnog Jadranskog mora, bio je pravni akt, zakon i ustav.

Ćutali smo kao ribe ispod Piterove jahte. Nije se puno bunila ni opozicija, iako bi trebalo da kontrastav i nepristajanje budu u biti njenog političkog refleksa.

Ali kao što se u stihiji oluje zna projaviti zračak svjetlosti koji nagovještava lijepo vrijeme i bonacu, tako se u najdubljoj tami trodecenijskog apsolutizma desio čudesan ekološki ustanak, koji je urodio plodom.

Prije nešto više od deset godina glasovima opozicije i SDP-a Skupština je usvojila Deklaraciju o zaštiti rijeke Tare i time stavila tačku na do sada najveću i jedinu uspješnu građansku kampanju protiv jednog više nego štetnog projekta – protiv gradnje Hidroelektrane Buk Bijela.

Ne mislim da je Alabarova moderna vizija u zaleđu Velike plaže štetna – naprotiv, ali u ovom komentaru usredotočio sam se na društveni aktivizam i kulturu pobune, koji ovih dana žive svoje zlatno doba.

Obratite pažnju na medije, pogotovo na Javni servis, koji svi plaćamo, a to je u bliskoj vezi sa užarenim pitanjem Ulcinja. Prošle nedjelje u tri najisturenije i najutjecajnije emisije gostovala su tri politička arhineprijatelja aktualne vlasti: Filip Adžić, Miloš Konatar i Dritan Abazović. Zar to nije ideal otvorenog i demokratskog dijaloga u vrlo delikatnom i osjetljivom periodu za vlast?

Jedno malo poređenje: kada se 15. marta odvijao jedan od najvećih protestnih skupova u novijoj istoriji Srbije – to su prenijeli najznačajniji mediji u svijetu, ali ne i srpski javni servis.

I za kraj, podsjećam vas na čuvenu priču iz devedesetih, kada je Vuk Drašković, inače priči vičan, pitao jednog seljaka – kada ćeš glasati za mene i Srpski pokret obnove (SPO)? Kada budeš na vlasti, odgovorio mu je dim u dim gedža. Takav odgovor izvire iz zdravog seljačkog naturalizma, ali i društva utopljenog u psihopatologiju partijsko-autokratskog obreda. Zar isto nije bilo u Crnoj Gori decenijama unazad? Glasalo se za vlast zbog kulta vlasti.

Od 30. avgusta 2020. godine taj se običaj pretvorio u svoju suprotnost. Sa pozicije moći i vlasti – svi su doživjeli drastičan pad. Ljudi su izašli iz zone straha i dogmatizma, a vlast više nije egipatski sunčev disk.

Da li je to ozdravljenje, ili što bi kazao Origen iz helenske Aleksandrije – apokatastaza?

Sve je nekako krenulo od priče kako su se stanovnici naselja Giljevo Polje u tom gradu uznemirili zbog čudnih podrhtavanja tla u noćnim satima, a mediji su senzacionalistički izvještavali na tu temu. Šemso Dedeić mi je tada u šali rekao kako tlo zaista podrhtava — ali od težine pretovarenih šlepera sa cigaretama koji ilegalno zaobilaze zvanični granični prelaz na Kuli. Tada mi je ispričao mnogo detalja, nakon čega su odmah pokušali da ga diskredituju. Tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović je tvrdio da to nije državni projekat i da je Dedeić, navodno, trebao o tome ranije govoriti. Na to je bivši načelnik odgovorio da je govorio — i to tamo gdje se o takvim stvarima govori — ali da nije bilo efekta. Ostao sam s tim hrabrim i poštenim čovjekom prijatelj do danas.

Tada su se ohrabrili i rožajski policajci koji su svjedočili o detaljima koji su zvučali gotovo nevjerovatno: o konvojima konja koji dolaze sa Kosova i vraćaju se natovareni cigaretama, o tome gdje su hvatani šverceri i ko im je naređivao da ih puste jer se radi o “državnom programu”. Slali su mi fotografije ilegalnih magacina i mnogo drugih podataka.

Naravno, odmah su bili na udaru. Dobili su otkaze. Njih petorica su, zbog ozbiljnih prijetnji koje su primali, pobjegli u inostranstvo, a pod pritiskom međunarodne javnosti, koja je preko svojih obavještajnih službi sve to već znala i pratila, vraćeni su u Crnu Goru i na posao. Svi osim jednog — Envera Dacića. On nije vjerovao da će se time riješiti problem i odlučio je da ostane u jednoj zapadnoevropskoj zemlji gdje je bez problema dobio azil. Ne samo da je dobio azil, nego mu je, kada je prijavio da ga nepoznate osobe prate do mjesta stanovanja, dodijeljena i policijska zaštita. Danas se čujemo od praznika do praznika. Čovjek je zadovoljan i srećan. Vjerujem da ni posljednja dešavanja nisu sve razotkrila i da, kada bi pitali Envera da li bi se vratio, vjerovatno bi rekao da bi radije sačekao da sve do kraja ispliva na površinu, pa tek onda eventualno razmislio o povratku.

Jednom sam se našao u vrlo nezahvalnoj situaciji. Bilo je to u onim godinama kada sam imao policijsku pratnju. Dobio sam zadatak da budem na kapiji sjedišta granične policije u Beranama i, ako uspijem, napravim fotografije kamiona punog cigareta kojeg su savjesni policajci oduzeli i parkirali tamo. Toga dana su ga, pod policijskom pratnjom, trebali vratiti vlasniku. Zamislite sada situaciju kako u pratnji policije pokušavam da uhvatim policiju na djelu. Malo se odužilo, pomislio sam da neće biti ništa od toga, ali su me kolege na vezi ubijedile da budem još malo strpljiv. I zaista — nakon nekoliko minuta kapija se otvorila, izašao je službeni automobil rožajskih oznaka, registracijskog broja 001 — tadašnjeg načelnika OB Rožaje. Iza njega je išao kamion, a zatim još jedan policijski automobil. Uspio sam da napravim fotografije, a njima je nekako dojavljeno da su praćeni, pa su akciju prekinuli.

Sjutradan je fotografija bila na naslovnoj strani. Malo se zatalasalo, bilo nekih smjena, i, što narod kaže — “pojeo vuk magarca”. Sve se nastavilo kao i prije. Ali, to je bio fotografski dokaz za priče da policija od grada do grada “čisti” put za šlepere sa cigaretama, sve dok ne stignu do tajnih magacina u Rožajama. Tamo dalje posao preuzima čovjek za koga se sada kaže da je bio glavni i desna ruka Zorana Lazovića u organizaciji državnog šverca cigaretama.

Bivši operativac ANB-a odavno je optuživan od strane nekih građana da koordinira šverc, a sudovi su, umjesto njega, progonili te građane i osuđivali ih za klevetu. Kao na primjer Muharema Fejzića, koji je upravo zbog tog čovjeka osuđen da plati 14 hiljada eura, a zatim je pobjegao iz Crne Gore. A taj čovjek je kasnije postao “regularni biznismen”, veliki rožajski investitor, vlasnik fabrike mlijeka, farme, sportskog i ugostiteljskog kompleksa. I ko zna šta sve još. Vjeruje se da mu je imovina vrijedna najmanje dvadeset miliona eura.

Danas je uhapšen. Nadajmo se da to nije bez dovoljno dokaza i da se neće brzo naći na slobodi. Ako bi bio oslobođen, to bi bio siguran znak da još nije došlo vrijeme za konačni obračun sa duvanskom mafijom koja je radila za policiju, odnosno državu, i koja je bila srasla sa mafijom. I da je moj prijatelj, hrabri rožajski policajac Enver Dacić, bio u pravu što se još nije vratio iz inostranstva. Rasplet jeste konačno počeo, vidjelo se to po nekoliko ozbiljnih policijskih akcija u Rožajama, ali svakako treba biti siguran da je to zaista kraj “projekta” državnog šverca.

Prvo, najveći hrišćanski praznik stiže ove godine istog aprilskog dana i pravoslavcima i rimokatolicima, što nije čest slučaj. Drugo, ove godine se obilježava i sedamnaest vjekova od održavanja Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji, značajnog ne samo zbog ustanovljenja Simvola vjere, već upravo zbog odluke da se Vaskrsenje slavi uvijek u nedjelju poslije proljećne ravnodnevice i jevrejske Pashe.

Pominjanje ovih vremenskih sinhroniciteta više je kuriozitet po kome ćemo pamtiti 2025. godinu, nego što je suštinski važno nama hrišćanima, jer mi ovih dana iščekujemo najvažniji događaj u istoriji hrišćanskog svijeta na kome je taj svijet utemeljen.

Da li ovu čežnju za životom, na pragu proljeća koje nikako da se otme zimi, ovako umorna i ispražnjena od smisla, osjeća savremena Evropa koja već odavno ne zna što će sa smrću, niti sa ovim proljećnim sjećanjem na nju? Tako zatočena u svojoj neprekidno ponavljajućoj sedmici stradanja bez Vaskrsenja, ujedinjena oko evra, tržišta, ljudskih prava, tehnologije, zabave koja pruža zaborav, „stara dama“ je smetnula s uma činjenicu da je oduvijek bila ujedinjena – identitetom hrišćanskih vrijednosti i hrišćanske kulture.

Evropske institucije danas, u duhu samoporicanja evropskog hrišćanskog nasljeđa, zaglavljene u radikalni sekularizam, ni u najvažnijim dokumentima Evropske unije ne žele bilo kakvo podsjećanje na činjenicu da je u korijenu savremene Evrope hrišćanski identitet.

