Vlatko Simunović

mostar

Vatra tinja pod pepelom

Čitao sam nedavno duboku i tamnu knjigu. Očekivano duboku i tamnu, jer je u cjelini vezana za najnesretniji grad na svijetu. To je Mostar. Sudbina tog grada je znakovita opomena.

Kad su ljudi slijepi jedni za druge, kad se negira očiglednost a favorizuju prividi, kad se tihi i smjerni povlače pred ludim i neodgovornim ljudima dogodi se Mostar. Kako se prije trideset i pet godina dogodio piše putujuči pjesnik Dino Burdžović.

Nije Mostar bio grad na promaji. Nije Mostar bio grad na kom se ukrštaju putevi. Nije Mostar bio čiju su propast i pad uslovljeni geografijom. Postoje tamo kuće i ljudi u tim kućama, cvjetaju trešnje, rađaju smokva i vinova loza. Postoje ulice i bulevari, crkve i džamije, groblja, porodilišta, škole,bolnice...Imaju poštanski i pozivni broj, adrese stanovanja. Ljudi se rađaju i umiru. Sve to što zadovoljava birokratsku potrebu da se neko mjesto označi postoji. Ne i Mostar. Onaj Mostar koji je bio simbol svete moći Sunca i rijeke. Grad Alekse Šantića. Tu su rođeni Predrag Matvejević, Osman Đikić, fra Grga Martič, Dušan Bajevič, Vahih Halilhodžić. I Vito Nikolić je tu izronio.

Danas se vezuje za smrt. Za smrt Starog mosta i hiljada ljudi koji su bestijalno umoreni i za pasjaluk s kraja prošlog vijeka. Vatra koja tinja pod pepelom. To je sve što je od njega ostalo.

IDEJA GRADA

Od osvita čovječanstva, hiljade su gradova razoreni i pali. Hiljade gradova su do temelja rušeni i vaskrsli. Nijedan od njih nije iskusio sudbinu Mostara. Nijedan. Ljudska je povijest zapis fascinantne destruktivnosti i nasilja. Mostar je jedini grad u povijesti s čijim je fizičkim uništenjem ubijana ideja grada. Ubijana i ubijena. Ideja grada kao harmonija čempresa i mramora, esencija lica koje oblikuje vrijeme i mjesta koja svjedoče strast početka. Sve je to uništilila mržnja.

Tim istorijskim i kosmičkim kuriozitetom umorstva ideje grada inspirisana je knjiga Dina Burdžovića “El fatiha za legitimno vojni cilj”. Neponovljiva knjiga. Neponovljiva kao udesi koji su u njoj zabilježeni. Neponovljiva kao radost i ljepota Mostara za čije kapitele, ovo je eho velikog Stojićevog stiha, varvari vezuju svoje konje.

Hajka na grad i čovjeka. U tih nekoliko riječi staje historija ratovanja svih protiv sviju u dolini Neretve. U kontekstu rušenja starog kamenog mosta najbesčasnije operacije u povijesti besčasnih balkanskih ratova.
Te orgije smrti na prostoru Mostara mogao je razumjeti samo čovjeku koji se izdigao iz vladavine instinkta. Civilizovan. Blizak čovjeku. Dobar i potpun čovjek a ne čovjek koji je nekakvo pomagalo dnevnoj politici. Dino Budžović.

Jedino je on mogao zaokružiti poetsku cjelinu kakva je “El Fatiha za legitimni vojni cilj”. U Mostar je stigao sa viših škola života u Sandžaku, Panoniji, studenom sjeveru germanskih zemalja...Oštrouman ispitivač svijeta, otvoren za šapat sjena i duša koje ne nalaze mir. Pjesništvo tretira kao kultnu službu i gorke taloge južnoslovenskog iskustva čisti čistim rukama.

IZ SVIJETA U SLIKU

U Mostaru istorija se manifestovala kao neman sa hiljadu lica. Nigdje jedan izvanredan, uređen svet, pun pristojnosti i smisla, nije temeljno razoren kao u dolini Neretve. Burdžović iščitava i ispisuje njegove tragove. Ne prevodi svijet u slike. Slikama uspostavlja njegove vrijednosti. Himna među ruševinama. To je njegova knjiga. Oktavio Paz ima jednu s takvim naslovom.

Sarajevo je granatirano, Vukovar je rušen do temelja, Sirija je sravnjena sa zemljom.

Ti gradovi nijesu varvarizirani. Mostar jeste. Tamo je čovjek čovjeku vuk. Čovjeku i njegovom grobu. Sarkofag pjesnika Osmana Đikića dva puta je miniran. Ako dobro pamtim 1941. i 1993. godine. Mostar.

Tu su ljudi jedni drugima ubijali žene i djecu. Njihovi sinovi poslije svega kažu: To je bio tuđi rat. U Mostaru se mržnja da dodirnuti rukama. Dino Burdžović je na tom mjestu otkrio mogućnost da živi prošlost svoje vrste. I osvjedočio je prošlost svoje vrste. To je zadatak pjesnika. Od kad su ljudi propjevali i pjevajući misle pjesnici svjedoče prošlost svoje vrste. Dino je pjesnik. Samo je pjesnik sa svetim ciljem mogao ovako cjelovito osvjedočiti zlo i poganluk onih koji su služili zlu i stradanja onih koji su zlu pogledali u oči.

Istoriografi, romanopisci, novinari daju opštu sliku. Pjesnik, vješt i nadahnut pjesnik do nas donosi ekstrakt događaja. Srž i drhtaj bića.

Poezija je imuna na radikalne formulacije. Tamo gdje ima radikalnih formulacija nema poezije. Tamo su pamflet i bengalska vatra, bazde šalitra i sumpor. I nema tu ničeg.

Decenijama Mostar traži istinu o sebi samom. Kad čitate Dinove mostarske pjesme ne uspijevate se oteti utisku da je pjesnik išao slijedeći tragove zastrašujuće figure Đavola koji se u potrazi za ropskim dušama u Mostaru skrasio kad je trajna nesloga među Južnim Slovenima u Hercegovini kulminirala.
Istina na vidjelo najpotpunije izlazi u poeziji. Nije Mostar bio sklon padu. Grad je pao jer njega nije imao ko da brani.

Ne morate misliti okultno ali možete vjerovati u postojanost i postojanje sile koja projektuje djela koja će ljudi čitati sa žarom i dubokom privrženošću. Kad kažem sila mislim umna osnova. Kod Hegela ta sintagma ima složeno značenje. Ovdje je koristim da kažem - Burdžovićeva knjiga pisana je duhom Mostara.

Grad je dozvao pjesnika. Grad kaže: Ostani sa mnom.

I pjesnik sakuplja i skupio je u svojim pjesmama čiste duše koje besciljno lutaju doli-nom Neretve i kamenje staroga Mosta.

Ko god je s planine gledao Hercegovinu u noći punoga mjeseca, zna da Burdžović nije imao izbora. Postoji knjiga koja brani sve ptice mostarske. I kamen i ljude i zrno pšenice. Zavidim Burdžoviću. Od njega ljudi mogu načiti kako se misli, osjeća, gleda.