Един Крнић

ZABILjEŽIO EDIN KRNIĆ

Sukob u Nagorno-Karabahu i dalje traje

Pred kraj sovjetske vladavine 1988. godine, azerbejdžanske trupe i jermenski secesionisti započeli su krvavi rat koji je ostavio de fakto nezavisnu državu u rukama etničkih Jermena kada je 1994. godine potpisano primirje. Naseljen vijekovima hrišćanskim Jermenima i turskim Azerima, Karabah je u 19. vijeku postao dio Carske Rusije.

Ove dvije grupacije su živjele u relativnom miru do početka 20. vijeka, da bi nakon okončanja Prvog svjetskog rata i Boljševičke revolucije u Rusiji, novi sovjetski vladari uspostavili Autonomnu oblast Nagorno Karabah, sa etnički jermenskom većinom u sklopu Sovjetske Socijalisticke Republike Azerbejdžan.

Kako je sovjetska kontrola popuštala krajem osamdesetih, tinjajuće netrpeljivosti između Jermena i Azera su počele da eskaliraju kada je regionalni parlament izglasao pripajanje ove oblasti Jermeniji.

Tokom borbi u kojima se procjenjuje da je živote izgubilo između 20.000 i 30.000 ljudi, etnički Jermeni su preuzeli kontrolu nad ovom oblašću. Jermeni su u ovom ratu uspjeli okupirati i neke djelove izvan Karabaha, kako bi imali što bolju vezu sa Jermenijom.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Nagorno Karabah se proglasio nezavisnom republikom koju zvanično ni Jermenija nije priznala.

Rat u Karabahu između jermenske i azerbejdžanske vojske, koji je trajao samo 44 dana, bio je toliko žestok da su obje strane pretrpjele velike gubitke. Prema službenim podacima, Azerbejdžan je imao 2.800 poginulih vojnika dok je s druge strane poginulo oko 4.000 jermenskih vojnika.

Iako je do prekida vatre došlo 10. oktobra 2020, uz posredovanje Rusije čije trupe kontrolišu crtu razgraničenja, sukobi u ovoj regiji, na graničnim područjima i crti razdvajanja između Jermenije i Azerbejdžana traju i danas, te bezbjednosna situacija još uvijek nije u potpunosti stabilna. Područje Karabaha je još uvijek vojna zona i svako ko želi obići ovu regiju mora dobiti dozvolu od Ministarstva odbrane Azerbejdžana, s obzirom na to da na području još uvijek važi ratno stanje i svakodnevno dolazi do oružanih sukoba na crti razgraničenja.

Na policijskim punktovima su rigorozne kontrole, a prolazak je dozvoljen samo onima koji imaju sva uredna dokumenta za ulazak na teritoriju Karabaha.

Iako je prošlo dvije godine od kada je prestao rat, mnogi djelovi i nekada naseljena mjesta izgledaju kao gradovi duhova. Kuće su porušene do temelja, a mnoge su već obrasle žbunjem koje se ne smije čistiti zbog velikog broja mina.

Po riječima Araza N. Imanova, savjetnika predsjednika Ilhama Aliyeva, čišćenje misnkih polja će trajati oko 30 godina, a planirani troškovi ove operacije su oko 50 milijardi dolara.

Područje dužine 200 i širine 5 kilometara je puno mina, a u ovaj posao su ukljućeni i iskusni međunarodni stručnjaci.
Araz N. Imanov mi je rekao da je situacija oko pronalaženja mina veoma komplikovana, jer nemaju mape koje bi ih upućivale gdje se nalaze mine. Objasnio mi je i razlog veoma rigoroznih kontrola pri ulasku u Karabah od kojih je najbitnija bezbjednost svakog ko uđe na ovu teritoriju.

Do sada je poginulo više od 300 ljudi koji su se nakon oslobođenja ove teritorije htjeli vratiti u svoje domove u kojima su mnogi živjeli do 1994. godine.

Situacija nije jednostavna, prvo moramo sačuvati naše građane i ne dozvoliti im povratak dok se ne očistiti cijelo područje od mina, kazao je Araz N. Imanov otkrivši mi kako azerbejdžanski demineri koriste robote na daljinsko upravljanje za specijalne namjene koje šalju tamo gdje nije potrebno slati i izlagati ljude opasnosti da obave posao koji mogu obaviti roboti. Između ostalog, Imanov je istakao da je uklanjanje mina prioritet, budući da je cilj azerbejdžanskih vlasti danas revitalizovati oslobođena područja u koja se autohtoni stanovnici Karabaha žele vratiti po svaku cijenu.

Nakon sat vremena vožnje stigli smo u grad Fuzuli. Bio je srušen do temelja, a mogli su se prepoznati samo Opštinska zgrada i novinska izdavačka kuća. U gradu je živjelo 17.000 stanovnika, prije nego što su ga zauzele jermenske snage 23. avgusta 1993, što je bilo rezultat nasilnog protjerivanja azerbejdžanskog stanovništva i pretvaranja grada u grad duhova. Tik uz ove ruševine, Vlada Azerbejdžana je započela izgradnju novog modernog i zelenog grada sa svim ekološkim sadržajima, a planovi su da će ovaj grad u kome će živjeti 100.000 stanovnika biti završen za dvije godine.

