"Kad ne služiš nikome, stalna si meta"

Kad neko ne može da vam oprosti što niste na lancu, svaki povod će mu biti dobar za napad. Ovog puta bila je to emisija “Naglas” na TVCG i tema koja se obrađivala “Lice i naličje spornih spomenika u Crnoj Gori”.

Piše: Nikola Đurović, autor emisije "Naglas"

U društvu koje sve više funkcioniše kao navijačka tribina, čak je i antifašizam postao rekvizit. Vadi se iz fioke po potrebi da se neko diskredituje. Zato se ovdje suštinski nije udarilo po emisiji i mom načinu vođenja, već po ideji da Javni servis i ljudi koji ga čine, mogu pripadati svima, a ne samo jednima.  Ipak, odavno smo navikli na takve “principe” profesionalnih vlasnika društvenog morala. To su oni – a lako ćete ih prepoznati – koji već decenijama sebi dodjeljuju ekskluzivno pravo da određuju šta je ispravno, a šta nije. Za sve nas. Oni ne žive od istine, već od monopola nad njom.

Da se razumijemo, emisija ima boljih i lošijih, a iako još uvijek mlad novinar, uradio sam ih zaista mnogo, sa gostima raznih profila, zanimanja i stila. Nekad sam zadovoljan, nekad ne, pa onda i ponovno gledanje sopstvene emisije ponekad teško pada. Ne želeći da išta relativizujem, kao i svaki živi sistem i naš program diše. Nekad mi novinari udahnemo punim plućima, pa emisije u potpunosti pogode temu, ritam i ton. A nekad nismo na željenom nivou što nije, niti je ikada u mom slučaju bilo opravdanje. U pomenutoj emisiji je svakako bilo stvari na kojima se može naučiti mnoštvo toga, a jedna od lekcija je da uprkos manjku godina, životnog iskustva a naravno i znanja u odnosu na sagovornike, morate prema njima biti oštriji čak i kada se time rizikuje da se bude na ivici dozvoljenog.

Takođe, nije lako sjedjeti u studiju, najvažnijeg crnogorskog medija, u živom programu i voditi razgovor sa jednim od najozbiljnijih crnogorskih istoričara i njegovim kolegom sa Univerziteta i biti, ponavljam, medijator, u jednoj od najosjetljivijih istorijsko-političkih tema koja priziva demone crnogorske prošlosti. Ovo nije nikakav pokušaj opravdanja već činjenica. Za razliku od privatnih medija, novinar Javnog servisa ne smije da ulazi u lični “fajt” sa gostima – čak ni onda kada oni svjesno ili ne, spuštaju nivo emisije – jer je naša obaveza da ostanemo u okviru profesionalnog i pristojnog novinarskog koda koji Javni servis mora da razlikuje od svih drugih medija. Iz tog principa, iz takvog držanja proizašao je i moj propust u pomenutoj emisiji. Da li je emisija ispunila sve ciljeve? Nažalost nije, što je jedna od rijetkih tačnih kritika, ali definitivno jeste doprinijela snažnijem shvatanju opasnosti nacionalističkih diskursa i istorijskih revizija nasljeđa ratnih zločinaca i kvislinga. 

Lično gotovo nikada nije važno, a najmanje kada je riječ o pitanjima od društvenog značaja. Ali kada kritičari posegnu i za tim aspektom, pa mi drsko nalijepe etiketu čovjeka koji je, navodno, vođenjem emisije i ćutanjem doprinio podjelama u društvu, onda na to moram odgovoriti. Posebno kada se banalizovanjem jedne od najdelikatnijih tema pokušava od propusta napraviti etiketa ‘četnika-početnika’. Primjer za to je tvrdnja da je voditelj ‘zaboravio’ reći da je Pavle Đurišić bio kvisling i ratni zločinac, iako je sama emisija sadržala materijal koji je tu činjenicu jasno potvrdio. Emisija čiji sam urednik nije ni moje vlasništvo ni prostor za lične stavove. To jednostavno nije uloga novinara. Ali, zbog izrazito nekorektnog napada, imam obavezu da se osvrnem na to. Antifašizam je veliki i značajan dio mog porodičnog nasljeđa s obje strane. U kući mojih Đurovića u Vukovcima osnovan je Zetski partizanski odred, mnogo ih je bilo u partizanima, nerijetko i maloljetnih. Takođe, škola u Matagužima nosi ime po mom pretku s majčine strane, narodnom heroju, Zariju Vujoševiću. Njihovi potomci prenijeli su nam vrijednosti antifašizma i načelo da se poštuju svi ljudi koji nemaju krvi na rukama i mržnje u duši, i na to sam neopisivo ponosan jer to nasljeđe određuje i moj život i rad danas. Na ovo sam se osvrnuo najkraće moguće, tek da bude jasno kojim vrijednostima pripadam, a ne da bih ga pretvorio u nepristojno hvalisanje, tako tipično za vremena bez ikakvog kompasa ili mjere.

Važnije, uredništvo TVCG je veoma pažljivo ispratilo sve konstruktivne komentare na račun ove emisije. Novinari, među kojima je i moja malenkost, koji svakodnevno nose naš program, u redovnoj su komunikaciji sa urednicima i iz ovog smo izvukli vrijedne lekcije. Ne možemo obećati da se propusti, poput u određenim trenucima isuviše tihog opominjanja sagovornika, više nikada neće dešavati, ali možemo obećati da ćemo nastaviti da sve dobronamjerne kritike prihvatamo i koristimo da budemo bolji.

Međutim, kada Javni servis postane stalna meta, povod je nevažan. Ovog puta, to je bila emisija “Naglas” i moja malenkost, odnosno način vođenja emisije. Sledeći put biće nešto drugo. Mehanizam je isti: traži se rečenica, kadar, gost – bilo šta što se može izvući iz konteksta i pretvoriti u optužnicu. Mnogi od današnjih dušebrižnika su godinama preglasno ćutali na sve skandale i sve bruke kojih smo se nagledali, a mi mlađi u takvom ambijentu odrastali. Udar je po pravilu ad hominem, a u konačnom na samu ideju da RTCG može biti slobodna, odgovorna i nezavisna. Zato je važno reći jasno: nismo prostor za istorijski revizionizam, ali nismo ni mečka koja igra prema uputima profesionalnih vlasnika društvenog morala. Ne izjednačavamo zločin i otpor. Ne relativizujemo fašizam i kolaboraciju.

Mi smo Javni medijski servis Crne Gore, medij i država koji svoje istorijsko utemeljenje imaju u tradiciji partizanske i antifašističke Crne Gore. Takođe, nismo izvor istorijskog revizionizma – adrese za te probleme možete naći unutar svih onih krugova koji nas decenijama ubjeđuju u nevinost i nacionalnu opravdanost raznih u najmanju ruku kontraverznih učesnika ratova uz čija imena se po pravilu ne veže ništa lijepo i plemenito. Ili da budem direktan: za čija se imena vezuju samo zločini.

I baš zato, optužbe koje su nabrojane, a rijetke su argumentovane i objašnjene, govore o onima koji ih izriču.