„Evropa se odriče putovanja iz ovoga svijeta. Želi da ostane tu. Želi da joj ovo bude i grob i kolijevka. Ne zna za drugi svijet“, govorio je Ava Justin. Ovo promišljanje iz sredine prošlog vijeka djelovalo bi kao preovlađujuća namjera Evrope i danas, da nije političkih i društvenih pokreta i mislilaca koji se protive duhu radikalnog bogoboračkog sekularizma. Države članice nekadašnje Višegradske grupe jasno ističu hrišćanstvo kao dio svoje tradicije, gorljivo insistirajući na svom hrišćanskom nasljeđu. Poljska, Mađarska, Slovačka i možda uskoro ponovo Češka ne kriju svoj hrišćanski identitet, a ono što je mnogo važnije od zvaničnih stavova političara koji su trenutno na čelu pomenutih država jeste opredjeljenje naroda tih država.

Jedna od takvih inicijativa je i projekat Svetog Adalberta, nazvan po hrišćanskom misionaru koji je širio hrišćanstvo u Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj. Budući da je u toj misiji postradao i bio proglašen svecem 999. godine, prije velikog crkvenog raskola, on jednako pripada nasljeđu obje hrišćanske Evrope. Sveti Adalbert, u narodu poznat i kao Sveti Vojteh, danas je inspiracija za inicijativu o objedinjavanju konfederativnog saveza srednjoevropskih naroda koji svoju integraciju žele da zasnuju baš na hrišćanskim korijenima i tradicijama kao garantima pravog vrijednosnog sistema evropskih integracija.

I da se ne udaljavamo previše evropskim prostranstvima, još su svježa sjećanja na litije koje su prije nekoliko godina premrežile Crnu Goru i pokazale da je i hrišćanski pravoslavni duh naroda imao potrebu da izađe iz boce sekularne dominacije u koju je godinama zatvaran.

Ovakva deprivatizacija vjere potpuno je suprotna duhu zemalja u kojima Notr Dam, Sikstinska kapela, katedrala u Kelnu svjedoče o hrišćanskim temeljima Evrope uprkos savremenim nastojanjima da se ova sakralna zdanja svedu na običan umjetnički sentiment.

Kada govorimo o Evropi kao viševjekovnom civilizacijskom središtu, ne treba zaobići ni činjenicu da je uz sva dostignuća i hrišćanska nastojanja u prošlosti, Evropa zagospodarila svijetom i zato što je bila ratnička. Danas, kada se Evropa ponovo naoružava pod izgovorom da se „naoružavanjem bori za mir“, sjećamo se da je baš Evropa bila mjesto gdje su izbila dva najveća svjetska rata, da je baš Evropa stvorila krstaše i konkvistadore, da je u Evropi bjesnilo mnoštvo ratova od kojih su upravo oni vjerski bili najstrašniji.

Između Evrope koja neoprezno klizi u novo naoružavanje budeći najstrašnije duhove prošlosti, i Evrope koja je dosegla najviše vrhove duhovne i civilizacijske vertikale, jasno je koja je potrebnija čovječanstvu.

Zaglavljena u radikalni sekularizam, Evropa je trenutno kao Buridanovo magare – ontološki gladna. Zato je tačna pronicljiva misao prof. dr Vladana Perišića, prezvitera i rođenog Podgoričanina, da „hrišćanstvo Evropi nije potrebno da bi znala KAKO da živi, već ZAŠTO da živi“.

Negdje uoči parlamentarnih izbora 2016. biznismen Duško Knežević ušetao je kod tadašnjeg gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Stijepovića i uručio mu kovertu u kojoj je, navodno, bilo sto hiljada eura.

Knežević je tajno snimio i 2019. objavio snimak iz vile "Atlas" u Zeti, na kojem uzdanica Demokratske partije socijalista nonšalatno u unutrašnji džep sakoa stavlja novce namijenjene finansiranju kampanje te partije uoči parlamentarnih izbora.

Stijepović i Knežević optuženi su za pranje novca i ostalo, suđenje je godinama odlagano, optužnica je padala i dizala se, Knežević je prije nego je objavio snimak odjezdio u London. Silom prilika se u međuvremenu vratio.

Zbog te priče građani su organizovali proteste pod sloganom "Odupri se", ali se pokazalo da su uzalud drali opanke.

Ovih dana je presuđeno: niko nije kriv. Prvostepenom presudom Višeg suda u Podgorici, biznismen Duško Knežević oslobođen je od optužbe za stvaranje kriminalne organizacije i pranje novca. Od optužbe je oslobođeni i  Slavoljub Stijepović i još nekoliko osoba koje su osumnjičene da su Kneževiću pomagale.

Sudija Nenad Vujanović je u obrazloženju prvostepene presude rekao da je jasno da se u jednom dijelu, kada je u pitanju novac koji je Stijepović uzeo od Kneževića, radi o nedozvoljenom finansiranju političke partije i da je novac korišćen za potrebe DPS-a. Međutim, kako je rekao sud, nema dokaza u ovom postupku da su izvršena krivična djela stvaranje kriminalne organizacije, pranje novca i nema dokaza da novac potiče iz kriminalnih aktivnosti.

Sudija je istakao da je DPS ranije kažnjen za prekršaj, jer u vrjeme kad je postupak vođen, nedozvoljeno finansiranje partija nije bilo  krivično djelo.

“Nesporno je utvrđeno da se radi o nedozvoljenom finansiranju političke partije. Tada je to bio prekršaj, a 2020. godine je to postalo krivično djelo. U spisima nema dokaza da je Duško Knežević formirao kriminalnu organizaciju. Ne postoje dokazi da su ova lica članovi kriminalne organizacije. U tom smislu ne postoji ni konkretizovanje šta je bio cilj, koji su bili zadaci. Nema ničega od onoga što je u zakonu definisano i propisano, a što se odnosi na krivično djelo kriminalna organizacija”, kazao je sudija Vujanović u obrazloženju presude.

U sudskom postupku je utvrđeno da Migo nije imao razloga da sumnja da je Duško prao pare jer je svima poznato da Duško ima para pa nema potrebe da ih pere. Valjda samo uzme nove.

Presuda je prvostepena, žalba je moguća, a za kukavnom 'voljom naroda' možemo da plačemo.

Istina je - bolje je nego što je bilo. Stariji pamte i glasanje na haubama automobila, Hristove vrsnike u biračkom spisku, fantome i sprejeve kojim su birači prskani ne bi li se dokazalo da nijesu zombiji.

Nego, nije nam prvi put izmakla pravda u vezi sa izbornim nedjelima. Više od decenije je prošlo a da niko nije odgovorio na pitanja koja su isplivala u aferi "Snimak". Još 2013. saznalo se kako DPS-ova ekipa priprema teren za izbore time što utvrđuje činjenicu da se za jedno zaposlenje mogu dobiti četiri glasa.

Zbog tog čuda kinjili su nas i iz Evropke unije, tražili su sudski i politički epilog afere, ali nije pomoglo. Postojao je neko doba i Anketni odbor Skupštine Crne Gore koji je trebao da utvrdi političku odgovornost funkcionera DPS-a u ovoj aferi, ali se ni tu ništa nije desilo.

Isto kao što i sada postoji odbor koji treba da reguliše izborno zakonodavstvo, koji je postojao i u prethodnom sazivu parlamenta, pa nikome ništa.

Ipak, to što se malo toga zaista dešava, ne znači da nije zanimljivo. Ko može da se izbori sa mučninom. Recimo, kad partija koja je izmislila uvoz birača zakuka kako će izborni razultat u Nikšiću presuditi birači iz Trebinja, Bileće, Foče i Gacka.

U raznim slučajevima vidjeli smo do sada da vlast koja je smijenila DPS nije pretjerano gadljiva na njihove metode, ali, da je pravde, nekome bi, do daljnjeg, ime bilo - ćuti.

Ništa od toga. DPS računa na kratko pamćenje birača. Dosad smo, valjda, morali da zaboravimo avione i kamione koji su s raznih strana svijeta dovozili birače, mini izborne štabove u kojima se dijelio novac izbornim turistima, one likove što preže ispred biračkih mjesta kako bi javili kome treba da se mora podsjetiti ko treba da obavi partijsku dužnost, vreće brašna, oproštene račune za struju, metre asfalta ili drva kojima se zarađivao glas. Pride, sve snimke i sve koverte.

Na često pitanje - kakvi to ljudi prodaju glas, barem su dva solidna odgovora: nikakvi ili ljudi u nevolji. I jedni i drugi tokom tridesetogodišnje vlasti jedne partije uspješno su odgajeni. Da se u genetiku ne zalazi.

Kratko pamćenje, nedostatak pravde, bogme i tanak obraz. Bilo bi lijepo kad bi neko mogao da izmjeri koliko ovi faktori utiču na rezultate izbora. Čisto da se zna.

Upravljanje krizma ključan je aspekt djelovanja organa i službi u sistemu nacionalne bezbjednosti. U kontekstu nacionalne bezbjednosti upravljanje krizima predstavlja sistematizovan i planski skup aktivnosti, koje sprovode nadležni subjekti u sistemu nacionalne bezbjednosti. Cilj je pravovremeno prepoznavanje, odgovor, ublažavanja posljedica i oporavak zajednice, koju je zadesila katastrofa. Adekvatno upravljanje krizima znači zaštitu nacionalne i ljudske bezbjednosti kroz zaštitu života građana, kritične infrastrukture i osnovnih društvenih funkcija. Upravljanje krizima predstavlja ciklus od četiri faze, a njihovo sprovođenje obaveza je i odgovornost države. Prva je prevencija što podrazumijeva sprječavanje nastanka krize i njenih posljjedica. Drugi je priprema države i društva na krizna stanja. Brz i efikasan odgovor na krizu kako bi se umanjile posljedice, treći je ciklus. Konačno, nakon okončanja krize treba obnoviti zajednicu i naučiti kroz sticanje iskustava.