Pored Fizulija je i izgrađen veoma moderan aerodrom za čiju je izgradnju vlada Azerbejdžana potrošila 44 miliona dolara. Pvi avion je sletio 5. septembra 2021, a namjenski je napravljen kako bi preko njega za par godina dolazili potencijalni turisti u grad Shushu.

Nakon Fizulija, odlazimo u Zangilan, grad koji se nalazi na jugoistoku Azerbejdžana, tik uz granice Irana i Jermenije.
Dok smo putovali starim asfaltnim putem koji je sagrađen još za vrijeme Sovjetskog Saveza, duž puta se jos uvijek vide tragovi nedavnih sukoba, zapušteni vinogradi i uništeni objekti.
Prije samo dvije godine, duž ove rute su bile table na jermenskom jeziku, dok je danas svaka promijenjena i na svakoj od njih su natpisi na azerbejdžanskom jeziku.

Nakon skoro dva sata vožnje, stižemo u Fuzali.

Veoma moderan i ekološki zelen grad, sagrađen iz temelja u rekordnom roku od godinu dana, veoma je važan strateški grad, jer se nalazi na putu za Nakcivan.
Na ovoj ruti se užurbano radi na modernom autoputu i željeznici koje će povezati Baku sa Nahcivanom pa sve do Istanbula.

Osim ovog autoputa, vlada Azerbejdžana ubrzano radi i na povezivanju ostalih djelova Karabaha sa ostatkom Azerbejdžana, kao što su Lachin, Kelbajar i Agdham.. Neki od projekata uključuju i autoput Fizuli-Shusha koji se još zove i "Put pobjede". Pripreme za radove na ovom autoputu krenule su još 16. novembra 2020. godine, a predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev postavio je 14. januara 2021. godine kamen temeljac za ovaj projekat ukupne dužine nešto više od 85 kilometara. U međuvremenu, na ovom dijelu izgrađeni su brojni podvožnjaci i mostovi, a put je službeno otvoren 7. novembra.
Osim povezivanja sa Bakuom, razvoj infrastrukture i "Puta pobjede" ima i značajnu turističku karakteristiku s obzirom na to da Azerbejdžan ulaže veliki novac kako bi upravo Shushu predstavio kao glavni turistički potencijal Karabaha, naročito turistima koji će ovamo hrliti za par godina.

Mnogi analitičari tvrde da je azerbejdžanska vojska pokrenula vojnu operaciju oslobađanja Karabaha nakon što je jermenska vlast htjela proglasiti grad Shusha glavnim gradom Karabaha. Rat na Karabahu je stao kada je azerbejdžanska vojska ušla u grad Shusha za kojeg svi vjeruju da će biti važno središte atrakcije za turiste iz cijelog svijeta. Sigurno bi se čak i on mogao kvalifikovati za UNESCO-vu listu svjetske baštine. Nekada su oba ova naroda ovdje mirno živjela i tada je ovaj grad cvjetao, a mir i suživot je trajao sve do raspada SSSR-a, kada je jermenska vojska ušla u ovaj grad i protjerala sve Azere. Ovdje u blizini mogli su se vidjeti najzanimljiviji spomenici, stare stambene zgrade iz vremena SSSR-a, neobične napuštene zgrade i predivna priroda. Grad je postao važno vojno i kulturno središte cijele regije. Danas se ovdje uveliko gradi, a nekoliko hotela i stambenih zgrada je već završeno tako da se u samom centru Shushe ne mogu prepoznati štete od rata kao što je to vidljivo u ostalim gradovima.

Svi se pitaju zašto je toliko važan taj Karabah oko kojeg su se lomila koplja i vodili ratovi? Karabah oduvijek ima malenu, ali raznoliku i snažnu privredu. Značajan izvor prihoda su rudna bogatstva poput dragog i poludragog kamenja, zlata, bakra, ali je i proizvođač građevinskog materijala. Tri četvrtine izvoza išle su preko Jermenije koja je onda to deklarisala kao svoj proizvod. Osim toga, Karabah je i izvoznik električne energije zahvaljujući tamošnjim hidroelektranama, te je i ta energija uglavnom išla u Jermeniju koja je pokazivala previše odlučnosti za ovo geostrateški izuzetno važno područje.

Potpresjednica Upravnog odbora Centra za analizu međunarodnih odnosa u Azerbejdžanu, Esmira Gafarova, potvrdila mi je da je njena zemlja izdvojila 1,5 milijardi dolara za potrebe sanacije područja koje je oslobođeno, a sav novac je izdvojen iz državnog budžeta.

Azerbejdžan je zemlja koja će u skorije vrijeme biti jedan od najvećih izvoznika prirodnog gasa u zemlje EU, a nedavno je potpisan i memorandum za povećanje izoza koji bi bio alternativa ruskom gasu.
Važno je napomenuti, kazala je Gafarova, da Azerbejdžan ima dokazane rezerve prirodnog gasa od 1,3 triliona kubnih metara, a potrebna su dodatna ulaganja kako bi se povećala isporuka gasa u Evropi.
I na kraju, u Bakuu se danas znaju po malo našaliti na račun ratnih dešavanja u Karabahu, te citiraju Jermene koji su zaprijetili da će tenkovima stići do Bakua ukoliko vojska azerbejdžana krene u oslobađanje Karabaha.

Bili su u pravu: mnogi jermenski tenkovi i ostala uništena vojna oprema su danas u otvorenom muzeju na obali Kaspijskog mora i nezaobilazna su turistička atrakcija za sve turiste koji posjete Baku.