Б. Бабовић

ILIJA LAKUŠIĆ

"Država više trpi kulturu nego što je podržava"

Istaknuti crnogorski književnik Ilija Lakušić za Portal RTCG ističe da se u Crnoj Gori piše evropska poezija po estetskim dometima, ali da je čitaju samo oni koji treba da je čitaju, jer većina nažalost mora najprije da preživi. Kako ističe, država za kulturu u principu izdvaja malo, i ta stavka u budžetu je tu da bi političarima obezbijedila imidž moderne vlasti.

Pisac Ilija Lakušić iza sebe ima tridesetak knjiga: zbirke poezije, romane, satire, kratke priče, knjige za djecu, eseje... Naglašava da je njegova prevashodna vokacija ipak poezija.

Pjesnik ste sa statusom istaknutog kulturnog stvaraoca. Bili ste ministar kulture. Imate oba iskustva. Iz te vizure nam recite kako voditi kulturnu politiku, odnosno kako kulturi obezbijediti odgovarajuće mjesto u društvu?

- Ja često kažem da država u principu više trpi kulturu nego što je podržava. Ustvari, pošto državu čine političari, oni u budžetu imaju stavku za kulturu kako bi sebi obezbijedili imidž moderne vlasti. Potom, u finansijama uvijek funkcionišu „žongleri“ koji se trude da se ni te predviđene stavke ne potroše kako treba, jer uvijek fali novca na nekoj drugoj strani. A najlakše je umanjiti stavku kulture. Oni rezonuju – to ćemo lako nadoknaditi, ali nikad više.

Naravno, govorim o nekim „sitnim“ ekscesnim situacijama, jer one pozitivne ne treba ispravljati. Imamo svake godine i javni konkurs za stvaralaštvo. Kad se pomene cifra, to djeluje impozantno, ali ustvari je minijaturno. Projekti se stimulišu parcijalno, a i traži se dokumentacija kao za izgradnju nove fabrike ili auto-puta. A mnogi umjetnici nemaju ni kompjuter kamo li da na njemu obrade sve te papire koji se traže. Lično sa tim nemam problem, ali znam pisce koji imaju.

Inače, mislim da je veoma mnogo urađeno u obnovi i održavanju spomeničkog fonda, što bi sa aspekta državne brige trebalo da bude najvažnije. Taj zakon je urađen još u „moje“ vrijeme i veoma je hvaljen. Ne znam koliko je izmjena doživio, moguće i pozitivnih. U toj oblasti valjalo bi harmonizovati odnose države i crkve (održavanja religijskih objekata). Odavde se vidi da ima nerazumijevanja.

Ko danas čita poeziju? Ko je recituje osim pjesnika i glumaca?

Da se našalim – to se može utvrditi samo popisom stanovništva. Ali tu tajnu ne treba ni otkrivati. Vjerujem da je tako bilo i u velikim kulturama. Onaj koji treba da čita ustvari i čita. Mislite da se danas mnogo čita „Gorski vijenac“? Ma ja mislim da ne. Citira se „po čuvenju“. Mnogi stihovi se koriste kao narodne poslovice. To ponekad bude i dobro. To znači da važi i kod nepismenih. U praktičnom životu brže se reaguje na brašno, jer čovjek najprije shvati da treba da preživi. Tako mora i biti, pa šta! Sve dok se ne postigne suptilizacija kolektivnog duha, a to ne ide brzo. U tome pomaže i poezija.

Iako se mislilo da je došao kraj knjige kao medija, nije se to desilo. Ko danas piše knjige? Ima li u tom mnoštvu pisaca budućih klasika? Stvara li svako vrijeme klasike?

Čitaoci stvaraju klasike. Čitaoci i vrijeme. Da li se mediji, recimo, bave pitanjem – kako se dodjeljuje Njegoševa nagrada? Najprije neko od komita pogleda prispjele rukopise i komita propušta kandidate koji mogu dospjeti do žirija. Vjerujem da to mediji ne znaju niti ih interesuje da se time pozabave. Dakle, do žirija može dospjeti samo koga propusti čovjek od povjerenja. Na drugoj strani vjerujem da uvijek postoji duhovna borba i manje ili više uspješni borci i istraživači. Pjesnici. Teško je govoriti o savremenim klasicima, to se pitanje ni teorijski ne postavlja. Na to će odgovoriti vrijeme. Ali ono što nedostaje to je kompetentna književna valorizacija. Svi preko pisaca gledaju u vlast i čekaju znak o kome treba pisati. Inače, ubijeđen sam da se danas ovdje piše evropska poezija. Evropska po estetskom dosegu.

