Nebojša Šofranac

Četrdeset godina od trijumfa Inoa: Da li će Pogačar nadvisiti sve?

Bernar Ino je 21. jula 1985. godine osvojio peti put Tur de Frans i na oduševljenje nacije izjednačio tada rekord zemljaka Žaka Anketila i belgijskog "ljudoždera" Edija Merksa koji su harali prije njega.

Prošlo je okruglo 40 godina od tog dana, euforija je bila ogromna, jer su u Francuskoj bili ubijeđeni da će njihov heroj postati prvi koji ga je osvojio šest puta, bio je i dalje u odličnim godinama, osim toga bila bi ispravljena nesreća iz 1980. kad je zbog povrede odustao na pola Tura i predao pobjedu Holanđaninu Zotemelku u eri svoje pune dominacije (osvojio 1978, 1979, 1981, 1982). Sve bi došlo na svoje mjesto, ali Ino je imao druge planove. Znao je dobro da je taj Tur 1985. osvojio dekretom velikog "bosa" Bernara Tapija i direktora Koklija koji su zaustavili njegovog mladog klupskog druga Grega Lemonda (tim Via Kler, Tapijeva prva igračka prije fudbalskog kluba Olimpik Marselj). Lemond je na pola Tura bio u žutoj majici, a onda dobio naređenje da radi za Inoa zbog rekorda.

Potom je Ino morao to da zaradi i sam, jednu etapu je završio sav krvav sa minutima zaostatka, a idućeg dana se osvetio sa polomljenim rebrom, gazio je sve pred sobom, pa i sindokalce koji su u štrajku blokirali put, ali osjećao je da je nešto dužan Lemondu. I upravo ovog dana 1985. na podijumu u Parizu mu je obećao "iduće godine ću ja tebe voditi do pobjede".

Što se sve desilo na Turu 1986. je istorija, Lemond nikad nije znao na čemu je, Ino je stekao čak pet minuta prednosti ispred njega, bio u žutoj majici, pa u Pirinejima suludo napao 200 kilometara prije cilja da ga potpuno razbije, to ga je koštalo snage i Lemond je tog dana nadoknadio četiri i po minuta, skoro cijeli zaostatak. Ino mu je govorio stalno da ne brine, a onda na tv davao izjave da se bori za šesti trijumf. U Alpima Lemond je došao do majice, ali do posljednjeg dana strijepio da ga neko ne gurne, da ga ne otruju hranom, da ne krene napad Inoa, jer cijela Francuska je željela njegovu šestu krunu, i njihova ekipa, ali i 99% vozaca iz pelotona, a ne da prvi put osvoji neki Amerikanac. I osvojio ga je Lemond, Ino je na kraju rekao da je održao obećanje ali da je morao da ga natjera da krvavo zaradi (što mu Lemond nikad nije povjerovao), i nekoliko mjeseci kasnije se povukao! Ostao je tako na pet trijumfa, desiće se koju godinu kasnije Migel Indurain koji je jedini osvojio pet zaredom (1991-1995), pa Armstrong sa čak sedam zaredom (1999-2005) ali njemu je sve izbrisano.

Tako da je Ino i dalje dio kvarteta besmrtnih. On je osvojio i dva puta Vueltu, kao i tri puta Điro (1982. i 1985. Điro i Tur u istoj godini), tako da je i dan danas jedini koji je osvajao bar dva puta sve tri Gran Tur trke uz Kontadora koji je to uradio u periodu 2007-2015 (iako su mu čak i oduzeli Tur 2010 i Điro 2011. na čudan način). Bernar Ino, Bretonac od čelika svakako je jedan od najvećih svih vremena, a njegovo povlačenje šokiralo je Tapija, koji je tog ljeta 1986. doveo Blaža Sliškovića iz Hajduka u Marselj, počeo već da zove Maradonu i sve više prelazi na fudbal. A onda, u rano proljeće 1987. i novi šampion Greg Lemond nastradao je u lovu, njegov šurak ga je ranio puškom, vadili su mu tri metka i čekala ga je duga pauza (vratio se na Turu 1989. i senzacionalno ga osvojio ispred Finjona i Delgada, kao i Tur 1990). Tako je Tapi na Turu 1987. lansirao svog trećeg aduta, mladu nadu Žana Fransoa Bernara koji je bio idealni nasljednik Bernara Inoa, lice za naslovne strane.