Mijanmarom upravlja vojna hunta koja je od 1961. godine do danas na vlast dolazila četiri puta. Na dan kada je trebalo da nova civilna vlada Aung San Su Ći izabrana 2020 preuzme vlast, vojska je izvršila udar, uhapsila političke lidere i preuzela punu kontrolu nad državom. Tada je formiran Savjet za upravljanje državom, pod vođstvom generala Min Aung Hlainga. Uvedena je cenzura, ograničenje interneta, masovna hapšenja, mučenja i ubistva demonstranata. Nasilna vlast suočila se za bezbjednosnim izazovom na koji zbog svog rigidnog načina vladanja nije bila spremna da odgovori adekvatno. Bilans ovakvog stanja u državi, mjeri se brojem izgubljenih ljudskih života. Evidentno je da je sistem zaštite i spašavanja zakazao u reakciji. Vojna hunta u strahu od pobuna, kasno je proglasila vanredno stanje u šest pogođenih oblasti. Ovo je ograničilo mogućnost pružanja medicinske i humanitarne pomoći. Međunarodna humanitarna pomoć je kasnila zbog vrlo strogih procedura za ulazak stranaca i vozila u državu. Vlast je oklijevala da uputi međunarodni poziv za pomoć, ali su spasilački timovi iz Indije i NR Kine uspjeli da stignu dan posle zemljotresa. Zbog zatvorenog državnog i društvenog sistema u Mijanmaru, pomoć iz Japana, Njemačke, Velike Britanije i SAD iako upućena na vrijeme, značajno je kasnila Isključeni internet kao jedno od mjera vojne hunte, otežao je komunikaciju između spasilačkih službi. Zbog dugotrajnih unutrašnjih sukoba i međunarodnih sankcija, državne službe su bile ograničene u kapacitetima za efikasno reagovanje na katastrofu.. Konačno od dolaska vojne hunte na vlast sa svega 4 godine država je povećala indeks ljudske nesigurnosti za 7 %, a po indeksu ljudske sigurnosti danas zauzima 148 mjesto od 163 države u kojima se mijeri.

Građani Mijanmara danas se suočavaju za dvostrukom katastrofom, koja uništava njihove živote i ostavlja trajne posljedice na buduće generacije Nedemokratski režim sije strah i terror, građanima je sada i priroda okrenula leđa. Mi ne smijemo, jer će za samo 3 dana navršiti 49 godina od zemljotresa, koji je pogodio područje u kojem živimo.

Dva dana kasnije — peokret? Donald je odložio primjenu carina na devedeset dana svima osim Kini: na kinesku robu povećao je carinu na nevjerovatnih 125 odsto, i to je posljednja vijest do trenutka kada pišem ovaj komentar (srijeda veče). 

Moguće da ovakvo ponašanje Trampa izvire iz logike biznismena u politici — možda namjerno pravi konfuziju i šok, kako bi kasnije pregovarao sa svakom državom pojedinačno, čak i sa istom Kinom, u cilju ekonomskih interesa Sjedinjenih Država. U ovakvoj situaciji postavlja se pitanje — da li ovom prevrtljivošću na velikoj šahovskoj tabli globalne i unutarameričke politike Tramp podriva svoju ozbiljnost i snagu Titana? 

Velike sile nažalost ne moraju da vode računa o principijelnosti — uči nas povijest. Jedan od germanskih političara devetnaestog vijeka kazao je — da je u međunarodnoj politici bolje imati pregršt sile nego vreću pravde. Odstupanje od najavljenog puta i gaženje zadate riječi ne moraju nužno rezultirati negativnim posljedicama. Veoma cijenjeni poljski filozof i historičar Lešek Kolakovski napisao je esej Pohvala nedosljednosti, u kojem kroz ubjedljiv postupak dokazuje da je mnogo toga što je dobro i plemenito u svijetu opstalo zahvaljujući nedosljednosti,odustajanju od zadatog i započetog. 

Međutim, šta ako se ispostavi da Tramp nije prijetio iz prazne puške, i šta ako carinski rat ovaploti novu međunarodnu konfiguraciju u kojoj će Sjedinjene Države biti same protiv svih (a to je začeto još od mučnog razgovora sa Zelenskim u Bijeloj kući)? Da li će Tramp imati snage za to, čak i uz Rusiju kao saveznika, dok se na preko hiljadu pozicija širom SAD odvijaju protesti protiv njegove politike?

Da li mi prisustvujemo kraju globalizacije, koju filozof Mišel Fuko naziv biopolitikom?Da li se nešto veliko valja — ne iz pozadine, nego na otvorenoj sceni, pred našim očima? Prema definiciji globalizam je proces kojim se u današnjem svijetu ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ljudi, ideja… A Tramp upravo trgovinskim ratom udara na arhitekturu globalizma, zaključavajući državu u prostor ograđen bodljikavom žicom carine.

S druge strane, jedan italijanski intelektualac nazvao je Kinu civilizacijom koja se pretvara da je država, a jasno je da je Kina glavni pik Trampovog 'magnus' poteza. Bajdenu su na Zapadu zamjerali da je neprijateljskim odnosom prema Putinu – Rusiju utjerao u zagrljaj Kini. Šta ako Tramp ovim carinskim atakom Kinu približi sve uticajnijoj i aktivnijoj Indiji, iako su ta dva privredna džina u napetim odnosima zbog granice? Kina i Indija jesu sila od skoro tri milijarde ljudi — tržište u ekspanziji i napretku. Nije ovo vrijeme opijumskih ratova, pa čak ni Vijetnamskog, koji je bio juče. Azija je 'probuđena', baš kao u krajnjem cilju budizma.

Kada je početkom sedamnaestog vijeka jedan holandski moreplovac uplovio u Karpentarijski zaliv, otkrio je novi kontinent - Australiju. Ovo pomorsko otkriće “prosvijetliće” Evropljanina tog vremena još jednom iznenađujućom činjenicom koja ne mora biti važna, ali je svakako zanimljiva.

Do otkrića Australije, vjerovalo se da labudovi mogu biti samo bijele boje, tačnije, to je do tada bila neoboriva istina. Sa otkrićem najmanjeg među kontinentima, saznaćemo da ove ptice mogu imati i crno perje. Nama današnjima ova pojava je značajnija u simboličkom nego u zoološkom smislu.
Danas je Crni labud simbol neočekivanih događaja, rijetkih i nepredvidivih, koji iz korijena mijenjaju našu predstavu o znanju i predikciji budućnosti. Popularizovao ga je pisac, broker i matematičar Nasim Nikolas Taleb u svojoj knjizi nazvanoj baš po ovoj rijetkoj ptici, ukazujući nam na bezuspješne pokušaje da razumijemo prelomne događaje koje ne očekujemo jer koristimo staromodne načine tumačenja prošlosti i istorije kao “učiteljice života”.

Crni labudovi su objašnjivi, ali uvijek naknadno, kaže Taleb, čovjek o posljedicama obično brine ex post, prekasno. Naša nesposobnost da shvatimo Crnog labuda potiče upravo od pogrešnog tumačenja prošlosti kao nečega definitivnog i reprezentativnog za budućnost. A ipak, sve ključno što se dešava čovječanstvu podleže dinamici Crnog labuda. Primjeri ovakvih događaja su ekspanzija interneta, izbijanje Prvog svjetskog rata, teroristički napad 11. septembra u SAD-u, krah svjetskih berzi 2008…

Svijet je manje predvidiv nego što želimo da vjerujemo. Ljudi precjenjuju znanje i potcjenjuju haos. Tradicionalni modeli često zanemaruju ekstremne, rijetke događaje koji zapravo oblikuju istoriju i naš život.

Tri slabosti ljudskog razumijevanja

Taleb upozorava da ljudi imaju ograničene sposobnosti da razumiju i predviđaju tok istorije ukazujući na tri ključne slabosti.

Prije svega, skloni smo da pojednostavljujemo svijet i donosimo zaključke na osnovu ograničenog znanja, što nas dovodi u zabludu o razumijevanju. Zatim, ono što se dogodilo u prošlosti danas nam djeluje jednostavnije nego što je zaista bilo u vrijeme kada se odigralo, pa nas vodi u svojevrsnu retrospektivnu iluziju. Treća slabost je čovjekovo povjerenje u autoritete koje nas tjera da prihvatimo mišljenja istoričara, filozofa i ideologa kao činjenice, zanemarujući kompleksnost stvarnosti.

Ako zastanemo upravo kod ove slabosti, tu svakodnevno zatičemo analitičare naše stvarnosti koji, oslonjeni upravo na prethodno opisane slabosti, pokušavaju da nam objasne šta se zapravo zbiva pred našim očima. Poput njih, i novinari i intelektualci su ljubitelji zvučnih formulacija, korisnih alatki da se domognu nepobitnih činjenica kako bi ih utkali u priče koje odaju utisak kauzalnosti i znanja.

Relativizujući univerzalnu vrijednost iskustava iz prošlosti, Taleb navodi riječi jednog kapetana broda: “Ali u svom radnom vijeku nisam doživio nijednu nesreću koja bi uopšte bila vrijedna pomena. Za sve ove godine na moru, vidio sam samo jedan brod u opasnosti. Nikada nisam vidio brodolom, niti sam ga doživio…”

Ove riječi izrekao je 1907. kapetan “Titanika”, samo pet godina prije nego što će njegov brod potonuti, a ova nesreća postati najpoznatiji brodolom u istoriji.

