Ivan Mijanović

Mirel: Ulazak u EU zadatak za čitavo društvo, izbjegavati međusobne sukobe

Nakon otvaranja pregovora o pristupanju, najveći iskoraci zemlje na putu ka EU od obnove nezavisnosti bili su formiranje široke koalicije prije tri godine i ispunjavanje prelaznih mjerila u poglavljima vladavine prava, ocjenjuje u intervjuu za RTCG bivši direktor Generalnog direktorata Evropske komisije za proširenje Pjer Mirel. Ističe da je pred Crnom Gorom period u kom treba da pokaže rezultate, ali i da će dalji put zemlje zavisti od procjene država članica.

Šta smatrate glavnim uspjesima Crne Gore od 2006. godine na putu evropskih integracija?

Vidim tri uspjeha. Prvi je otvaranje pristupnih pregovora, što definitivno nije bilo lako. Mnogi se danas ne sjećaju da neke države članice, posebno Holandija, nijesu htjele da otvore pregovore. A za pristupanje Crne Gore, za otvaranje, morali smo da izmislimo ono što sada zovemo “novi pristup”, odnosno davanje većeg značaja poglavljima vladavine prava 23, 24 itd. Drugi uspjeh, možda ću vas iznenaditi, ali za mene je to velika koalicija koja je nastala prije tri godine. Zašto? Zato što je referendum 2006. pokazao da skoro 45 odsto, ne želi da bude nezavisno. To je podjela u društvu. A ova velika koalicija za mene predstavlja jedan vid pokušaja društvene kohezije, a to je važno za članstvo. Treći uspjeh je drugačije prirode,a to je činjenica da su ispunjeni uslovi za privremena mjerila.

Koje reforme smatrate najznačajnijima, kada govorimo konkretno o pregovaračkom procesu?

Sve što se tiče vladavine prava, borbe protiv korupcije, to su temeljni elementi, kako se kaže. Sada se mora priznati da se između 2011. i 2022. godine, recimo do prije tri godine, nije se mnogo dešavalo. Uvek smo govorili da je Crna Gora predvodnik u trci. Pa da, ali iza Crne Gore praktično nikoga nije ni bilo. Dakle, to i nije bila trka,stajalo se u mjestu, ništa se nije dešavalo. Stoga je činjenica da Crna Gora zaista želi da se pozabavi fundamentalnim reformama bila izuzetno važan element, koji je doveo do toga da je Komisija rekla da su privremena mjerila ispunjena.

Koje glavne prepreke preostaju da se prevaziđu kako bi se ubrzalo približavanje Crne Gore Evropskoj uniji?

Vidim dvije prepreke koje su usko povezane. Prevashodno unutrašnja prepreka - za članstvo je važno usvojiti zakone i propise, ali je važno i da ih sprovedemo i na terenu pokažemo da reforme koje smo preduzeli sa Vladom i Parlamentom zapravo dovode do rezultata, onoga što na engleskom nazivamo „track record“. A to nije nimalo jednostavno. Radi se o prelasku sa teorije na praksu. A naredna prepreka je za mene spoljna prepreka, koja je vezana za prvu, ubijediti države članice, one koje bi mogle da oklijevaju, koje su bile nespremne 2011. godine, na primjer da počnu pregovore sa Crnom Gorom, da ono što je Crna Gora uradila nije samo da usvoji reforme na papiru, već da ih sprovede. Mogu dodati i treću, možda, a to je da ako se političko društvo dijeli i svađa, to ne pomaže mnogo napretku.

Sa svojim iskustvom u Evropskoj komisiji, šta bi bio Vaš savjet crnogorskim zvaničnicima da uspješno završe ono što se naziva konačnim korakom ka pristupanju?

Prva stvar je izbjegavanje međusobnih sukoba. Ulazak u Evropsku uniju je sveobuhvatni zadatak za čitavo društvo, koja mora da ujedini sve političke partije, sve koje rade ka istom cilju. I zato je važno da ukoliko društvo dijeli ovaj cilj, izbjegavati neprekidne svađe.

Predsjednik - premijer, na primjer, kao što vidimo, ili različite stranke kada su u pitanju imenovanja, itd. To je prepreka koja dovodi do toga da cijelo društvo ne osjeća zanos ka procesu pristupanja, kao što smo vidjeli 90-ih godina u centralnoj Evropi. I zato je važno da i Vlada i Skupština budu u stanju da tokom susreta sa privrednicima i građanima ih ubijede u važnost reformi i da ih sprovedu.

Da li ste optimisti u pogledu predstojećeg članstva Crne Gore u Evropskoj uniji do kraja 2028. godine?

Nikad nisam ni optimista ni pesimista. Ja sam realan. Znam da je uspješno sprovođenje svih reformi na konkretan način kako bi se ubijedile države članice težak poduhvat. Da li će Crna Gora to moći i da li će se ratifikacija okončati do 2028. godine? Možda, bi to bilo sjajno. Ako ne bude moguće, neće biti katastrofa. Najvažnije u tom trenutku bi bilo, u najmanju ruku da se svi pregovori završe do 2028. A onda bi preostala samo ratifikacija od strane država članica. To bi već bila veoma velika pobjeda.

Kako vidite problem bilateralnih sporova u kojima jedna država članica može blokirati zemlju kandidata? U Savjetu postoje brojne ideje o izmjeni načina odlučivanja o prelasku sa jednoglasnosti na kvalifikovanu većinu prilikom određenih koraka u procesu… 

Prije svega, smatram da je takav stav bilo koje države članice antievropski, kao što je Bugarska kada se govorilo o identitetu i jeziku, koji nemaju veze sa kriterijumima za pristupanje, ili Hrvatska, kada se govori o prošlim sukobima, ili o brodu, kome pripada, vojnom brodu starom 80 godina…

Ali u svakom slučaju, smatram neodgovornim i antievropskim da država članica ima takav stav. Postati član Evropske unije znači prihvatati, mijenjati, ne revidirati istoriju, već okretati stranicu i prihvatati kompromise, disksije, dijaloge, a ostaviti istoriju istoričarima, a ne blokadama u Savetu. Zato se nadam da Hrvatska neće nastaviti da postavlja prepreke na putu pristupanja Crne Gore, koje su vještačke prepreke, iz čisto političkih, izbornih i nacionalnih razloga.

Jednom sam isto rekao i za Bugarsku u vezi sa Sjevernom Makedonijom. To nisu stavovi koje treba imati.

Kada je riječ o načinu odlučivanja, tu postoje dva uporišta. Male države članice smatraju da ne treba da ukidamo jednoglasnost jer će tada biti pod diktatom velikih država članica.

Učestvovao sam u francusko-njemačkoj radnoj grupi, u diskusiji o ovom pitanju. