Sanja Tomović

Od planine do Pariza: Priča Milice Milošević glas crnogorskih dolina

Na treći dan Vaskrsa, prije osamdeset jednu godinu, u Lipovu kraj Kolašina rođena je Milica Milošević, žena čiji glas i danas odjekuje planinskim dolinama Crne Gore. Posljednja tužbalica naše zemlje, čuvar drevne tradicije koja oplakuje smrt i tugu, prenoseći ih kroz stihove koji sami naviru dok se prisjeća svih koji su otišli. Za Portal RTCG otvara srce i dušu, pripovijeda o životu, ispunjenom tugom, ljubavlju, samoćama planinskih pašnjaka i pjesmama koje čuvaju pamćenje njenih ljudi.

"Rođena sam u Lipovu, bilo nas je četvoro djece u porodici. Niko od njih više nije živ. Ostala sam sama. Dug je moj životni put bio koji još traje, i ne znam šta me čeka?", pita se Milica, dok u njenim očima plešu sjene svih izgubljenih života.

Milica je prvi put "zatužila" kao dijete čuvajući ovce na planini. Strah od divljih životinja pretvorio se u pjesmu, stihove koje je ispjevala dok je nebo nad Moračom i Sinjajevinom postajalo tamno, a vjetar nosio njen glas dolinama.

"Tako je počelo. Kad se tuga rađa u planinskoj osami. Bilo je to moje jedino mjesto da govorim, da ispunim srce i dušu. Majka bi me ukorijevala, zašto to radim, a ja bih joj rekla, moram, majko , s nekim da progovorim", prisjeća se ona.

Svaki od tih prvih stihova bio je zakletva , svjedočanstvo o strahu i hrabrosti, samoukog dara koji joj je Bog dao.

"Ja ništa ne smišljam, sve mi dolazi od Boga", kaže Milica i dodaje ponosno " Matija Bećković mi je rekao, kada sam opjevala tužbalicom Pavla Bulatovića ovo je jače od Njegoša. Ovo se ne može naučiti", ponosno ističe Milica.

Njen glas nosio je tugu narodnu daleko izvan granica Crne Gore.

Promocija knjiga u Beogradu, posjeta grobu Marsela Dišana u Parizu, prvi pogled na Ajfelovu kulu i Nort Dam sve su to bile stanice njenog života, putovanje koje je krenulo iz osame, sa stihovima koji su bili njeno oružje protiv zaborava.

"Obišla sam i opjevala od Morače do Pariza. Od Marsela Dišana do Pavla Bulatovića, mnoge su moje tužbalice odjeknule po svijetu", govori Milica dok glasom nosi i ponos i sjetu svih onih koje je oplakala.

Ratne godine donijele su najviše tuge.

"Bilo je slučajeva da četvorica poginu iz iste čete u jedan dan. Trudila sam se da ih ispoštujem mrtve, jer su oni živote položili za nas", prisjeća se Milica.

Njena prva tužbalica izgovorena pred narodom bila je kad je imala dvadeset godina, pa i sada, iako noge slabo slušaju, um je britak, i ne posustaje.

"Kad stanem iznad odra, kažem poneku lijepu riječ o onima koji zauvijek odlaze. Ako nemam šta reći , ne idem, a trebalo bi da živimo i za taj dan, kad odlazimo da kaže neko otišao je još jedan dobar čovjek", ističe Milica.

Njena ljubav bila je dugogodišnja i tiha, četrdeset jednu godinu živjela je u vanbračnoj zajednici sa Mijatom, dijeleći život planinskog stočara , radne dane i snove. Nije imala poroda. Zajedno su gradili svoj dom, zajedno se borili sa životom i prirodom. Nakon Mijatove smrti, suočila se s pravom i osporavanjima, ali je pravda bila na njenoj strani.

"Koji jači dokaz od mene ima ? Brak je u duši, a ta nit koja spaja brak odvija se po najvišoj tami noći, gdje svjedoka nema" rekla je Milica na sudu.

I tako je dobila svoje pravo da ostane u domu koji su zajedno stvorili.

Danas, u svojim starim danima, Milica je okružena pažnjom dobrih ljudi, komšije Bakovići paze na nju kao da je njihov član porodice.

"Bolje me paze nego da sam njihov član porodice" govori Milica, a u njenom glasu je zahvalnost, mir, i osjećaj doma koji život ponekad uskraćuje, ali koji ljubav ipak sačuva.

Ova oštroumna starica, svjesna je da sa njom nestaje i tradicija tužbalica.

"Tužbalica nema više u Crnoj Gori, osim možda porodično. A voljela bih da i mene neko opjeva, ali toga više nema", kaže nam Milica.

Njen glas ostaje himna tuge, himna tradicije, svjedočanstvo o snazi žene sa crnogorskog krša.

"Život nema reprizu. Često ga živimo kao da će se ponoviti, ali neće. Samo vremena više nema, samo njega jednom neće biti", zaključuje sjetno Milica.

Njene tužbalice, stihovi tuge i ljubavi, odjekuju još uvijek , a glas poslednje i najpoznatije crnogorske tužbalice i dalje šapće planinskim vjetrovima, čuvajući pamćenje svih onih koji su otišli.

Ipak, i pored toga što je pjesmom hranila druge, nju samu najviše tišti ona što dolazi kad se vrata zatvore.

"Moje staračke dane bih opisala ovako, samujem, tugujem i bolujem. To je moj život", kaže za kraj Milica.