Antikrhkost

Crni labud nastaje upravo u procjepu između onog što ljudi stvarno znaju i onog što misle da znaju. Njegova pojava nas opominje da svijet ne funkcioniše po pravolinijskoj logici, da velike promjene dolaze iznenada, i da je potrebno pokazati manje arogancije a više skromnosti pred nepoznatim, kao i otpornost koju Taleb naziva “antikrhkost.”

Ovaj pojam ne označava samo sposobnost preživljavanja tih vanrednih događaja, već i sposobnost da se postane jači.

“Otporno se odupire potresima i ostaje isto; antikrhko se poboljšava. Ta je odlika u temelju svega što se s vremenom mijenja: evolucije, kulture, ideja, revolucija, političkih sistema, tehnoloških inovacija, kulturnog i ekonomskog uspjeha, opstanka korporacija, dobrih recepata (recimo, za pileću supu ili tartar biftek sa kojom kapi konjaka), razvoja gradova, kultura, pravnih sistema, ekvatorijalnih prašuma, rezistentnih bakterija... čak i postojanja nas, kao vrste, na ovoj planeti”, objašnjava Taleb u drugoj svojoj knjizi “Antikrhkost – stvari kojima prija nered”.

Svijet Crnih labudova nas uči da ne možemo planirati budućnost isključivo na osnovu minulih događaja i iskustava iz prošlosti, “jer ono što ne znate je znatno relevantnije od onoga što znate”.

Umjesto da pokušavamo da predvidimo rijetke i velike događaje u ovom haotičnom svijetu, poručuje Taleb, treba da prihvatimo neizvjesnost, odbacimo lažni osjećaj sigurnosti, pristanemo na male rizike kako bismo izbjegli velike, budemo skromniji u sticanju znanja a hrabriji u djelovanju, i iznad svega, budimo antikrhki.

Ono što nazivamo “normalan život”, zapravo je samo pauza između dva leta Crnog labuda. Zato je važno da gradimo živote i sisteme koji mogu da prežive njegov dolazak.

Ovih dana su Ispitni centar i Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija najavili rigoroznije mjere prilikom testiranja maturanata na eksternoj maturi. Kažu da će tako obezbijediti fer i transparentnu provjeru znanja učenika. Prisjetili su se skandala koji se desio u maju 2023. godine su testovi procurili neposredno prije početka ispita.

Kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih situacija, najavljene su stroge procedure za distribuciju i čuvanje testova, a posebna pažnja biće posvećena kontroli učenika na ulazu u školu. Provjera učenika na školskom ulazu detektorima kako bi bilo spriječeno unošenje mobilnog telefona i drugih elektronskih uređaja u prostorije gdje se polažu ispiti uvedena je još prošle godine. Cilj je, kako je objašnjeno, 'kreiranje zdravog obrazovnog sistema zasnovanog na znanju i etici'.

U redu je zavesti red. Ipak - tamo gdje se znanje i etika utjeruju detektorom, najmanje što se može očekivati je da se nađe neki klinac pametniji od detektora. Tokom školovanja svaki od tih đaka se nagledao toliko nepravde, protekcije, nestručnosti i nerada, da etika tu skoro da nema šta da traži. Da o smicalicama u ispitnim pitanjima, koja kao da ne služe tome da se provjeri znanje, već tome da se učenik 'uhvati' u onome sto ne zna ne govorimo. Sjećate li se ispitnog  pitanja na maturi: "Ko u Gorskom vijencu izgovara stihove 'Čevo ravno, gnijezdo junačko'…". Da se ne mučite: Vuk Lješevostupac.

Nego, imamo mi još strogoće. PISA testiranje više nije anonimno. Šifra sa kojom učenici rade PISA test uvezana je sa crnogorskim elektronskim dnevnikom. Pa će tako na jednom mjestu biti ocjene koje su đaci imali na kraju devetog razreda osnovne škole i ocjene koje su imali na maloj maturi.

Iako nije direktno objašnjeno, po svemu sudeći riječ je o pokušaju naših prosvjetara da poprave klasično tragične rezultate naših učenika na ovoj međunarodnoj provjeri znanja. Prethodno su zaključili da bi đaci mogli bolje da urade zadatke, ali da to ne čine, jer nijesu motivisani i test se radi anonimno.

Inače, PISA testiranje istražuje da li učenici znaju u stvarnom životu primijeniti ono što su naučili u školi. Prevashodno služi tome da pruži informaciju o obrazovnim sistemma i omogućava upoređivanje postignuća učenika iz velikog broja zemalja. Dakle, ne tome da li je Marija iz VIII-4 naučila korijen iz četiri i čemu to u životu služi.

Ne treba biti pretjerano pažljiv da bi se primijetilo kako u ovoj zemlji istovremeno škola počinje ocjenjivanjem cvjetićima, a završava se detektorima.

Kakve će ispasti generacije koje pristižu još ćemo saznavati, ali ono što je sigurno je da im nijesmo obezbijedili ni elementarnu sigurnost. Vršnjačko nasilje postalo je pravilo, a ne izuzetak. Obično je najviše što roditelj u vezi sa tim može da uradi - da se pomoli.

Ipak, najgore je kad pravo na normalan život biva uskraćeno onima koji su najranjiviji. Učenik barske OŠ 'Jugoslavija', dječak sa dijagnozom iz spektra autizma, treći put je tokom nepune dvije godine postao žrtva vršnjačkog nasilja. Prema svjedočenju majke, učenik iste škole je objavio snimak njenog sina na TikToku, u kojem je uz uvredljiv i šokantan sadržaj prikazana dječakova slika.

Slučaj je odmah prijavljen upravi škole, koja je majku uputila na policiju. Ni nakon više od dvije sedmice, ova porodica iz policije nije dobila nikakvu povratnu informaciju.

Kako strašno može da zvuči - ništa. Praznina koja jede sve oko sebe.

Na drugoj strani su djeca. "Dinamit. Šta misliš da to znači? Crvena pilula znači da vidiš istinu. To je u manosferi poziv na akciju. Tu u igru ulazi stotka. Pravilo 80 prema 20 - 80 odsto žena privlači 20 posto muškaraca. Žene moraš zavarati jer ih nećeš pridobiti normalnim putem. Osamdeset odsto ih je nedostupno. Ona mu kaže da je incel, tata. Kaže mu da će zauvijek biti incel. Ono, da će zauvijek ostati djevac. I hrpa ljudi komentariše sa srcem, što znači da se slaže s njom". Tako sin tinejdžer objašnjava ocu poruke na Instagramu. Riječ je o dijalogu iz serije "Adolescencija" koju su pogledali milioni i koja je pokrenula niz rasprava o nasilju, internetu, odrastanju.

Znate li šta je to incel? Ili manosfera? Šra su crvene pilule? Odgovori su na internetu. Dio roditelja će vjerovatno potražiti odgovore na ova pitanja, Google će im odgovoriti, ali generacijskom razumijevanju to će pomoći tako malo.

U čitavoj priči kao da je jasno samo jedno: ne zna se jesu li više izgubljeni mladi ili odrasli. I još jedno - dok čekamo da svijet vidi hoće li definitivno da propadne ili da nađe neko rješenje, mi bismo mogli makar da se potrudimo da elementarne stvari dovedemo u red. Da objasnimo, možda primjerom, djeci šta je etika. Bez detektora.

Holi mu saopštava da upravo piše svoj novi roman; zove se Treći čovjek. Popesku na kraju promocije smješta Holiju potjeru iz koje on jedva uspijeva da pobjegne, da ode u policiju i sve ispriča majoru Kaloveju (Trevor Howard). Martins je upoznao majora Kaloveja na groblju. Kalovej ga odvodi na piće i ispriča mu priču. Holi je užasnut kad čuje da je njegov drug iz detinjstva Hari Lajm (Orson Vels) poginuo nedavno pod nerasvijetljenim okolnostima, i da ima sumnji da je bio povezan sa teškim kriminalnim djelima. Upozorava ga i predlaže mu da se vrati u svoju zemlju, jer ovo nije priča o njegovim junacima iz vestern romana.

Kalovej vjeruje da je Hari živ i da još uvijek prodaje švercovani, toksični penicilin. Holi je šokiran saznanjem, i kojim se poslom njegov prijatelj bavio posljednjih nekoliko godina. Odlučuje da bude mamac ili kako kaže glineni golib za klopku i hvatanje Harija Lajma.

Rid je izuzetno slikovit i svojim ličnostima daje dovoljno prostora kako bi naši utisci bili što potpuniji. Holi Martins u pozorištu upoznaje Harijevu djevojku Anu Šmit (Alida Valli). Ana je još uvijek zaljubljena u njegovog prijatelja i prijateljski ga savjetuje da napusti sve to u šta se upustio i da ode tamo odakle je i došao.

Dok traga za trećim čovjekom Martinsu se Ana počinje sviđati. Ana želi da joj Martins priča o Hariju i o njihovom prijateljstvu. Holi je poziva na piće i pokušava da se zbliži s njom. Ona trpi razne neprijatnosti od policije. Oduzimaju joj pasoš, pretresaju stan, ipak, ne želi da sarađuje. Kalovej zna da je Ana voljela Harija. Sumnja da je Hari mrtav. Dok se Holi u njenom stanu oprašta sa Anom dajući joj buket cvijeća, njena mačka izlazi kroz prozor i prolazi mračnom i vlažnom kaldrmom do cipela ‘nečije sjenke’ koja se krije u mračnoj ulici u ramu zida. Holi govori Ani kako će da napusti Beč jer je danas saznao užasne stvari o svom bivšem prijatelju. Ona ostaje plačući a Holi razočaran i obeshrabren odlazi tamnom ulicom. Mjaukanje Anine mačke koja se nalazi u sjenci i pored nečijih nogu privlači mu pažnju.

