Ina Ruk (za ARD iz Moskve)  [ DW ]

27. 06. 2025. 07:36

Putinove propale ambicije na Bliskom istoku

Rusija i Iran su u januaru u veličanstvenoj Velikoj dvorani Kremlja svečano potpisali strateški sporazum. Bio je to signal svijetu da se dvije države, koje je Zapad izopštio, sada zbližavaju. Više nego ikad u svojoj novijoj istoriji.

Samo pet mjeseci kasnije, nakon izraelskog napada na Iran, čini se da Rusija nije baš voljna da pomogne svom partneru. Istina, zajednički sporazum ne predviđa nikakvu obavezu pomaganja u slučaju napada, ali mule u Iranu sigurno su očekivale više od samo toplih riječi kada su početkom nedjelje u Moskvu poslale ministra spoljnih poslova Abasa Arakčija.

Predsjednik Vladimir Putin srdačno ga je primio, razgovarao s njim oko sat vremena, najoštrije osudio izraelski napad i rekao da se preduzimaju napori kako bi se pomoglo iranskom narodu. Kako tačno – to je, barem u javnom dijelu razgovora, ostalo nejasno.

Putinov portparol prethodno je već dao do znanja da su već i politička podrška i posredničke ponude – velika pomoć. Ali to sigurno nije bilo ono čemu se Teheran nadao.

Putin u nezgodnoj situaciji

Površno gledano, Rusija može da profitira od rata u regionu – što cijene nafte više rastu, to bolje za Moskvu. Ali, situacija za Putina ipak nije tako jednostavna. On očito ne želi da se vojno angažuje, već i zbog sopstvenog rata u Ukrajini. A ni direktan sukob sa Izraelom zbog Irana on sebi ne može i ne želi da priušti.

Politički se radi o tek nedavno uspostavljenim i još uvijek krhkim vezama sa Sjedinjenim Državama – Putin definitivno ne želi da pokvari odnose sa Donaldom Trampom. Američki predsjednik je tek odnedavno počeo ponovo da ga percipira kao ravnopravnog partnera. Time je Putin probio bar dio izolacije u zapadnom svijetu i tako se približio svom cilju: ukidanju neugodnih sankcija.

U ostatku svijeta nije izolovan i u nekim državama, koje Putin smatra svojim taborom i koje računaju na njegovu podršku, sada se vjerovatno s nevjericom prati razvoj događaja: da li to Rusija ostavlja na cjedilu još jednog saveznika na Bliskom istoku?

Pad Asada – udarac za Rusiju

Kad su slavljenici iz redova sirijske dijaspore prošle godine na balkonu veličanstvene sirijske ambasade u centru Moskve, nedaleko od Kremlja, podigli zastavu nove Sirije, to je bio konačan dokaz da je Rusija izgubila svog do tada najvažnijeg partnera na Bliskom istoku. Odnosno da Putin nije mogao – ili nije htio – da spasi tadašnjeg sirijskog predsjednika Bašara al Asada.

Poslao je u početku nekoliko borbenih aviona, ali je saveznika veoma brzo prepustio sopstvenoj sudbini. Asad je sa porodicom i pratnjom pobjegao u Moskvu. Rusija je očigledno prepoznala da vojna intervencija ne bi mnogo promijenila. Pad tog režima bio je ozbiljan udarac za ruske ambicije na Bliskom istoku.

Faza novog uticaja

Pod Asadovim režimom Sirija je postala centralna tačka ruske bliskoistočne politike. Prije deset godina Rusija je vojno intervenisala u građanskom ratu i održavala Asada na vlasti borbenim avionima i bombama.

Rusija je tada dobila i vojne baze u toj zemlji, uključujući i strateški važnu luku Tartus, što podrazumijeva pristup Sredozemlju. Moskva je ponovo stekla stari uticaj: postala je – kao u sovjetsko doba – važan igrač u složenoj mreži moći u regionu.

A povezala se i s drugim državama Bliskog istoka: pristupila je, na primjer, proširenom naftnom kartelu OPEK+. To je značilo i približavanje Saudijskoj Arabiji – i dodatne mogućnosti uticaja na države Persijskog zaliva.

U složenom balansu Putin je dugo održavao i dobre odnose s Benjaminom Netanjahuom u Izraelu – s ciljem da se nametne kao posrednik i poznavalac Bliskog istoka koji ne može da se zaobiđe.

Dva „izopštenika“

Rusija je željela bliske odnose i sa Iranom. Zajedno su se u Siriji borili protiv Asadovih protivnika, a kasnije, kad je Rusija započela svoj rat protiv Ukrajine, došlo je do još jednog zajedničkog imenioca: kao i Teheran, i Moskva se suočila sa sve oštrijim sankcijama Zapada.

Međusobna trgovina dvaju „izopštenika“ je rasla. Rusija je postala najveći strani investitor u Iranu. Istovremeno, Iran je isporučivao dronove koji su bili posebno važni za Rusiju u prvim mjesecima rata, a kasnije i tehnološku pomoć zahvaljujući kojoj Rusija sada može sama da proizvodi slične dronove.

Zato se strateški sporazum s početka godine činio logičnim. Iran i Rusija sklopili su ga i u iščekivanju novog mandata Donalda Trampa – niko tada nije mogao da zna koliko će on oštro da uzme na nišan te dvije države.

Šta Putin sada još može da uradi?

Sada je sve drugačije. Tramp pruža ruku Putinu, a demonstrira silu prema Iranu. Putin sada ponovo može da pokuša da se nametne kao posrednik. Ako želi da zadrži režim mula kao svoju polugu uticaja u regionu, a da pritom ne ugrozi odnose sa ostalima i još pritom impresionira Trampa, onda je posredovanje njegova jedina šansa.

Međutim, nije jasno da li je njegova mreža kontakata još uvijek dovoljno jaka. Ako ne uspije, moraće da bira između starog saveznika Irana – i Trampove Amerike.

Utočište u poslovnoj četvrti?

Bivši sirijski moćnik Asad navodno se još uvijek, zajedno sa odanim pristalicama, nalazi u Rusiji. Njegova porodica navodno posjeduje skupe stanove u staklenim tornjevima luksuznog moskovskog poslovnog kvarta Moskou siti.

Luksuzni azil – više od toga Rusija na kraju nije ni mogla da ponudi sirijskom savezniku. Ako iranski režim ipak padne, Moskva bi mogla da postane pogodno utočište i za mule.