Na tom masakr Turu od čak 26 etapa i 4100 kilometara, sa tri pirinejske i četiri vezane alpske etape, plus hronometar na Mont Ventu gdje ste kao na Mjesecu, plus još tri hronometra od kojih jedan u Futuroskopu od čak 87 kilometara (takvi odavno ne postoje), mladi Bernar se držao odlično i velikom pobjedom na Mon Ventuu uzeo žutu majicu, Francuska je opet sanjala. Ipak, u Alpima nije izdržao, prešli su ga Pedro Delgado (koji će dominantno osvojiti idući Tur 1988) i Irac Stefen Ros koji je te godine osvojio sve. Bernar je završio treći i nikad više nije osvojio ništa, kasnije je postao zlatni vodonoša Induraina u španskom timu Banesto (u kojem je krajem 80-ih sam Indurain bio vodonoša Delgadu). Tapi se nakon toga povukao iz biciklizma i doveo Marselj do evropskog trona 1993, a nikada više nijedan Francuz nije osvojio Tur de Frans, zapanjujuće ali je tako, posljednji je baš ovaj trijumf Bernara Inoa, na današnji dan prije 40 godina! Gledali su od tada kako slave Španci (Delgado, Indurain pet puta, Sastre, Kontador dva puta), Italijani (Pantani, Nibali), čak nekad nezamislivo Britanci (Vigins, pa Frum četiri puta, pa Tomas), čak i Luksemburžani, Australijanci, Danci (Slek, Evans, Ris i Vinjegor dva puta), Njemačka sa Ulrihom 1997, premijerno Kolumbija koja je davno zaslužila (Bernal 2019) do ove sada euforije Slovenije sa Pogačarom. Ali oni nikad više u sopstvenoj kući.

Prošlo je 40 godina i danas se ponovo piše istorija. Biciklizam je postao futuristički, putevi moderni, ali drevni vrhovi su još tu gdje su bili, narodne mase uz vozače na planinama. Danas je slobodan dan i od sjutra još šest etapa kojima će se okončati Tur 2025. Već šest godina vlada tandem Pogačar-Vinjegor, previše bolji od ostalih, univerzum za sebe. Prvo je Pogačar preoteo Tur 2020. zemljaku Rogliču epskim podvigom na posljednjem hronometru, kad je još bio mlad i autsjader, tada šok za sve, na tom septembarskom Turu zbog kovida. A od 2021. je vječni duel Pogačar-Vinjegor, Slovenac je slavio 2021, onda 2022. Danac uz pomoć klupskog druga Rogliča koji je imao za šta da se osveti zemljaku, pa 2023. opet Vinjegor u pravom okršaju sa Pogačarem kad je zaista dokazao da je bolji. Tada su bili 2:2, ali Vinjegor je bio šest kilograma lakši, išao apsolutno bolje u brdima, izgledalo je da će godinama on vladati. Čak je imao toliko snage da neplanirano ode i na Vueltu 2023, što je razbijesnilo Rogliča, jer to je njegova trka, Vinjegor je pobjedom na Turmaleu (drevni vrh upravo Tura) dokazao da je najbolji, ali onda čudnim dekretom tima Vizme i on i Roglič su morali da puste njihovog vodonošu Sepa Kusa da osvoji tu Vueltu, kad je bilo jasno da imaju trostruku pobjedu. Zato je Roglič tada i napustio Vizmu.

I tako stižemo do 2024. Vinjegor vec od februara u sjajnoj formi, pobjeđuje na manjim etapnim trkama, još jači nego prije, ali nešto nevjerovatno se dešava paralelno. Njegov vječni rival Pogačar postaje Iron Man, dobija sve moguće trke, i dnevne i etapne, na sve načine, i prijavljuje se senzacionalno i za Điro i za Tur te godine! Mnogi su mislili da je učešće na Điru već unaprijed predaja trećeg Tura Vinjegoru, jer od Pantanija 1998. niko nije osvojio oba u nizu. Ali dešava se taj užasan pad Vinjegora u aprilu na krugu oko Baskije, lom kostiju, probušena pluća, dva mjeseca strogog mirovanja. Pogačar dotle osvaja klasike, onda prelazi na Điro i osvaja ga sa čak 10 minuta prednosti pobijedivši u svih šest planinskih etapa! Nikad viđeno od doba Kopija oko Drugog svjetskog rata.

Takav Pogacar stiže mjesec kasnije na Tur, a Vinjegor praktično iz kreveta, sa samo 15 dana treninga da brani svoju krunu. I desilo se to da je Vinjegor dobio jednu manju planinsku etapu, ali poslije Pogačar čak šest, premoćan i u Pirinejima i Alpima, osvojio blistavo i završni planinski hronometar, i kao buldožer povratio krunu Tura, dok je rekonvalescent Vinjegor dobio aplauze i za to drugo mjesto. 

