B.Bu. [ RTS ]

TREND ILI PSIHOLOŠKI FENOMEN?

Šta je kontroverzni „tretman princeze“ i zašto je generacija Zed opsjednuta njime

Fenomen sa društvenih medija koji je dijelom trend koji obuhvata bonton, dijelom težnja ka vezi, a dijelom bajka, sve je popularniji. Da li je takozvani tretman princeze puka zabava, pokušaj osnaživanja djevojaka ili nešto zlokobnije?

Na staromodno udvaranje pripadnika višeg staleža navikli smo zahvaljujući TV serijama kao što su Bridžerton, The Buccaneers (Pirati) i The Gilded Age (Pozlaćeno doba). Ali sada se fascinacija gospodskim ponašanjem na nivou drame iz perioda s kraja 19. i početka 20. vijeka transformisala u omiljeni fenomen generacije Zed na društvenim mrežama.

Fenomen je dobio naziv tretman princeze i za slučaj da niste upućeni u najnoviji trend upoznavanja, odnosi se na razne navodno bajkovite gestove koje čine partneri, uključujući (ali nikada ne ograničavajući se samo na) kafu u krevetu, cvijeće svakog petka, pedikir koji finansira partner i obavezno otvaranje vrata da djevojka prođe.

U objavama na društvenim mrežama, tretman princeze se obično suprotstavlja „golom minimumu“ (osnovna očekivanja kada je komunikacija u pitanju, kao i da se zapamte rođendani i drugi važni datumi).

I, naravno, takav tretman je izuzetno „klikabilan“: platforme društvenih mreža odavno su pretvorile privatne naklonosti u javne demonstracije emocija. Ali koliko je to zdravo? Dijelom trend koji obuhvata bonton, dijelom težnja ka vezi, dijelom fantazija – da li je takozvani tretman princeze puka zabava, pokušaj osnaživanja pripadnica ženskog pola ili zlokobna turbo verzija tradicionalnog odnosa prema parterki?

Skoro 130.000 objava na Instagramu može se naći pod haštagom #princesstreatment. U srcu trenda je influenserka iz Jute, Kortni Palmer, samoproglašena „princeza domaćica“, čiji Tik-tok sadržaj pregledan 7,6 miliona puta – opisuje njena kontroverzna očekivanja od supružnika: „U restoranu sa mužem, ne razgovaram sa hostesom, ne otvaram vrata niti naručujem hranu“. Neki skeptični pojedinci sugerišu da je ovo više opisuje kao zatočenicu nego princezu.

Iako je u javnosti bilo ocjena da je ovaj tretman žena „uznemirujuć“ pa čak i da izaziva gađenje, iz dana u dan dobija sve više poklonika, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama.

Zašto tretman princeze osvaja
„U vremenima kada zabavljanje može djelovati transakciono i često zbunjujuće, stara škola osvajanja djeluje posebno“, kaže Mika Majer, jedna od najpopularnijih influenserki na Instagramu kada je bonton u pitanju. Za Majerovu, koja ima više od 650.000 pratilaca samo na pomenutoj mreži, tretman princeze je manje stvar materijalizma, a više emocionalne pažnje.

„Fantazija o tome da vas 'oduševe' prožima univerzalnu želju za elegancijom, poštovanjem i jasnom namjerom“, kaže Majerova za Bi-Bi-Si.

S obzirom na to da ove jeseni stiže novi film franšize Dauntonska opatija (Downton Abbey), a Džesika, junakinja nove Netfliksove serije Too Much, je već tu i mašta o mladiću sa osobinama Darsija, ne može se poreći trenutna želja za prikazima staromodne romanse visokog društva.

Pomenuti Bridžerton, The Buccaneers i The Gilded Age, kao i već dobro poznata Kruna (Crown), oživjeli su interesovanje za staromodne pristupe ponašanju u vezi i učinili romantizovanu verziju istorijskog udvaranja u visokim krugovima dostupnom publici širom planete.

Ove drame „apsolutno“ su uticale na razmišljanje publike o pravilima u vezi sa zabavljanjem u tom periodu istorije, kaže stručnjak za bonton, Danijel Post Sening, autor knjige Maniri u digitalnom svetu (Manners in a Digital World).

„Naše priče utiču na to kako ćemo razumjeti svoje emocije“, kaže Sening, koji je čukun unuk doajenke u oblasti manira Emili Post.

Kako su bajke omađijale publiku u SAD
Uprkos tome što su se oslobodili od britanske vladavine prije skoro 250 godina, Amerikanci su odavno očarani kraljevskom porodicom. Kada je kraljica Viktorija krunisana 1837. godine, „Viktorijina groznica“ je zahvatila SAD; Amerikanke su željele da znaju sve o njoj – uključujući detalje o njenim čizmama, kaže Arijana Černok, profesorka istorije na Univerzitetu u Bostonu.

Do sredine 20. vijeka, Diznijevi animirani filmovi Pepeljuga i Uspavana ljepotica i televizijsko krunisanje kraljice Elizabete II doprinijeli su još većoj popularizaciji žena iz kraljevske porodice.