Legenda kaže da je nekoliko godina u nizu, s ludim sjevernim vjetrovima, iz ravnice otjeralo Grke. Ne znam ima li tu istine ali vjerujem da je ta priča koju Podgoričani prenose s koljena na koljeno u osnovi nepovjerenja koje sjevernjaci njeguje kada je u pitanju sveta moć podgoričkog śevera u koju vjeruju starosjedioci.

BURA I TRAMONTANA

U Kotoru bura, izlomnjena bura, cvili i tumara kroz kalete. Zna potrajati danima. Naglo se ruši niz planinu do mora a lagano i postepeno gasi. Nijesam primijetio da potomke starih pomoraca bura tjera na ivicu nelagode. Zna sniziti vlagu. Bura nije vjetar dalekoga dometa. Nestane na desetoj naučkoj milji pučine. Bokelji na moru naučili su je lagano kontrolisati. To iskustvo s burom na moru prenosili su na gradnju kuća i gradova. Zato danas gledamo u one niske i jake krovove.

Po nastanku buri je slična tramontana. Bokelji ih razlikuju. Tramontana je hladna i gladna. Nije zlonamjerna. Prethodnica je mirnoći.Čitao sam negdje polemiku Bojelja s čovjekom koji je vjerovao da primorci tom vjetru duguju svoj temperament i spremnost da se hrabro nose s nesklonim elementima prirode. Lično, ako bi vjetrovi mogli biti isto što i ljudi, mislim da bi to trebao biti pulenat koji dolazi sa zapada. Rijedak je i snažan, donosi i lijepo vrijeme i oluju.

SJEVER I SJEVERAC

U kraškim poljima sjever modro meso reže do kostiju. To je fiziološki teško podnošljiv vjetar. U Nikšiću, meni je znao da donose nesanicu.
Kolašinci imaju ulicu koju vjetar ne napušta i zovu je Sibirska. Ja sam se u toj ulici koja spaja dvije gradske pjace nekoliko puta zadesio ljeti. U zimsko doba nikad nijesam bio u Sibirskoj Kad zamišljam kakva je Sibirska zimi, vjerujem da je to kao kada u Nikšiću krozn Bistričku naselje brije sjever sa Vojnika. To je snažan, neumoljiv pomet.

Ako vjetar zaista ima svog boga mislim da su Nikšićani ga uposlili da bude i bog vatre. Studen koju donese sjever ubijali smo bjesomučnim nalaganjem bukovine. Kad budu dani sjevernog vjetra ploče na smederevcima porumene.

Ako mu oprostim sve nesanice, sjever u Nikšiću ne može da pretjera. S njim sam proveo mnoge večeri djetinjstva.

Starci bacaju drva u oganj. Mlađi muškarci s tavana donesu frešku pečenicu i bacaju je na plotne. Pridruže im se đeca koja stavljaju okrajke od kora za pitu.

Muški igraju fircik a žene izdišu, prevrću očima. Zime nijesu bile samo hladne. Bile su ispunjene ljubavlju i zajedništvom.

SAN I LEGENDA

U proljeće i sredunom ljeti sjever je u Nikšiću čovjekov dušmanin. Ljeti za trin dana odnese bolju polovinu onoga što smo planirali na poljima pokupiti da prehranimo naša mršava stada.

Kad je jednog proljeća sjever duvao duže od mjesec dana slupao sam starog Ivana Backovića kako kaže: Mlatiće ovaj vjetar dok nam oči ne iscure.

Ljuti zemlju. Zemlja će učinjeti da ga čo'ek baci pod noge.

- Pod noge s dušmanimom - šali se njim njegova žena Dara.

Te sam noći sanjao kako nas dvojica gazimo vjetar na ispucaloj zemlji po Dolu Straševskom.
Kad je u vrt, pod listrom kuće moga oca, došao čuvar zemlje jugo a s jugom ptice, stabla i cvijeće, ispičao sam popu Mileti Varajiću kako smo ja i Ivan Backović otjerali vjetar iz Straševine.

Samo se prekrstio i promrmljao: Bog s tobom dijete.

Njegova žena, Rišnjanka, prekorila me. Ispričala mi je priču o mladoj ženi koja je živjela na sjeveru. Zime s bile oštre i hladne. Pošla je u potragu za sjevernim vjetrom. Tražila je njegovu pomoć da spasi selo od smrznute zime. Nakon dugog putovanja, pronašla je mjesto gdje je vjetar počivao.. Bio je hladan, divalj i jak, ali u njegovim očima bila je tuga. Stalno je putovao, nikada ne ostajući na jednom mjestu. To ga je žalostilo. Djevojka ga je nagovorila da u njenu zemlju donese mir i sjevernu svjetlost koja je obasjala cijelo selo. Ipunio joj je želju i poželio da živu uz čovjeka. Od tada se ne razdvajaju.

Sjećam se da je kazala: Svi vjeruju da je vjetar dah Boga..Sjever ne donosi samo hladnoću. On je vjetar koji nosi nadu.

ŚEVER

Istražujući jutros priče o sjevernom vjetru,l saznao sam da je ta priča koju sam on nje čuo, legenda iz nordijske mitologije. Kako je stigla do Risna i kako je za nju čula ta zena koja je stekla samo elementarno obrazovanje prije nego što je s popom Miletom došla u Straševinu, nikad neću saznati.
Nikad neću saznati ni da li je ta nordijska legenda inspirisala nekog od Podgoričana da kaže: Śever je gospodin.

Znam da ostatak crnogorskog svijeta buru, sjever i sjeverac tretira kao golu silu. Podgorica se s tim ludim vjetrom intimizira. Podgorica śever tretira kao sveti hram svoje duše a žaropek je njeno vrhovno božanstvo.

Ne tražim da se nešto mijenja u svemu tome.

Volio bih da mogu mirno da izađem iz kuće i posvetim se vrtu.

Ako svjetar ne okrene na jugo, brzih dana počet ću da vičem: Pod noge s dušmaninom!

Pa neka vide što će sa mnom...

Predsjednik Tramp saopštio je povećanje carine za više od 180 zemalja, one predstavljaju najopsežniji paket carinskih mjera do sada. Između ostalog carine se odnose na uvoz automobila od 25 %, dodatne carine od 10% na kineski uvoz, carine od 25% na uvoz čelika i aluminijuma i carine od 25% na sve proizvode iz Kanade i Meksika, koje ne spadaju u trgovinske sporazume SAD-a sa Meksika i Kanadom. EU kao jedan od značajnih trgovinskih partnera ima uvedene carinske stope od 20%. Američki berzanski indeksi završili su u porastu nakon nestabilne trgovinske sesije u srijedu, padavši u početku, a zatim se oporavivši, jer su investitori obavljali last-minute opklade, kako bi se pozicionirali prije najava povećanja carina. Međutim, za vrijeme predsjednikovog govora o uvođenju novih carina, S&P 500 su pali za 1,6%, dok su Nasdaq pali za 2,4%.

Ugrožavanje ekonomske bezbjednosti ima teške posljedice po ljudsku i nacionalnu bezbjednost država sa manje razvijenom ili nerazvijenom ekonomijom. Pitanje u igri velikih je kako će se to odraziti na čovjeka i njegovu potrebu za sigurnim i bezbjednim životom?

Dugo vremena Val Kilmer je ignorisao bolest, nije priznavao njeno prisustvo, nastavio je da snima filmove, batrgao se i uzmicao, ali će ga upravo film pomiriti sa neumiljivom sudbinom kroz potresnu repliku upućenu Meveriku (Tomu Kruzu): 'Vrijeme je da se odustane'! I odustao je. Gledajući tu Kilmerovu rolu, sve vrijeme se osjećalo da mu je to posljednja uloga. To je bio oproštaj na velikom platnu, kroz ulogu, kada se životno utapa u igrano, baš kao u neprevaziđenoj metodologiji glume Konstantina Stanislavskog.

Radi se o filmu Top gan Maverik iz 2022, najmanje deceniju planiranom nastavku Top gana, čuvene akcione drame iz 1986, i to je savršeno zatvaranje glumačkog začaranog kruga Vala Kilmera. Iako je prije Top gana snimio dva visokoprodukcijska filma, iako je uloga Ledenog u Top ganu bila sporedna (svega nekoliko kratkih scena), iako je Top gan u umjetničkom ili sineastičkom zahvatu tanak i degutantan film, ta će ga rola proslaviti i snažno obilježiti u njegovoj karijeri.

Oko Top gana se osamdesetih godina stvorila nevjerovatna supkulturalna magija — taj film je otvorio doba MTV filmova: film je kroz muzičke spotove živio pomodni i ušećereni život, a Val Kilmer je svakako bio dio te komercijalne i industrijske kinematografije. On će kasnije snimiti mnogo filmova različitih karakternih zahtjeva i biće jednako ikoničan i zavodljiv u lepezi temeljno različitih karaktera — od akcionog antiheroja do psihodeličnog i dekadentnog Džima Morisona u filmu Dorsi, koji je režirao veliki Oliver Stoun. Njegovi najpoznatiji filmovi, uz pomenute Top gan i Dorsi, jesu Svetac, Vrelina i Kis kis beng beng.

Na britanskoj i američkoj glumačkoj sceni akademskog nivoa oduvijek je važilo jedno nepisano pravilo kojim se vrednovao glumački etos. Glumac koji je u teatru bio kadar da iznese dramski zahtjevan lik iz Šekspirovog djela, smatran je velikim majstorom glume. Kilmeru je i to u mnogo predstava polazilo za rukom — briljirao
je u Šekspirovoj istorijskoj drami Henri IV. Dakle, bio je i odličan pozorišni glumac, a u pozorištu nema beskrajnog vraćanja i snimanja scene, sve dok ne ispadne savršeno.

