L.V.

Fricov magični povratak i preokret nakon 20 sati od početka maratona sa Mpeči Perikarom

Dvadesetak sati nakon što su na travi Centralnog terena otpočeli jednu od najneobičnijih teniskih bitaka u skoroješnjoj istoriji Vimbldona, Tejlor Fric i Žovani Mpeči Perikar konačno su završili svoj okršaj – baš onako kako se činilo da mora: u gustoj, naelektrisanoj završnici, gdje nijanse odlučuju, a mirnija ruka i sigurniji servis prave razliku.

Na kraju, Amerikanac je kao Feniks iz pepela podigao pobjedu – 6:7(6), 6:7(8), 6:4, 7:6(6), 6:4 – nakon što je prethodne večeri bio na ivici ispadanja.

Samo dva poena dijelila su ga od eliminacije. Samo dva pogrešna udarca Francuza iz snažnog forhenda i frustriranog servisa dijelila su ga od istorijske prekretnice u meču koji je već tada prešao granice klasične teniske priče i postao studija o upornosti, pravilima, i granici između sportskog i institucionalnog razuma.

„Mislio sam da će sve biti gotovo sinoć“, priznao je Fric, peti nosilac turnira, svjestan koliko su okolnosti tog ponedjeljka naveče bile nagnute u njegovu korist – i koliko mu je ipak bila potrebna i doza sreće.

Prva četiri seta donijela su klasičan sukob teškaša - meč koji je više ličio na boksersku borbu servisima nego na tradicionalni teniski dvoboj. U tom prvom dijelu, Francuz je izgledao nezaustavljivo - snažan, ubojit, smiren kada treba, i u stanju da zabilježi najbrži servis u istoriji turnira: nevjerovatnih 246 km/h.

Čak je i Fric, poznat kao jedan od najboljih relijaša na servise u ATP karavanu, mogao samo da se nakloni nakon jednog takvog projektila – iako ga je, u tom poenu, vratio i uzeo.

Ali koliko god je Mpeči Perikar djelovao dominantno, toliko je Fric bio uporniji. Ne samo u broju osvojenih poena, već u onome što se ne mjeri: izdržljivosti u taj-brejkovima, disciplini u ključnim trenucima, i sposobnosti da mentalno ne potone nakon 0:2 u setovima. Kada je u četvrtom setu nadoknadio 1:5 u taj-brejku, izbio pesnicom o grudi i vrisnuo „ajmooo“ prema svom timu, djelovalo je kao da momentum konačno prelazi na njegovu stranu.

I baš tada – kraj. Ne sportski, već administrativni. U 22:18, još 42 minuta prije zvanične zabrane igranja, meč je prekinut zbog čuvenog „vimbldonskog policijskog časa“.

Odluka je formalna, pravilo uvedeno još 2009. godine od strane Opštine Merton, kada je krov nad Centralnim terenom prvi put postavljen. Cilj je bio da se, kako tvrde iz Ol Ingland kluba, „izbalansira međunarodni sportski događaj sa pravima i mirom lokalnog stanovništva“.

Za razliku od Njujorka, Pariza i Melburna, gdje se mečevi mogu igrati i do iza ponoći, London se drži svojih granica. Igra se završava do 23 časa – bez izuzetaka, bez obzira na to ko vodi, ko gubi, i kome momentum ide niz ruku. Fric je to osjetio najbolje: sjeo na klupu, frustrirano slao poruke ka svom timu, dok je supervizor hladno saopštio da se igra ne nastavlja.

Francuz je djelovao kao čovjek koji je dobio milost. Spakovao torbu, napustio teren, otišao da prespava i da, možda, sutradan bude novi čovjek. Fric je ostao da svari ono što mu je oduzeto.

No, kad su se obojica vratili na teren sljedećeg dana, sve iluzije o promjeni vjetra nestale su. Fric je bio čeličan. Mpeči Perikar – pokoleban. Dva dvadesetčetvoročasovna ciklusa igre - prvi u oluji taj-brejkova, drugi pod suncem povratka - završena su sa osmijehom Frica i spuštenim ramenima Francuza. Iako je imao brži servis, iako je imao sve uslove pod krovom, iako je imao san koji je trajao 17 sati više nego što je očekivao, Mpeči Perikar nije imao ono što je Fric nosio od prve večeri: osjećaj da je preživio nemoguće i da mu se ništa više ne može oduzeti.

Tenis na Vimbldonu se često hvali elegancijom tradicije. Ovaj meč je pokazao koliko ta tradicija može biti neprijatna kada se sudari s realnošću moderne igre. Ipak, u toj neobičnoj zoni između pravila i instinkta, između bučnih reketa i tihih prekida, Fric je pronašao ono što mnogi traže cijelu karijeru - veliku pobjedu u velikom trenutku i antologiju za sva vremena nezvaničnog prvenstva svijeta.