„U 20. i 21. vijeku interesovanje Amerikanaca za britansku kraljevsku porodicu je ogromno jer su postali dio kraljevske porodice“, ističe profesorka Černok u izjavi za Bi-Bi-Si. Godine 1936, Volis Simpson – razvedena pripadnica visokog društva rođena u Pensilvaniji – bila je u centru ustavne krize kada je kralj Edvard VIII abdicirao da bi se oženio njome.

Više decenija kasnije, brak princa Harija sa Amerikankom Megan Markl (sada vojvotkinjom od Saseksa) ponovo je pokrenuo pažnju u SAD. I, dodaje profesorka Černok, princeza Dajana, iako Britanka, postala je „narodna princeza“ preko Atlantika zbog svog humanitarnog rada i slave.

„Dajana je imala ogroman broj sljedbenika u Americi. U stvari, čak je razmišljala o preseljenju u Ameriku, jer je uvijek osjećala veću podršku ovdje.“

Debata o tretmanu princeze je najnovija u nizu intenzivno rodno obojenih diskursa o vezama i uslijedila je nakon rasprave o poželjnom ponašanju tradicionalnih žena.

Mnogi Amerikanci su fascinirani kraljevskom porodicom upravo zato što nije njihova, poručuje profesorka Černok. Monarhija poput fantazije lebdi iznad američke politike. „Kraljice i princeze pružaju ovu fuziju privatnog i javnog koja je nedostupna ženama u SAD, sa težinom i političkom ulogom koja se ne može uporediti sa našim američkim poznatim ličnostima“, naglašava profesorka.

Kako se svijet preselio u onlajn prostor, na društvene medije i platforme, javna fascinacija životima bogatih i pripadnika kraljevskih porodica (kako stvarnih tako i izmišljenih likova) je porasla.

Međutim, dok se izmišljeni prikazi i uticajni ljudi na društvenim mrežama fokusiraju na raskoš i lakoću života, princeze iz stvarnog života takođe imaju ogromnu meku moć, što im omogućava da budu glavni igrači kada je u pitanju diplomatija. „Biti princeza je težak posao“, tvrdi profesorka Černok.

Osnaživanje ili rebrendirani korak unazad?
Tretman princeze je, dakle, donekle pogrešan naziv fenomena. Umjesto da opisuje način života princeze, čini se da je to društveno-medijski zaokret u vezi sa viteštvom, kaže Sening. U svom izvornom srednjovjekovnom kontekstu, viteštvo je bilo viteški sistem sa kodeksom ponašanja.

Ali u modernoj istoriji, viteštvo podrazumijeva tradicionalno i učtivo ponašanje muškaraca prema ženama, što neki naučnici kažu da je jačanje tradicionalnih rodnih uloga i manifestacija „dobronamjernog patrijarhata“.

S druge strane, influenserka Mika Majer kaže da jednostavni gestovi poput pomaganja partnerki da se smjesti na stolicu ili praćenja kući mogu pokazati vašu brigu za partnerku ili djevojku sa kojom ste bili na sastanku.

„Formalnost malo usporava stvari, ostavlja prostor za uvažavanje i dodaje mali sloj magije“, tvrdi Majerova.

Dovoljno bezopasno, dakle? Učestaliji tretman princeza pokrenuo je novu debatu, ali profesorka Černok kaže da diskusija nije ništa novo. Društvo je dugo koristilo motiv princeze da bi istražilo ideje ženstvenosti i pristojnosti.

„Debata o tretmanu princeze je referendum o ulogama žena u društvu i nikada neće biti jedinstvenog gledišta na to“, ukazala je profesorka.

Debata oko džentlmenskog ponašanja je najnovija u nizu visoko rodno obojenih diskursa o vezama i slijedi nakon prošlogodišnje pomame za tradicionalnim suprugama. Tradicionalne supruge, ili žene koje prihvataju i promovišu tradicionalne rodne uloge, očarale su svoje sljedbenike svojim nostalgičnim (često seoskim) prikazima domaćinstva i odnosa u njemu.

Ova dva trenda imaju upečatljive sličnosti.

Nostalgija ka tradicionalnoj ženi i priča o princezama pokrenula je i diskusiju o moći. Zašto se zaustaviti na tijari kada možete zahtijevati „tretman kraljice“? Možda je onima koji su skloni tradicionalnoj ulozi upravo implicitna pasivnost uloge princeze ono što privlači. Titula kraljice ima „napetu, političku“ konotaciju, sugeriše profesorka Černok, dok je princeza predstavljena kroz ružičasto sočivo mladosti, romantike i Diznijeve fantazije.

Ipak, dok tretman princeze može izgledati kao rebrendiranje retrogradnih rodnih uloga, Černokova ističe da, na jednom nivou, privlačnost princeza proizilazi iz njihove snage: „Kada djevojke igraju princeze, one traže dozvolu da komanduju“.

Ili im možda nije potrebna dozvola. Na kraju krajeva, ako su žene te koje objavljuju o tome kako ih tretiraju kao princeze, zar nisu onda one i te koje diktiraju pravila ponašanja?