Ali pored svega, Kilmer nikada neće ući u red najmarkantnijih holivudskih zvijezda. Uvijek je bio korak u zaostatku, a opet veoma prisutan, etabliran i poznat. Njegov status u filmu najljepše je opisao u svom nekrolog-statusu moj fejsbuk prijatelj Vladimir Kolarić, srpski prozni i dramski pisac, teoretičar umjetnosti i kulture i prevodilac: ,,Pored složenosti Kilmerove privatne ličnosti, ovo svakako nije pomoglo njegovom statusu i kontinuitetu u karijeri, ali već je i ovo što je postigao ipak primer da su i glumci ovako složenog i ambivalentnog habitusa u Holivudu mogli da dobiju status — makar ne i prvorazredne — zvezde, zbog čega je američki film (i dalje?) to što jeste".

Počivaj u miru, Ledeni.

Taj predivni miris divljeg origana ostao mi je zauvijek u nosu i u sjećanju na vremena kada smo, planinareći, brali i donosili toliko čajeva koliko nam je bilo dovoljno za lične potrebe, a posebno vranilove trave. Otac bi onda napravio ćube, vezao konopcem i naopačke kačio da se suše na nadstrešnici ispred ljetnje kuhinje.

Nekada bi ga onako svježeg potapali i pravili taj moćni čaj koji je u to vrijeme tako prijatno grijao pored logorske vatre, ili bio obavezni napitak uz doručak, bilo da smo na planinarenju ili kući. A danas, osim fabričkog pakovanja negdje sa Durmotora koje sam primijetio na rafu neke prodavnice, crnogorski divlji origano može se naći samo još kod rijetkih sakupljača bilja. Obično na sajmovima poljoprivrede.

Tako, dok je internet prepun tekstova o magičnim ili bolje reći čudotvornim zdravstvenim svojstvima vranilove trave, i svuda se traži, mi kupujemo da često ne znamo ni od kuda je stigao. Zapravo je to slika propasti države, jer je u bivšoj SFRj tako nešto nije bilo moguće. Tada je postojalo mnoštvo zemljoradničkih zadruga, a svaka je otkupljivala izmedju ostalog i ljekobilje, prosleđivala ga fabrikama i izvoz je bio jedna od naznačajnijih grana prirodnih proizvoda.

Vlasnik jedine apoteke ljekobilja i biljnih preparata, isključivo sa našeg sjevera, mladi Plavljanin Almir Jasavić tvrdi da bi Crna Gora i danas u veoma značajnoj mjeri punila državni budžet kada bi radila ono što je oduvijek rađeno - organizovala branje, otkupljivala, prerađivala i izvozila.

Ali zašto bi mi to radili i mučili se, kada to već radi Albanija. Ta država je u medjuvremnu postala najveći izvoznik ljekobilje prema Evropi, prvenstveno prema Italiji. Oni čak i uzgajaju neke vrste ljekobilja koje su u izumiranju, kao što je vrlo tražena lincura.

Pitam ga šta je sa prodavnicama zdrave hrane, gdje se nudi praktično sve? Almir mi odgovara da to ljekobilje stiže do Crne Gore nekada čak i iz daleke Azije. Što znači da kada i tamo kupite vrannilovu travu, možete biti sigurni da nije sa naših prostora.

Otvaramo i priču o zaštićenim vrstama koje su prvi put popisane i predstavljene upravo na jednom simpozijimu u Beranama i Plavu 2006. godine, priču o biljnim vrstama koje su endemične i nema ih nigdje osim u Crnoj Gori.

Pitam ga da li su ugrožene. On mi kaže da se ne bojim. Nisu zaštićene biljne vrste kod nas ugrožene iz prostog razloga jer ih niko ne bere. Ni njih ni one koje nisu zaštićene. Od Plava do Andrijevice, kaže Almir, samo on i još jedan biljar bave se tim poslom.

Ljekovito bilje najčešće strada u požarima koje mještani podmeću čisteći s proljeća svoje nekošene livade. I u tim požarima izgori ko zna koliko vranilove trave, odnosno divljeg origana. Ili čubra, planinskog čaja, kako je u našim krajevima u narodu poznat.

Ne bih da oduzimam vrijeme o tome što možete izguglati ako samo ukucate “divlji origano”. Nisam ni ja kada sam ga brao znao za sva njegova ljekovita svojstva, ali me zato  izgled i miris toga čaja vrati mnogo daleko u prošlost i u nepovratne dane. 

Taj čudesni miris mogu osjetiti i izvuče mi emociju čak i sa ulja na magičnom platnu našeg Beranca Suada Masličića, iz one faze kada je slikao staru kuću i okačene ćube koje se suše.

Koliko ćemo još čekati da se država ponovo sjeti da je ljekobilje resurs koji je moguće vrlo lako iskoristiti. Konačno, kada će vam u bilo kojoj apoteci u Crnoj Gori preporučiti najprije domaći divlji origano, u mnogo jeftinijoj varijanti, pa tek onda uvozni.

Ili, da li je moguće zamisliti da stranog turistu u nekom elitnom kafeu na sjeveru ponudite čajem divljeg origana sa Bjelasice, onako sa cvijetom i pravim domaćim medom iz drvene zdjelice, sa drvenom kašikom? Šta mislite, koji bi prije prihvatio, taj ili onaj obični čaj uz vrećicu topljenog šećera boje meda? Siguran sam da bi odabrao prvu varijantu. Taj miris i ugođaj bi ponio sa sobom, i opet nam se vratio. I širio priču o divljem origanu iz Crne Gore.

I kao što tečnost prolazi i zadire u sve šupljine, širi se i vremenom preoblikuje i najtvrđe stijene, tako i humor ulazi u sve pore društva, nagriza čak i one najautoritarnije režime koji sebe doživljavaju kao neprikosnovene, mesijanske i nepromjenljive. Zato je smijeh kao vid otpora nicao i tamo gdje ga niko ne bi očekivao: u koncentracionim logorima nacističke Njemačke, u Staljinovim gulazima bivšeg SSSR-a, antikolonijalnim revolucijama širom planete.

Savremena društva nijesu odbacila humor kao vid kritike vlasti i otpora onome sa čim se ne slažu. Humor i satira vjerni su pratioci politike. Kroz satiru, humor kao moćno sredstvo političke kritike utiče na javno mnjenje, a satirične opaske često su ubojitije od drugih kritika korupcije, autoritarnosti ili štetnih odluka vlasti.

Politički humor u medijima, utičući na javno mnjenje, prije svega omogućava kritiku moćnika i institucija, dok satirom preskače prepreke koje tradicionalna sredstva političke kritike ne mogu.

U vremenima političkih kriza, humor može poslužiti kao način da se ljudi nose sa frustracijama i osjećajem nemoći. Humor na neki način demistifikuje vlast – političari se pokazuju nesavršenima i podložnim kritici, čime se krnji njihova moć. Politički humor je moćan alat koji može da osnaži demokratiju, ali i da manipuliše javnošću ako se koristi neodgovorno. Kao što može da podstakne kritičko mišljenje, humor može i da umanji ozbiljnost političkog angažmana stvaranjem osjećaja da se ništa ne može promijeniti.

S druge strane, političari koriste humor kako bi pridobili glasače, umanjili tenzije ili izbjegli teška pitanja. Dobro tempirana i odmjerena šala može nekog lidera učiniti simpatičnijim od drugih, dok nespretna igra humorom može nanijeti veliku štetu u borbi za politički rejting.

Političari obično koriste humor ne samo da ubijede birače, već i da nametnu i istaknu pozitivne lične kvalitete, osiguraju sjećanje na svoje političke poruke ili da izgrade emocionalne veze sa biračima prepoznajući duhovite metafore koje su im bliske. Oni koji za takvo kozerstvo imaju dara, iskoristiće duhovite opaske i slikovite primjere kako bi sebi “podigli cijenu” i približili se građanima.

U ovom blagom flertu humorom političara sa biračima ključno je naći mjeru, jer postoji rizik da budu shvaćeni kao neozbiljni ili nekompetentni.

“Duhovitost je drskost koja je stekla obrazovanje”, govorio je Aristotel.

Uticaj političkog humora zavisi i od političkih stavova birača. Ljudi su skloni da lakše prihvate satiru koja se slaže sa njihovim uvjerenjima, dok humor koji kritikuje njihove omiljene političare ili je u suprotnosti sa izgrađenim političkim stavovima rezignirano odbacuju.

Teoretičari vide tri vrste humora u političkom životu: agresivan humor koji cilja druge, humor kojim se ciljaju sopstvene mane, kao i afilijativni humor bez stvarne mete, koji se u politici najrjeđe sreće. U političkoj igri, u kojoj su pravila često vrlo rastegljiva, pogotovo u vrijeme političkih kampanja, agresivnim humorom se direktno diskredituje protivnik. Druga vrsta humora koju političari takođe koriste kako bi stekli naklonost birača jeste neka vrsta samoismejavanja i ruganja sopstvenim manama, kao da bi da kažu: “I ja sam samo običan čovjek sa slabostima kao i vi”.

Razvojem interneta i društvenih mreža politički humor je postao još uticajniji. Mimovi i viralni video-klipovi mogu oblikovati javno mnjenje brže i efikasnije nego tradicionalni mediji. Internet-humor koriste najviše kritičari vlasti zbog mogućnosti da dopru do većeg broja ljudi, za razliku od političara na vlasti koji za to više koriste tradicionalne medije manje dostupne kritičarima.

