Branka Zeković, Radio CG

ANTROPOLOZI I PSIHOLOZI

Ekrani olakšavaju život, ali čine nas manje sposobnim

Homo ludens, biće koje se igra, tako su stari Grci definisali čovjeka. Danas, u 21. vijeku, čovjek sve više postaje homoekranis, kaže za Radio Crne Gore antropološkinja Lidija Vujačić.

Kako navodi Vujačić, toliko puno vremena provodimo pred ekranom da smo postali na neki način zavisni od ekrana, odnosno od medija.

"Naša komunikacija je zapravo par ekscelans medijska u nekom najširem smislu. Možemo zapravo reći da je aktuelna medijska kultura, mediji, pa kultura koju kreiraju, diriguje našim odnosom prema stvarnosti. U skladu sa tim, na neki način reinterpretiraju društvene odnose, ujedno stvaraju nove oblike refleksivnosti, etičnosti, pa i ljudske čulnosti. Tu je vrlo tanka granica i opšte ne možemo da razdvojimo zapravo koji život živimo, medijski ili nemedijski, jer je granica postala nevidljiva", navodi Vujačić.

Pametni telefoni, tableti i računari ljudima u mnogome olakšavaju svakodnevicu, ali ih ujedno čine i manje sposobnim, uviđa Vujačić.

"U suštini se previše oslanjamo na pomoć medija i tu su nam sve moguće usluge, načini, aplikacije, na dohvat ruke i možda smo malo i neke svoje kapacitete potisnuli. Nije sav život ispred ekrana, nekog ekrana koje god, nego postoji lijepi život i mimo toga. Tako da u principu je najteže naći mjeru", kaže Vujačić.

Pretjerano izlaganje djece ekranima u najranijem uzrastu usporava razvoj mozga, upozorava psihološkinja Biljana Andrijašević.

"Ekranizacija je termin koji je prisutan u stručnim krugovima i poznat je pod nazivom digitalni autizam, tako da se može negdje definisati kao zavisnost. U Crnoj Gori nije bilo takvih slučajeva, ja da znam nije, međutim, psihijatrija u Beogradu već liječi djecu od problema otuđenosti", kaže Andrijašević.

Naglašava da djeca do treće godine ne bi trebala da budu izložena ekranima.

"To podrazumeva ne samo telefone, nego bilo kakav uređaj koji ima ekran. Do pete godine možda jedan sat, ali znači to je sve uz kontrolu roditelja, a od pete do sedamnaeste godine dva sata. To je neki, da kažemo, maksimum koliko bi djeca bila izložena ekranima", navodi Andrijašević.

A koliko je te preporuke teško sprovesti u djelo, najbolje svjedoči primjer majke Bobane, koja držeći u naručiju jedno i po godišnjeg sina sa nama dijeli svoje iskustvo.

"Mi smo odlučili da do treće godine sigurno nema pristupa ekranima, ni telefonu, ni TV-u, s tim što je to jako teško, jer sad smo bili u Delti, svaki drugi butik ima neki ekran, tako da ga vodimo odatle. Smatramo da je jako bitno da sačuvamo tog sadržaja koji im nije adekvatan, ni previše stimulativan i evidentno je da djeca koja su često pred ekranima imaju neke promjene u ponašanju. Imamo dosta takvih slučajeva oko sebe, tako da smo se mi odlučili za ovu opciju. Nije lako, ali borimo se", priča ona.