Pogačar ne samo da je nakon 26 godina spojio krune Đira i Tura, već je osvojio brojne spomenik trke, a potom i ono što mu je nedostajalo, postao šampion svijeta bijegom 100 kilometara prije cilja i razlikom od četiri minuta, zastrašujuća nadmoć! Na isti način je u oktobru osvojio i čuvenu Lombardiju i još nekoliko trka u Italiji igrajući se sa razlikama od pet minuta ispred drugoplasiranog. To sto je on radio u 2024. godini nikad nije radio ni Edi Merks, svaka čast Maršanu, Duplantisu, Ferstapenu i svima, ali on je bio najbolji sportista planete 2024.

Zato se čekalo što će biti ove godine, Vinjegor se potpuno oporavio i tempirao samo za Tur, njegova Vizma ojačala i osvojila Điro sa Sajmonom Jejtsom u prekrasnoj taktici sa Van Aertom, a i sam Jejts je doveden da bude njegov vodonoša na Turu. Pogačar se u međuvremenu nije štedio, naprotiv. Od februara nastavio da pobjeđuje širom svijeta, a onda prešao na velike klasike, prva opsesija Milano-Sanremo koji nikad nije osvojio, napao je na Pođu ali ipak završio treći, slavio je ponovo Van Der Pul. Drugi veliki klasik krug oko Flandrije i velika pobjeda Pogačara, a onda treći i najteži, Pariz-Rube, trka po kamenju, pakao sjevera, koju nikad u životu nije vozio! Došao je u carstvo Van Der Pula i vodio s njim veliku bitku, onda je na posljednjem makadamu izletio u žbunje, pakleni Holanđanin ga je ostavio i osvojio opet, ali i drugo mjesto na debiju je čudo, probaće opet iduće godine zasigurno.

Onda je pošao na ardenske klasike, osvojio blistavo Fles Valon, na famoznom zidu Ui bio je toliko jači od ostatka svijeta da je to čudo, ovih dana na italijanskim forumima bivši šampion Jugoslavije Mikoš Rnjaković (koji je dobijao tadašnje najbolje Slovence na čelu sa Sandijem Papezom 1989. i 1990.) napisao je da je neobjašnjivo da neko ko je nekad gubio u brdima od Vinjegora sada ga pobjeđuje sa ovakvim razlikama i skrenuo pažnju na lice Pogačara baš kad je osvojio Fles Valon, na oči zaleđene, kune se da to nikad nije vidio. Pitao sam ga na šta insinuira, jer on je vozio u Italiji 90-ih kad je carevao zloglasni EPO, tek Pogačar je samo nekoliko dana kasnije osvojio još jedan spomenik Lijež-Bastonj-Lijež i uništio Belgijance u njihovoj kući, uključujući dvostrukog pobjednika i olimpijskog šampiona Evenpula. Nije pošao da brani Điro, osvojio je krug Dofine ispred Vinjegora, istina tamo izgubio na hronometru od njega. I došli su na ovaj Tur.

Ritam koji je nametnuo Pogačar bio je stratosferski, od prologa, od prvih etapa on je bio stalno naprijed, sprintao je za etapne pobjede sa specijalistima Van Der Pulom i Girmajem, dvije je tako dobio, još nekoliko puta bio drugi. Vinjegor u toj opsesiji da mu bude stalno uz točak takođe je sprintao što nikad nije radio i nekoliko puta bio u top 3. A onda je hronometar u Kaenu postavio stvari, osvojio ga je specijalista Remko Evenpul, ali Pogačar bio sjajan drugi, a Vinjegor zaostao preko minut i razlika se već pravila. Desio se onda i popularni centralni masiv prošlog ponedjeljka i srijede, Vinjegor je pokazao da je više nego spreman, a Pogačar u srijedu pao i doživio rane i modrice, Vinjegor je stao i viteški ga sačekao, ali postojao je veliki strah kako se Slovenac osjeća dan uoči strašnih Pirineja. Tako je došao četvrtak, dan sa pet vrhova i ciljem na zloglasnom Otakamu gdje je Danac Bjarne Ris 1996. detronizovao Induraina i postavio rekord 34' 40", i gdje su je Armstrong 2000. napravio čudo pod dopingom.

