Begzada Kilian  [ DW ]

01. 07. 2025. 14:32

Od Srebrenice do Buhenvalda: Lekcije za Evropu

„Genocid u Srebrenici ostaje jedno od najmračnijih poglavlja novije evropske istorije. Tim povodom pozivamo na zajedničko sjećanje i promišljanje.“

Tako su organizatori najavili diskusiju pod nazivom „Mjesta sjećanja danas – rad na politici sjećanja u polarizovanom društvu“, održanu u prostorijama Fondacije Hajnrih Bel, bliske njemačkim Zelenima.

U diskusiji su učestvovala dva gosta iz Bosne i Hercegovine, Hasan Hasanović, kurator Memorijalnog centra Potočari, Sabina Subašić-Galijatović, doktorka pravnih nauka Univerziteta u Sarajevu, kao i Njemica Julija Landau, viša kustoskinja Fondacije Memorijalnog centra Buhenvald i Mitelbau-Dora u Vajmaru. Centralno pitanje je bilo: kako se danas u Njemačkoj i BiH sjeća na zločine protiv čovječnosti.

Hasan Hasanović podijelio je svoju potresnu životnu priču. Kao devetnaestogodišnjak, čudom je preživio srebreničku kataklizmu, probijajući se kroz šume do Tuzle.

„Došao sam na tuzlanski aerodrom, gdje je UNHCR postavio šatore za srebreničke izbjeglice, mahom žene i djecu. One su očekivale od mene da im pričam, da im dam nadu da će za njima doći njihovi muževi, sinovi, očevi. A ja sam znao da neće doći. Onda sam danima samo ćutao.“

Njegov otac, brat blizanac i ujak su ubijeni. Nakon osnivanja Memorijalnog centra, Hasan ih je sahranio u Potočarima — jednog po jednog, kako su identifikovani njihovi posmrtni ostaci.

Srebrenica, 30 godina kasnije i negiranje genocida

Prema mišljenju Hasana Hasanovića sadašnja situacija veoma je opasna. Memorijalni centar je iz bezbjednosnih razloga morao da bude privremeno zatvoren zbog, kako kaže, secesionističke politike predsjednika RS Milorada Dodika koji negira genocid u Srebrenici.

„Njegovi sljedbenici nam takođe prijete. Mene su, kad sam se vratio, pljuvali, pitali odakle mi drskost da dođem nazad – mene koji se vratio da sahranim oca i brata“, rekao je Hasanović.

Usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN, kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid, Hasanović smatra istorijskim korakom. Vjeruje da će ove godine u Potočarima biti okupljeno više ljudi nego ikada.

Viša kustoskinja Fondacije memorijalnog centra Buhenvald, Julija Landau, istakla je da su mjesta sjećanja na nacističke zločine, poput koncentracionih logora u Njemačkoj, posljednjih godina izložena sve žešćim prijetnjama desnoekstremnih snaga, naročito od vremena osnivanja i jačanja stranke Alternativa za Njemačku (AfD). U nemačkoj pokrajini Tiringiji, gdne se nalazi bivši logor Buhenvald, AfD je ostvarila značajan politički uspjeh.

Landau ukazuje na važnost obrazovanja mladih. U najnovijoj anketi, 12 odsto mladih u Njemačkoj između 18 i 29 godina navodi da nikada nije čulo za Holokaust ili Šou (kako Jevreji nazivaju Holokaust). „Mislim da bi knjiga Hasana Hasanovića Preživjeti Srebrenicu trebalo da postane dio školske lektire. Uprkos svemu što je prežiieo, knjiga ne poziva na osvetu, već vraća vjeru u ljudskost i dostojanstvo“, ocjenjuje Landau.

Značaj sudova za borbu protiv zločina protiv čovječnosti

Sabina Subašić-Galijatović sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu bavila se radom Haškog tribunala i ističe njegovu istorijsku važnost:

„Niko nije vjerovao da će Karadžić, Mladić, pa čak i Milošević biti izručeni. Tribunal nije imao mehanizme za hapšenje. Prvi put u istoriji, jedan predsjednik države izručen je sudu zbog ratnih zločina počinjenih u drugoj državi“, rekla je Subašić-Galijatović.

Borba za prava žrtava i za mlade

Subašić-Galijatović se bavi i seksualnim nasiljem u ratu, a borba za prava žrtava ostaje njen prioritet. Ističe da je zagovornica pomirenja, ali da u njega ne vjeruje dok se ne promijene sadašnje političke elite. Jer, kako slikovito kaže, „riba smrdi od glave“.

To smatra i Hasan Hasanović, ali ujedno naglašava i da sebe ne smatra žrtvom. On je, kaže, pobjednik, jer je imao snage i hrabrosti da se vrati u Srebrenicu i da svaki dan, bez obzira na prijetnje, ponosno hoda svojim gradom.

Završava porukom mladima: „Na mladima ostaje svijet – i kod nas, i u Njemačkoj. Volio bih da mladi iz Njemačke dolaze u Potočare. A još više bih volio da me pozovu u škole ovdje, da čitam iz svoje knjige i razgovaramo o dostojanstvu, borbi protiv mržnje i šansama za pomirenje.“