Subverzivnost humora je očigledna i posebno se ogleda u strahu vlasti da bude ismijana, često većem od straha koji izaziva kritika. Smijeh je opasan jer ruši autoritet i otvara prostor za kritičko mišljenje.

Setimo se romana Umberta Eka “Ime ruže”, po kome je osamdesetih godina snimljen popularan film, koji zaplet gradi oko Aristotelove izgubljene knjige o smijehu, skrivene jer crkveni autoriteti vjeruju da bi smijeh mogao potkopati njihovu religioznu moć.
I dok je upravo Aristotel vjerovao da je komedija jednako važna kao i tragedija, jer kroz humor možemo spoznati istinu i prirodu čovjeka, Gete je govorio da ljudi ni u čemu tako jasno ne pokazuju svoj karakter kao u onome što smatraju smiješnim.

Zato je možda korisno sagledavati političare i po onome čemu se smiju ili čime mogu da nas nasmiju, pored onoga u šta žele da nas ubijede.

Ima ti u varijacija. Recimo, bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nedavno se poslužio kombinacijim kletve i pošalice. Na predizbornom skupu u Nikšiću nedavno je komentarisao predaju liste Demokrata za lokalne izbore u Nikšiću, navodeći da tom prilikom nijesu prisustvovala njihova dva prva čovjeka. Ocijenio je da u toj partiji vlada sukob i zakucao: „Da Bog da oči jedni drugima povadili“. Prisutnima je bilo smiješno.

Predjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević, ocijenio je: „Četiri godine je pokušavao da nas posvađa u Nikšiću. Sad pokušava da svađa ljude iz iste stranke. Prije toga posvađao je čitavu Crnu Goru. 'Jedni drugima oči povadili' je ono što Milo želi i Nikšiću i čitavoj Crnoj Gori. Zna Nikšić koliko mu je dobra donio i koliko mu dobra želi Milo Đukanović“.

Potpredsjednik Vlade Crne Gore Momo Koprivica iz Demokrata, na koje se kletva zapšravo odnosila je odgovorio Đukanoviću na društvenoj mreži „Iks“ stihovima iz „Gorskoj vijenca“: „Kazuj babo, jesi li vještica? Jesam kneže, nije fajde kriti. Kazuj, babo, rašta si lagala. Al na našu dušu pod kamenje“.

Ne treba biti nepravedan, ex predsjednik je kletvom priprijetio i sebi samome: „Ako mi nije bilo dovoljno 30 godina na vlasti – ne bilo me“.

Eh, ali i kletva može da ima kvaku. Ako se nekome učinilo da Đukanović, ipak, izgleda kao da mu nije dosta vlasti i da smo samim tim u opasnosti da ga ne bude, stiglo je odnekud poznato objašnjenje: „Ko god je elementarno odgovoran prema državi i svom potomstvu nema pravo da sjedi skrštenih ruku u ovakvim vremenima”. Ko drukčije kaže, kleveće i laže.

Slične tonove - nijesu zaludu decenijama zajedno 'starušili i pravdu dijelili' - iskoristila je i bivša predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica tokom krajnje prozaičnog događaja kao što je ročite u Višem sudu u vezi sa nekim stvaranjem kriminalne organizacije, produženim krijumčarenjem, davanjem i primanjem mita, protivzakonitim uticajem, zloupotrebom službenog položaja. Tu su i neke droge, oružje, teška tjelesna povreda i sprečavanje dokazivanja. Dobro, nije sama ex predsjednica Vrhovnog suda isprtila toliki teret, po optužnici ih ima petnaestak.

Jedan iz družine je na jednom ranijem ročištu kazao da je u dva navrata dao Nikoli Raičeviću da ih odnese Milošu i Vesni Medenici po 125.000 eura, da bi mu 'završili' predmet koji je "Cijevna komerc" imala pred Vrhovnim sudom Crne Gore.

Osvrćući se na Petrovćevu odbranu, Medenica je kazala: „Nije Vesna Medenica imala bilo kakav razlog da uzima jedan euro od bilo i da kalja svoj obraz jer je obraz svetinja“.

Ona je ponovila da nikada ni na jednog sudiju ili sutkinju nije uticala i negirala izjavu optuženog Vaslija Petrovića da je novac njoj proslijeđen.

“Ako ja budem dinara viđela, imam tri unuke, tim parama njih sahranila” kazala je Medenica.

Budibogsnama.

Nije se u ovim prilikama glaskao ex premijer Duško Marković. A nekada je, povodom kletvi, mudro znao da ocijeni da je to “retorika srednjeg vijeka“.

Doduše, tada je bilo riječi o mitropolitu Amfilohiju. Istina je, znao je mitopolit da progovori. Nije jednu kletvu rekao, ali mu se zbog jedne sudilo. Komentarišući najavu tadašnje vlasi da će srušiti crkvu na Rumiji, kazao je: "Ko sruši taj hram bog ga srušio i njegovo potomstvo i časni krst mu sudio".

Prekršajni sud u Podgorici je zbog toga izrekao mitropolitu opomenu i proglasio ga krivim za govor mržnje. Postupak je trajao duže od godine, a mnogi mediji i hrpa političara bili su zabrinuti što je postupak trajao duže od godine. Razne su plate u vezi sa tim kletvama zaradili bogougodni analitičari i ostali.

Da se ne lažemo. Nijesu nama kletve strane. Malo ko je ovdje, posebno od ljudi u ozbiljnim godinama, odrastao a da ga ni jednom nije 'strijela pogodila' ili da nije 'crkao majci'. Neke kletve izazivaju strah, neke su zabavne, a neke nestvarne svakom razumnom.

Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RTCG

Njemački filozofi su ideju vječitog povratka iskoristili da ispitaju vrijednost života i slobodu volje. Recimimo, ako bismo morali proživjeti svoj život u potpunosti, iznova i iznova, u istom obliku, to bi nas natjeralo da razmislimo o tome kako živimo. Niče pita - da sad kad znamo kako stoje stvari da li bi odabrali isti život, isti način postojanja, ili bismo se trudili da ga unaprijedimo i da ga učinimo što vrednijim?

Đavolski teško pitanje. Zamislite sad da ste pred sudom a da sudije ne prihvataju i ne razmatraju vaša amandmanska rješenja. Zamislite da se stvar “kupuje” u načelu. Uzmi li ostavi!

ALEN NURI

Posljednji Mohikanac novinarstva koje u osnovi ima novosti, Jovan Nikitović, poslije 35 drugi put među Crnogorce dovodi francuskog Alena Nurija. On svjedoči o jugoslovenskim bajkama i najljepšoj od svih Adi Bojani.

Dan poslije stigla je vijest da bi država investitorima iz arapskog svijeta mogla iznajmiti 20.000.000 metara kvadratnih zemlje u zaleđu ulcinjske Velike plaže a ja razgovaram sa Svenom Meneslandom, slavnim istraživačem zajednice jezika na Balkanu. On je u Crnu Goru stigao 1967. godine. Kao turistički vodič obilazio je Budvu, Bar i Ulcinj. Molio sam ga da rekonstruiše utiske prvog susreta s njemu do tada nepoznatom “crnom” zemljom.

-Imao sam utisak da sam negdje s druge strane Sredozemnog mora. Negdje u Africi. More, pijesak, ljudi, pijace. Nestvarno. Drugi svijet i drugi vijek - rekao je Menesland.

Pitate se kakve veze s idejom vječnog povratka imaju Alen Nuri, svjedočenje jednog Norvežanina o Ulcinju iz 1967. godine i Arapi koji bi uz Veliku plažu sagradili evropski Dubai?

Ima neka tajna veza. Debata koju imamo povodom prijedloga da Arapi u zaleđu Velike plaže investiraju 30.000.000.000 dolara i grade evropski Dubai klasična je priča o strancima u našoj zemlji i Crnogorcima na zemlji koju nam je sudbina povjerila na čuvanje.

Već viđena stvar. Biram riječi.

U filmskoj priči Živka Nikolića Alen Nuri je mladi bog u Edenskom vrtu istočnog Mediterana. a Kum Žoržo prvi i najvažniji arhetip crnogorskog tarota. Luda. Varalica. s likom Petra Božovića.

U tarotu aspekt varalice je prepun kontrasta, dualnosti i često izaziva osjećaj zbunjenosti i nesigurnosti. Svaka mediteranska priča o čuvanju i napretku u osnovnoj simbolici ima ideje početka, naivnosti i neodgovornosti. Luda je uvijek tu kao izazov trenutnom stanju ravnoteže, testira granice i napušta kovencionalna rauzmišljanja, djeluje izvan granica norme i ulazi u igru bez razmišljanja o posljedicama, što može uključivati prevaru, zavaravanje ili manipulaciju.

Vraćam se crnogorskom taroru. Žrtve varalice su figure koje djeluju kao onaj zlosretni Crnogorac i njegova ženi u filmu “Ljepota poroka”. U mediteranskim pričama koje se ponavljaju kroz vrijeme ambicije junaka koji djeluju s aspekta arhetipa lude su često su povod za nesreće, ali i za nevjerojatne avanture i oslobađanje. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima je namjerna.

Broj figura koje manipulišu situacijama, testiraju granice i pomiču norme često izazivajući kaos u ovoj zemlji identičan je broju ljudi koji aktivno djeluju u prvim ešalonama društvene elite. Tu mi nijesmo izuzetak od ostatka svijeta. I to nije problem. Problem je što nam je suma ljudi koji da do novih uvida umiju da dođu kroz zbrku kod nas malena, što imamo problem stvaranja novih perspektiva i teško prihvatamo procesa koji bi mogli biti katalizatori ličnih promjena.

