Marsel Firstenau  [ DW ]

15. 01. 2025. 09:16

Kraj zloglasnog Štazija: „Moj dosije pripada meni!“

„Štit i mač partije“ – s takvom slikom o sebi funkcionisalo je Ministarstvo za državnu bezbjednost Njemačke Demokratske Republike (DDR) otkad je 1950. godine osnovano. U praksi je to značilo: špijuniranje, tlačenje, sijanje sumnje. Glavna ciljna grupa bilo mu je: sopstveno stanovništvo. Štazi, kako je stanovništvo zvalo to ministarstvo (STAatsSIcherheitsdienst – Služba državne bezbjednosti), bio je najvažniji sistem ranog upozoravanja i aparat za ugnjetavanje u rukama Partije socijalističkog jedinstva Njemačke (SED).

„Ponesite sa sobom kreč i cigle!“

Pad Berlinskog zida 9. novembra 1989. godine Štazi ipak nije mogao da spriječi. A time ni sopstvenu propast. Devet dana nakon iznenađujućeg otvaranja granice, tajna policija DDR-a preimenovana je u Službu za nacionalnu bezbjednost (AfNS). Novo ime – stari sistem: tako je to tada vidjela velika većina od 17 miliona istočnih Njemaca.

Štazi je bio glavna glavna tema na sjednici Centralnog okruglog stola održanoj 15. januara 1990. u Berlinu. Predstavnici starog režima iz vremena šefa vlade Hansa Modrova s građanskim aktivistima raspravljali su o budućnosti oronulog DDR-a. Tog dana grupa građanskih aktivista okupljenih u Novom forumu pozvala je na proteste ispred centrale Štazija. „Donesite kreč i cigle!“, pisalo je na jednom letku. Željeli su da simbolično zidom izoluju tajnu službu. Trebalo je da to bude juriš na centralu „s maštom i bez nasilja“.

Nema otpora, nema kontrola…

Hiljade građana se odazvalo, među njima je i Arno Polcin iz Istočnog Berlina. Jedan detalj tadašnji 27-godišnjak nikada neće da zaboravi: „To što ste mogli nekažnjeno da uđete u taj kompleks.“ Nije bilo otpora, nije bilo kontrola. Naprotiv. Kad je Polcin stupio u centralu Štazija, koja je decenijama bila hermetički ograđena, na najvišem spratu jedne od zgrada ugledao je uniformisanog policajca.

Očigledno nije bio tu da ljude uplaši ili istjera, prisjeća se Polcin za DW. Policajci su kaže, „s interesovanjem i radoznalošću“ pratili šta se dolje događa. To je za Polcina bila simbolična slika. Padom Štazija pao je i najvažniji bastion DDR-ove tajne službe. A time i režima.

„Država još nije dala ostavku“

A sve je počelo oko 300 kilometara jugozapadno od Berlina. U Erfurtu je umjetnica Gabrile Štecer s jednom grupom žena već 4. decembra 1989. organizovala okupaciju lokalne zgrade Štazija. Granice između Istoka i Zapada u tom trenutku su doduše bile otvorene, ali one su sumnjale u mir. „Država u tom trenutku još nije dala ostavku“, kaže Gabrijele Štecer za DW.

Policija, vojska i Štazi su, kako priča, još uvijek bili naoružani. „Tama koja se nadvila nad DDR-om još uvijek je bila tu.“ Uprkos tome, te žene su skupile svu svoju hrabrost i zatražile da uđu u zgradu Štazija. I vrata su se zaista otvorila. Začuđenim službenicima objasnile su šta žele: „Vi ste pravili naša dosijea, a to je naše vlasništvo. To sada želimo da spasimo. Želimo da vidimo da li ćete to da uništite.“

Najavljene akcije

„Nismo se plašile“, kaže Gabrijele Štecer. Njihov cilj je, kako ističe, bio jasan. I stalno je bilo nešto što je trebalo uraditi. Akcije tih žena bile su planirane. I koliko god to ludo zvučalo, prethodno su o akciji informisale gradonačelnika, a državnom tužiocu uputile su zahtjev da zapečati prostorije Štazija kako bi se dosijei spasili. „Znale smo da je i to veliko blago. Naše blago.“