I Vi ste prihvatili društvene mreže kao medij preko kojeg možete dospjeti do čitalaca. Smatrate li da su one korisne za umjetnika? Ima li opasnosti ako na taj način tražite pažnju i priznanje?

Ja odavno, iz ličnih razloga, malo putujem. Nema me na književnim susretima, opet iz sasvim ličnih razloga. Na televizijama već dvadesetak godina, takođe me nema. Nema mojih knjiga, a svake godine objavim bar po jednu. Nema ni emisija koje bi na kvalitetan način brinule o savremenom stvaralaštvu. A kroz taloženje savremenog stvaralaštva pravi se tradicija u svakoj vrsti umjetnosti.

Društvene mreže jesu baruština, ali ja se ne upuštam u raspreve samo pratim kako reaguju oni koji znaju da čitaju i analiziraju. A takvih ima mnogo iako onih drugih više. Nema na fejsbuku nikakvih priznanja i nijesam tamo zbog toga.

Poeziju će svi pisati, govorio je Miljković? Kad će doći to vrijeme? Hoće li to biti vrijeme blagostanja?

Miljković jeste veliki pjesnički talenat, ali zbog kratkog života nije uspio da se sasvim samorealizuje. Tako je i ta njegova misao otišla u etar nedovoljno shvaćena. No poezija ne mora da rješava, ali mora da otvara pitanja. Tako i ovdje.

Isto tako je Frojd u trenucima emotivne iskrenosti svojoj milosnici rekao da čovjek kad počne da se pita „zašto je sve onako kako jeste“, on je nesumnjivo bolestan. Tako je i sa poezijom – svi bi pisali, ljutili se, protestovali zato što je sve onako kako jeste. I to jeste najtrajnija tema čovječanstva. Nije čudno što je i kod pjesnika najprisutnija.

Znate, pjesnik je cijelog života u potrazi za hormonom sreće (serotonin), a to je trka do cilja koji niko nije obilježio.

Ja sam u jednom trenutku velikog traženja i zamora smatrao da osim te teme pjesnik treba da se okrene oko sebe i potraži najviše kulturološke, istorijske, ljubavne... teme, te da iz subjektivnosti iskorači u objektivnost i napravi nešto opštevažeće i značajno. Tako su nastale moje tri knjige o Petrovićima kao stožernoj pojavi Crne Gore. Napisao sam i knjigu o Božidaru Vukoviću Podgoričaninu smatrajući da je on najuočljivija ličnost svoga vremena. A to je vrijeme kojem bi trebalo nešto dati, jer je ostalo nekako zatamnjeno zbog istorijskih okolnosti koje su zasjenile istoriju toga vremena.

Prozaista ste, pjesnik, eseista... U kojim oblastima se najbolje snalazite? Koje Vas najviše inspirišu? Smatrate li da umjetnik uvijek treba da traži nov izraz ili da produbljuje onaj koji mu najbolje leži?

Jeste, oprobao sam se još i u literaturi za djecu, satiri itd. Ali moja prevashodna vokacija je poezija. Ona je u kreaciji pisane riječi dostigla najviši nivo artizma, možda i mudrosti. Vjerujem takođe da je humor velika šansa poezije. On bi mogao da obdrži njenu čitanost. Naravno onaj humor koji neće potisnuti metafiziku, smanjiti njenu specifičnu težinu.

Inače, prilikom dugog pisanja, kako se to tehnički kaže, često dolazi do zamora materijala, pa je za mene promjena žanra neka vrsta obnove, rekreacije, šta li... Slobodnije rečeno, kao u boksu – ako vam ne ide kroše, probajte aperkat.

Na čemu trenutno radite i možemo li uskoro očekivati novu knjigu?

Pa ja uvijek imam pripremljenih rukopisa koji su na rubu za objavljivanje. Glavni problem je obezbijediti sredstva. A čekaju spremne knjige eseja i kratkih priča. To je ono što je u ovom trenutku spremno.

Ilija Lakušić iza sebe ima veliko književno i publicističko djelo, zbirke poezije, romane, kratke priče, knjige za djecu, eseje... Početkom 1991. godine imenovan je i za ministra kulture i sporta u prvoj višestranačkoj vladi Crne Gore. Obavljao je i dužnost direktora i glavnog urednika izdavačke kuće "Obodsko slovo", a bio je zadužen i za razvoj kulture u Glavnom gradu, kao sekretar za kulturu, direktor Muzeja i galerija Podgorice. Bio je predsjednik Udruženja književnika Crne Gore. Kao novinar i urednik objavio je preko hiljadu tekstova iz kulture i drugih oblasti društvenog i ekonomskog života Crne Gore. Dobitinik je brojnih nagrada od koji najbitnije Trinaestojulske nagrade Crne Gore 2013.