Svi koji su mislili da je Pogačar ranjen i da će se braniti opet su se prevarili, izolovao je Vinjegora od ekipe i ostali su oči u oči u podnožju Otakama. Napad Pogačara bio je ubitačan, ostavio ga je osam kilometara prije cilja, progutao sve što je bilo ispred i slavio sa dva minuta i 11 sekundi ispred drugog Vinjegora, koji je bio kao Duboa juče, kao grogirani bokser koji ne zna šta će. Već u petak je bio planinski hronometar gdje je Vinjegor bio izvrstan, njegov teren, čim je krenuo težak uspon on je letio, ali Pogačar je krenuo posljednji i bukvalno gazio i to vrijeme, na kraju 36 sekundi ispred njega i 4' 07" prednosti u generalnom! Svi ostali su prestali da postoje, treći Evenpul je odustao idućeg dana na Turmaleu. Subota je donijela posljednji lanac u Pirinejima, mitske vrhove Turmale i Aspen daleko prije cilja, i finiš na preteškom Super Banjersu, preslikana etapa iz 1986. gdje je Lemond prestigao Inoa. Očekivao se novi šou Pogačara, ali on je ovaj put pustio bijeg hrabrog Arensmana, na posljednjem usponu nije ga jurio, stopirao je napade rivala Vinjegora i na kraju ga odsprintao za drugo mjesto pa je sada razlika 4' 13".

Ostala je posljednja sedmica i itekako je bogata. Ići će se na taj više puta pominjani Mon Ventu, na kojem je Pantani pobijedio Armstronga 2000, koji se nalazi u Provansi i idealan je prelaz sa Pirineja na Alpe. Potom će doci i kultne alpske etape, ići će se na Galibije i Izoar, takođe preko čuvenog Alp Dueza, ali šta sada može da se promijeni? Sa ovakvom razlikom Pogačar može da bira taktiku, da radi što želi, istina ako se padne i krizu samo jedan dan može u tom danu sve i da se izgubi, ali problem je što on nije imao ni polikrizu ove dvije godine, bukvalno ni trenutak slabosti.

Tako da i pored želje Vinjegora koji će još pokušati svi prije očekuju nove etapne pobjede Pogačara koji već ima četiri na ovom turu, a može i tu da obori rekord. Napadaće sigurno u žutoj majici, to je jače od njega, nekada se u žutoj samo branilo, ali on kaže "u biciklizmu nema kočenja, moja ekipa me plaća da pobjeđujem, a ne da drugima poklanjam etape, znam da tako neću stvoriti puno prijatelja, ali znam i da na kraju karijere neću pričati sa 99% članova pelotona, zadovoljiću se sa svojim prijateljima i porodicom ". Kratko i jasno.

Ali dokle sve to ide. Osvaja sada svoj četvrti Tur i djeluje baš da će preteći uskoro ovaj magični kvartet Anketil-Merks-Ino-Indurain koji imaju po pet. Svi su uvjereni da će za mjesec otići i na Vueltu da i nju osvoji jer ona mu samo nedostaje. A onda da odbrani titulu na SP, pa Lombardija koju osvaja žmureći. Nikad nije viđen biciklista koji od februara do novembra sve osvaja i to tako ubjedljivo, i dnevne trke i najteže etapne, na svakoj vrsti terena, to nije radio tako čak ni GOAT Edi Merks. Dosta je par godina da ovako nastavi i Tadej će već biti najveći svih vremena. Slovenci kao dio bivše Jugoslavije ranije nisu mogli ni da voze profi trke, kamoli da privire na Điro i Tur, samo po istočnom bloku, ali i 2006. kad su dolazili na "Putevima Kralja Nikole" to još nije bio velik nivo, tek su počeli da izlaze Brajković, Valjavec, Mohoric.

Ovo sada je nevjerovatno, prosto nemoguće iz mnogih uglova. Pogačar je danas najbolji sportista planete i to sa razlikom, jedino što u ovom najtežem sportu na svijetu zbog duge istorije će uvijek biti sumnja, i ovih dana Rišar Virank je pričao da su ga uhapsili 1998. samo zato što je bio blizak sa Širakom, a da su svi ostali bili dopingovani, i Ulrih, Pantani, Armstrong, Cule. Što je vrijeme i pokazalo. Zato će kad neko počne da pravi čuda uvijek biti ta sumnja. Ali Tadej je uvijek čist i za sada tajne ovog fenomena i eksplozije od prošle godine treba tražiti negdje drugo. A o tome ćemo sljedeci put.