Njihovi životi su zapisani u tim dosijeima – to je bio njihov argument. A tim dosijeima je Štazi nastojao da vlada nad njima i da ih kriminalizuje, kakopriča Gabrijele Štecer. Prema procjeni Štazija ta tada mlada žena i mnogo prije toga je bila državna neprijateljka. Njen prestup je bio to što je 1976. protestovala zajedno s drugim građanskim aktivistima protiv oduzimanja državljanstva muzičaru Volfu Birmanu. Za to je Gabrijele Štecer osuđena na godinu zatvora u ženskom zatvoru Hoenek.

Uprkos kazni, odbila je da se odseli u Zapadnu Njemačku i za svoju egzistenciju u DDR-u borila se kao slobodna umjetnica. Štazi ju je i dalje nadzirao. Način na koji su ona i njeni istomišljenici u vrijeme koje je uslijedilo nakon pada Berlinskog zida srušili tajnu službu, Gabrijele Štecer i danas smatra „genijalnim“ i „veličanstvenim“. U čitavom tadašnjem DDR-u proširila se vijest iz Erfurta koja se činila nevjerovatnom – to da su građani ušli u zgrade Štazija i da se na njih ne puca.

U Berlinu je ipak taj proces potrajao nešto duže. Markus Mekel, koji je 1990. nakratko bio ministar spoljnih poslova DDR-a nakon prvih slobodnih izbora, za to ima objašnjenje koje zvuči uvjerljivo. DDR je bio centralizovana država, podsjeća, i u Berlinu je bilo „sjedište moći“, pa tako i sjedište „represivnog aparata“. A Štazi je mogao da se ukloni samo tako što bi sama vlada oslabila, navodi Mekel. Taj trenutak je došao 15. januara 1990. godine.

Kapitulacija Hansa Modrova

Tri dana nakon juriša na Štazijevu centralu, zadnji komunistički šef vlade DDR-a Hans Modrov popušta i naređuje da se tajna služba rasformira. „Velika zasluga“ Narodne skupštine DDR-a, odnosno parlamenta, bila je to što su dosijea Štazija nakon toga otvorena, kaže Mekel za DW. I to je, kako navodi, odlučeno uprkos protivljenju iz Zapadne Njemačke.

Zapadnonjemački kancelar Helmut Kol želio je, naime da tu arhivu zadrži pod ključem. Kako bi se to spriječilo, Arno Polcin i istomišljenici su u septembru 1990. po drugi put krenuli u juriš na Štazijev kompleks u Berlinu – uspješno. Najvažniji cilj građanskih aktivista je postignut: „Moj dosije pripada meni.“ U tom trenutku Polcin je strahovao da bi zapadnonjemačke tajne službe mogle da dobiju uvid u dosijea „prije nego što građanski aktivisti DDR-a uopšte budu imali šanse da saznaju šta se tu događalo“.

Veliki doprinos građanskih aktivista

Bez angažovanja građanskih aktivista raspuštanje Štazija i otvaranje dosijea gotovo da ne bi bilo moguće. Štazijevi dosijei će, kako je odlučeno 2019, srednjoročno svoje mjesto da zauzmu u Saveznom arhivu. I ubuduće je moguć uvid građana u ta dokumenta.

Zadnji DDR-ov ministar spoljnih poslova Markus Mekel to smatra dobrim rješenjem i ističe da taj slučaj može biti uzor za druge zemlje bivšeg Istočnog bloka – koje su i slijedile njemački primer. Juriš na centralu Štazija 15. januara 1990. za njega ima poseban, istorijski značaj: „To je bilo veliko djelo, koje je važno i koje se mora zapisati i zapamtiti.“

Ovaj tekst je prvi put objavljen 15. januara 2020. na njemačkom jeziku, a aktuelizovan je povodom 35. godišnjice juriša na centralu Štazija.