Vjekovima levitiramo između stvarnog i lažnog. Istina čija energija mođe biti oslobađajuća ovdje uvijek dođe na neočekivan način.

Premijer Spajić nas poziva da zaboravimo strah od nepoznatog i da se prepustima novim iskustvima. Njegovi oponenti upozoravaju da se igra sa stvarnošću.

Ima tu perciptivnih trikova. To vam je priča o strancima u Crnoj Gori i Crnogorcima u svojoj zemlji. Vječita igra kruga.

ARAPI

Ulcinj kakvog ga je vidio prije 60 godina vidio jedan Norvežanin oblikovan je silama koje su s druge strane Sredozemnog mora milenijumima uređivale i arapski svijet.

Stare zakonitosti ali u novim okolnosti učinile su da Ujedinjeni Arapskli Emirati za šezdeset godine prođu kroz sve za što je zapadnom svijetu bilo potrebno tri hiljade godine. Sve što su nauka, tehnologija, kultura i sport iskristalisale kao finalnu vrijednost čovjekove potrebe da sebi uljepša život stvorile od Stare Grčke do sinoć, danas s punom ukuima i mirisom možete iskusiti u gradu Dubai.

Prije šezdeset godina to je bila samo nakupina pijeska uz more a Ulcinj grad na kamenoj tvrđi. Ostario i zapušten ali grad koji ima svoju slavu, maslinu, lađe i pirate. Neko i nešto među gradovima!

Ulcinj i Dubai imali su su milenijumima nešto zajedničko. Imali su ljude koji žive od ribarenje i gotovo identične ribarske mreže. To su vam one ulcinjske kalimere.

Arheolozi su protvrdili da u gvozdenom dobu na oba mjesta bila značajna središta pomorske trgovine. Poslije pet hiljada godina Ulcinj i Dubai našli su jedan drugog.

Dubai ima naftu. Nafta je rezultat procesa koji traju milionima godina. U osnovi su kao glavni izvor gigantske šume, trave i mikroorganizmi. Ostatak posla obave geološki procesi. Uslovi su specifični.

Ulcinj nema naftu. Ulcinj na površini ima život koji je reultat procesa dugog trajanja. I geološki i istorijski dugog trajanja.

Mogu li dolari koje su Arapi zaradili prodajući naftu biti energija koja će održati život u Ulcinju?

Hoće li za 60 godina život na Velikoj plaži biti samo talog pod naslagama betona i stakla?

Ne rješavaju pitanje da li će Ulcinj biti naša slava ili naša sramota crnogorski tarot i filozofski lajtmotiv iz naroda - mož` da bidne al` ne mora da znači.

Ideja o vječnom povratku koja nije samo filozofska provokacija. Kod Crnogoraca to je u dodiru s puno ljubavi koji gajimo prema vlastitoj sudbini. Podrazumijeva li prihvaćanje svega što nam događa, uključujući patnju i nevolje?

Kao šef bečke policije tvrdio je da je ovaj grad stecište organizovanog kriminala, te da se policija na čijem je čelu ne može sama izboriti sa ovim izazovom. Izuzetan analitičar i tvorac bezbjednosnih stragija, imao je vizionarsku ideju, koju je saopštio na prvoj konferenciji Međunarodne kriminalističke policije 7. septembra 1923. godine. Predstavnici 20 nacionalnih policija u palati Hofburg, podržali su njegovu ideju formiranja Međunarodne komisije kriminalističke policije. Snažno postavljen temelj policijske saradje, dovešće do osnivanja Interpola. Iako nije dočekao da vidi benefite svog rad, njegova ideja i danas živi, a podržava je 195 zemalja svijeta.

Interpol u svojoj misiji očuvanja međunarodne bezbjednosti kroz međunarodnu saradnju daje najveći doprinos u borbi protiv različitih vidova organizovanog kriminala. Ova globalna bezbjednosna prijetnja ne poznaje granice i karakterišu je transnacionalne krimanalne aktivnosti. Ključ borbe i odgovora na bezbjednosni izazov ovog tipa je međusobna saradnja policija država, na parterskom odnosu, putem povijerenja i razmijene informacija i podataka. Interpol koristi različite tehnološke, pravne i operativne mehanizme. Njihova primjena omogućava brzu razmijenu informacija, koordinaciju istraga i lišenje slobode. Ključni mehanizam je standardizovani sistem međunarodnih potijernica, simbolično označen bojama. Crvenom potijernicom traži se od država članica lišenje slobode i izručenje osumljičenih za kriminalne radnje. Žuta se koristi za traganje za nestalim osobama, dok se putem plave vrši prikupljanje informacija o osobi. Zelena je vrsta upozerenja na kriminalne radnje, a narandžasta je vid obavještenja o potencijalnim bezbjednosnim prijetnjama. Crna ima ulogu u identifikaciji nepoznatih tijela. Ljubičastom se pružaju informacije o kriminalnim metodama i tehnikama. Drugi mehanizam je sistem baze podataka. U njemu se nalaze podaci o papilarnim linijama, ukradenim putnim dokumentima i vozilima, te forenzičkim nalazima. Interpol raspolaže operativnim i terenskim jedinicama i specijalizovanim timovima za krizne situacije.

Najduža operacija Interpola nosila je naziv „Pangea”, čiji je cilj bio borba protiv online trgovine ilegalnim lekovima, započeta 2015. godine. Ona se sprovodila u saradnji sa nacionalnim i međunarodnim zdravstvenim organizacijama. U 2021. godini oduzeto je više od 20 miliona ilegalnih ljekova, a u akciji su učestvovale policije više od 90 zemalja. Rezultat je bio hapšenje 1.000 ljudi, koji su bili povezani sa online trgovinom lažnih ili opasnih ljekova. Interpol je izdavao potijernice i protiv državnih zvaničnika, ali u nekim slučajevima, iz političkih razloga, te potijernice nisu bile sprovedene ili su izazvale kontroverze. Interpol se striktno pridržava pravila ne miješanja u nacionalne politike. Interpol je izdao crvenu potijernicu za Rafaelom Correom, bivšim predsjednikom Ekvadora, koji je bio optužen za korupciju tokom svog mandata. Epilog je bio lišenje slobode i izručenje Ekvadoru. Omar al-Bashir, bivši predsjednik Sudana, bio je optužen za ratne zločine, genocid i kršenje ljudskih prava u vezi sa sukobima u Darfuru. Izručen je po zahtijevu sudanskih vlasti. Neuspiješni su bili pokušaji realizacije crvenih potijernica za predsjednike Venecuele i Ruske Federacije.

Interpol je danas na posebnom ispitu davanja doprinosa očuvanju svjetskog mira i bezbjednosti. Izazovi su brojni i ne dolaze samo iz obalsti kriminala, već sve više iz oblasti nacionalne i međunarodne politike. Njegova snaga je vidna, a akcije učinkovite. Ostaje obaveza da potijernice i dalje ostanu van uticaja politike.

Slična lagarija ili rašomonijada desila se gradonačelniku Saši Mujoviću prije neki dan, kada je u jednom podgoričkom restoranu priredio iftar u čast svetog mjeseca Ramazana i predstavnika Islamske zajednice u Podgorici. Jedan sentimentalan i topao Mujovićev govor, posvećen našoj braći —podgoričkim Muslimanima i Bošnjacima, bizarnom premetačinom riječi i njihovog značenjskog sadržaja, pokušali su pretvoriti u suštu suprotnost. Srdačne riječi i rečenice, koje su odisale bratstvom, zajedništvom, uvažavanjem i respektom —izvrnuli su na postavu, smještajući ih sračunato u negativno semantičko polje.

U njihovoj verziji gradonačelnik je uvrijedio podgoričke Muslimane i Bošnjake riječima o nepremostivim identitetskim razlikama i slojevima pripadnosti ovom gradu, što, naravno, nema veze sa istinom i suštinom njegovog govora. Ali što reče jedan moj prijatelj: kako god se reklo — neko mora zaraditi nešto, ili jeftini politikantski poen ili grant.

Ipak, u pitanju je stara smicalica. Sigurno znate toliko puta citiranu tezu kardinala Rišeljea iz šesnaestog vijeka: ,,Dajte mi dva retka napisana rukom najpoštenijeg čovjeka, i ja ću naći u njima razloga da ga pošaljem na vješala".

Ne pišem ovo sa namjerom da zaštiti m gradonačelnika Mujovića kao političku i stranačku figuru —to bi bila agitacija — samo propitujem ovaj tako raširen društveni i lingvistički fenomen jezičkog podmetanja. ,,Čovjek uvijek kazuje nešto drugo, nešto više ili nešto manje u odnosu na ono što je htio da kaže", napisao je francuski psihoanalitičar i psihijatar Žak Lakan...

S obzirom na prethodno napisano, čini mi se smisleno da ovaj tekst završim podsjećanjem na to da je orijentalno-muslimanska zavičajnost našeg grada najveći gubitnik u suludoj politici komunista — oni nisu obnovili i turistički aktivirali predivnu Staru varoš. Isti pasivni odnos prema drevnom kastelu iznad Skalina imale su i kasnije vlasti (DPS). Upravo taj dio grada odabrao je naš najveći slikar Petar Lubarda i pretačio ga u najljepši akvarel Podgorice. Doduše, dodao je bijele i blješteće zgrade titogradskog socrealizma... Podgorica je, čini mi se, jedini grad na svijetu koji se odrekao svog starog i historijskog jezgra. Da li je to izazov novim gradskim vlastima — makar da započnu ispravljati staru i bolnu nepravdu, ali i estetski propust?