Luka Vlaisavljević

SAGA JE GOTOVA

Au revoir Paris

Nakon 20 dana i prave odiseje u povratku, ekipa RTCG-a se vratila sa uspješne misije OI Pariz 2024.

Kada se sumiraju utisci, ne može a da ne prevagne onaj prvi - čemu smo to sve uživo prisustvovali.

Istorija, antologija, sport za sva vremena...

Gledali smo kako Mondo Duplantis u posljednjem pokušaju leti preko 6,25 i postavlja novi rekord, posljednje poglavlje najvećeg sportskog rivalstva između Novaka Đokovića i Rafaela Nadala, pa finale u kojem Đoković nije samo pobijedio najboljeg nadolazećeg tenisera svijeta, već i generacijski jaz u posljednjem dijelu trofejne slagalice koji mu je falio svih ovih godina.

Vidjeli smo i Nou Lajlsa kako u djeliću stotinke osvaja zlato, pa onda i krah štafete SAD-a, bronzu Sandre Elkasević.

Američku košarkašku reprezentaciju u svem svom sjaju i talentu, pa opet neizvjesnom duelu sa Srbijom, pa i finalu sa Franuskom, ali i najboljeg šutera svih vremena Stefa Karija kako pogađa u nizu i nosi svoj tim.

Lebron, Jokić, ta nadolazeća sila u Vembanjami, s nevjericom komentarisali konstituciju Embida koji je kao pokretna planina, ali pogađa sa distance u stilu bekova.

Odbojka, povratak Italije iz ponora protiv Japana, pa povratak Poljske protiv SAD-a, dominaciju Italijanki u istom tom sportu.

Marokansku okupaciju Pariza na "Parku prinčeva" u duelu sa SAD, kada je sve bilo samo u crveno-zelenim tonovima, i kada se u pogrdnom imenu prozivao Olimpik Marsej (Marokanci iz Pariza su mahom navijači PSŽ-a).

Odbojka na pijesku u vjerovatno najboljem ambijentu ikada, sa Ajfelovim tornjem koji gordo stoji iznad terena.

Imali smo prilike da ispratimo i basket 3x3 i sjajnu pobjedu Holandije, da "virnemo" na brejkdens, jer što da ne.

Gledali smo i inspirativnu trku našeg Darka Pešića, hrabru i srčanu Bojanu Gojković čije vrijeme tek dolazi, Dankin povratak na teren nakon skoro godinu pauze, vaterpoliste kojima je falilo tako malo da naprave korak dalje, a poslije ko zna. Milenkovića i Kuljaču koji moraju da pod hitno dođu pod okrilje države, a pratili smo, navijali, sabirali rezultate Milivoj Dukića, u žalu što nismo mogli i fizički do Marseja da pođemo i pogledamo našeg fenomenalnog jedriličara koji je postavio istorijski rezultat, ali kojem nedostatak vjetra nije omogućio da to bude još spektakularnije.

Sporta je bilo još, ovo je sve iz toka svijesti i zato sa te strane ne možete a da se ne osjetite profesionalno ispunjeno.

Po strani novinarski dio ekipe RTCG, poseban apostrof na Svetozara Čađenovića i Mihaila Balandžića, naš snimateljski tandem koji su zapravo pokretna mini studija, sa sve kadriranjem, montiranjem, kidanjem, linkovanjem, nošenjem kompletne opreme sa kraja na kraj grada ali duh nije nikad posustao.

Bilo je tu naravno i ružnih detalja, pravog rvanja grčko-rimskim stilom sa organizacijom.

Od prevoza koji je preko aplikacije koju smo svi dobili često davao pogrešne podatke, zaustavljanja autobusa na 100 metara od stanice, objašnjavanja da su je promašili, korišćenja javnog prevoza, mijenjanja i po četiri linije da bi se došlo do odredišta, nerijetko naručivanje i plaćanje "Bolta" (taksi služba slična "Uberu").

Slaba upotreba engelskog jezika oficijelnih lica, pa neka nerealna podjela na akreditacije broadcastera i press službe.

Desilo se tako da ljudi sa akreditacijama broadcastera, kakva su bile i naše, ne mogu da uđu na tenis, dok press je mogao, iako je ta tribina bila poluprazna.

Uz sve bunjenje kolega iz cijelog svijeta oko toga, na kraju smo se sa Italijanima, Amerikancima, Indijcima i Kinezima snalazili kako smo samo znali i umijeli.

Bilo je i tu svijetlih primjera, ekipi RTCG-a će posebno u lijepom sjećanju da ostane izvjesni Bruno iz Brazila kojeg smo nekako po tautogiji srijetali na svim većim događajima i uvijek smo umijeli da mu objasnimo sve birokratske propuste.

Sigurno da u sjećanju ostaje i putešestvija kada je trebalo da posmatramo defile dobitnika i iskoristimo priliku da i to prenesemo gledaocima i čitaocima RTCG-a.

Stigli smo na vrijeme, došli do pozicije, da bi nas dočekali panični organizatori sa "Bježite kući", "Sprema se oluja", "Biće veliko nevrijeme".

Kako smo imali uključenje u emisiju kolege Marka, pitali smo da li možemo da ga odradimo na mostu.

Kreće prvo uključenje u Drugi dnevnik RTCG-a, a onda i u "Olimpijsku kapiju", ali između ta dva, dolazi jedan član organizacije koji nas pomjera na drugi kraj mosta.

Zadatak je završen, krenulo je pakovanje, da bismo ustanovili da smo ostali zapravo zaključani na mostu.

Srećom, radnici obezbjeđenja koji su prolazili su nas preko ograda i njihovog službenog izlaza izveli, ali smo mislili da nas oluja sigurno hvata. Kap kiše međutim nije pala, naprotiv razvedrilo se, kako su na kraju krajeva i pokazivale naše aplikacije za vremensku prognozu, ali smo se uzdali u domaćina, istog onog koji je tvrdio da na otvaranju neće biti kiše, a svi znamo kako se to završilo.

Pariz je iznimno skup grad, iako nismo imali uopšte priliku da ga posjetimo turistički, zbog količine posla koju smo imali.

Onako u prolazu ako vas put nanese pored neke znamenitosti, oduševljeno je slikate ali nastavljate dalje.

Sveukupno gledano, poziv kojim se bavimo je omogućio da vidimo sve pobrojano, i da smo svi skupa bogatiji za nevjerovatno iskustvo. A, na kraju krajeva, to se i broji.