Luka Vlaisavljević

Kad garantovani milioni nadvladaju rizik – kako je ugovor Džabarija Smita pokazao pravac u NBA

Hjuston Roketsi i Džabari Smit Džunior postigli su dogovor koji na prvu ne djeluje kao istorijski, ali bi vrlo lako mogao postati presedan za ono što slijedi u NBA ligi.

Petogodišnje produženje ugovora vrijedno 122 miliona dolara za igrača koji još nije opravdao status trećeg pika, i koji nije hitno morao da potpiše - to više govori o vremenu u kojem se NBA nalazi nego o samom Smitu.

U eri kada liga generiše više novca nego ikad, gdje su prvi igrači sa godišnjim platama većim od 50 miliona dolara postali standard, a ne izuzetak, pitanje više nije „da li vrijediš toliko“, već „možeš li sebi priuštiti da kažeš ne“. A Džabari Smit nije rekao ne.

Roketsi su imali vremena do oktobra da razmisle o Smitevom produženju. I uopšte nije djelovalo da će požuriti s tim. Igrač koji je imao solidne defanzivne pokazatelje, ali i oscilacije u šutu, teško da je bio u fokusu pred naredni korak obnove tima. Uz pregršt mladih igrača kojima uskoro dolazi naplata i ograničenja salary capa koji sve brže dolazi pod pritisak, čekanje je djelovalo racionalno.

Ali upravo to što je dogovor ipak postignut, i to ranije nego očekivano, govori da je nešto drugo presudilo. Možda je to isti onaj osjećaj koji se sve više širi među menadžerima i agentima: u novoj NBA, ima toliko novca u opticaju da više nema prostora za kockanje. Ugovor koji Smit potpisuje garantuje mu 122 miliona dolara. I da nikad ne ispuni očekivanja iz 2022. godine, on je obezbijeđen. A ako se razvije kako Hjuston priželjkuje - pa, ugovor će brzo izgledati kao "krađa".

Zanimljivo je i kako je konstrukcija ugovora postavljena. Ako je riječ o ravnom iznosu svake godine (što znači 24.4 miliona dolara godišnje), Smit će u sezoni 2026/27 zauzimati svega 14.3 odsto predviđenog seleri kapa. U prevodu - manje nego što su, u istim relativnim okvirima, dobijali R. Dž. Beret, Džejden Mekdenijels ili Diandre Hanter. A već u petoj godini ugovora, njegova plata bi mogla biti na nivou ili ispod „midlevel exceptiona“ — srednjeg izuzetka koji timovi koriste za dovođenje startera ili pouzdanih rotacionih igrača. Drugim riječima, potencijalni startni krilni centar koji prima platu rotacionog šutera.

U vremenu kada se uvodi „drugi apron“, nevidljiva, ali vrlo opipljiva granica za trošenje preko luksuznog poreza, timovi moraju biti pažljiviji sa svakim ugovorom. Novi kolektivni ugovor je natjerao franšize da razmišljaju ne samo o sada, već i o dvije-tri godine unaprijed, jer će fleksibilnost postati važnija od zvučnih imena. Upravo zato, ruki ugovori i njihova produženja postaju strateški resurs. I ako možeš mladom igraču ponuditi 18 odsto seleri kapa umjesto 20, to su milioni koji prave razliku.

Smitev ugovor nije najbogatiji, niti najambiciozniji - ali je simptomatičan. Ugovori više ne prate strogo učinak, već i tržišni momentum. A Smit i njegov tim su prepoznali trenutak. Mogli su čekati. Mogli su testirati ograničenu slobodnu agenciju. Mogli su tražiti kraći ugovor i više potencijala za zaradu kasnije. Umjesto toga - birali su sigurnost. I to nije poraz.

To je realnost lige u kojoj je Stef Kari, kao prvi igrač sa platom od 40 miliona, sada tek 29. najplaćeniji. U sezoni 2025/26, biće čak 16 igrača sa zaradom većom od 50 miliona dolara. NFL, MLB i NHL zajedno — imaće ih šest.

U tom kontekstu, Džabari Smit i Hjuston Roketsi su napravili potez koji nije glamurozan, ali bi mogao biti pametan. On neće izazvati euforiju navijača. Ali u kancelarijama generalnih menadžera i agenata - taj ugovor će se analizirati. Jer možda nije pitanje koliko Smit vrijedi, već koliko bi koštalo da ga izgubiš.

U vremenu kada je sve teže napraviti razliku između superzvijezda i srednje klase samo kroz platu, NBA se suočava s novom normalnošću: kada „dovoljno dobro“ može biti dovoljno skupo - ali i dovoljno isplativo.