Luka Vlaisavljević

Sa Grbom u napadu, Lalatom na klupi, zajedno kroz oluju - svi na stadion

Malo, baš malo, potrebno je Podgorici da je uhvati fudbalska groznica. Neka varnica, harizmatični trener, mlada nada o čijem se talentu priča - dovoljan je rezultat koji nije ni senzacionalan, ali je dobar - i evo grada u plavo-bijelim bojama.

Tako je bilo pred revanš protiv Noe. Gradske bašte pune, svi pričaju o utakmici. Polet u očima, nervoza u glasu, ali i ona vječita nada: "Mogu se ovi proć'", "Biće teško, ali daćemo ta dva gola", "Neće moći ovi po žaropeku našem", gdje se već deceniju i po nadamo vremenskoj prognozi kao džokeru s klupe.

I onda dođe do brzog gašenja, pada, iskustva koje svi znamo napamet. Neka vrsta agonije svakog jula, koja se, nažalost, nerijetko završi istog mjeseca - kao loš deja vu.

Od nezavisnosti Crne Gore, skoro svako evropsko ljeto za Budućnost liči na prethodno. Ponekad malo svjetlije, nekad još bolnije, ali na kraju - uvijek ostane isto: rana eliminacija, razočaranje i ona poznata rečenica Del Boja Trotera u našoj varijanti: "Nema veze, biće sljedeće godine".

A bilo je, naravno, i trenutaka. Velikih utakmica, solidnih protivnika, pa čak i ozbiljnih igara. I onaj epski duel s Genkom, kada nas je grčki sudija Kalogeropulos dva puta brutalno oštetio. Belgijanci su te sezone igrali četvrtfinale Lige Evrope. A mi? Mi smo ostali sa snimkom, sa "šta bi bilo kad bi bilo" i pričama koje godinama prepričavamo.

Jer, realna su očekivanja navijača Budućnosti vrlo jednostavna: izvući neko veliko ime. Da se napuni stadion. Da se zaustavi grad. Da makar tih 90 minuta živimo kao da je fudbalski centar Evrope ovdje, sa južne strane Gorice.

Nije lako navijati za Budućnost. Nije lako biti uz klub koji ti svakih nekoliko sezona pokloni euforiju i titulu, a onda ti u lice baci haos i nesanice pred kvalifikacije za Evropu.

Nije lako - ali možda baš zato vrijedi.

Jer Budućnost nije instant klub. Nije „projekat“, nije PR igra. Budućnost je emocija - često neuredna, nekad tvrdoglava, ponekad neobjašnjiva, ali uvijek iskrena.

Spektar osjećanja od "što će meni ovo", do euforije, nadanja, vraćanja, i onog Deni Dajerovskog "Of course it's f..kin' worth it".

Stigao nam je novi trener, nije igračka legenda, ali nosi harizmu, nosi ono iskreno fudbalsko "ludilo" da postane miljenik i prije prve utakmice.

Nije nam pred Milsami rekao ništa novo. Uprava kluba, ili kako se već zove to što imamo, budući da je novoizabrani predsjednik poslije dva mjeseca podnio ostavku "jer ne može da kvalitetno obavlja posao sekretara Ministarstva kulture i medija i predsjednika kluba", kao da radi sve kontra interesa.

Prodaje se jedan od najboljih igrača i jedini desni bek, Dragan Grivić, baš pred duel s Moldavcima, iako filozofija i taktika Nenada Lalatovića počiva na njemu.

Prodali smo jednog od najvećih talenata ispod svake cijene i na rate, a da nismo našli adekvatnu zamjenu.

Zato večeras igra kapiten i veteran Petar Grbić od prvog minuta.

Momak koji je rođen na 20-ak metara od stadiona, kojeg su tjerali svi ti "odijela tipovi", a koji se uvijek vraća. I koji je protiv Noe zabio onaj sjajan pogodak koji nam je dao nadu.

Nije Petar najbolji igrač svih vremena Budućnosti, ali jeste legenda kluba, jeste najbliže onome što navijači Ovijeda imaju u Santiju Kasorli, navijači Boke u Karlosu Tevesu, ili Lacijali u Paolu di Kaniju.

I zato - nemamo predsjednika, nemamo desnog beka, nemamo napadača.

Imamo Petra sa trakom u napadu, koji će da ostavi posljednji atom snage. Imamo Lalata na kormilu. Imamo vjeru da možemo da premostimo ovu oluju zajedno.

Zbog toga svi putevi večeras vode na stadion.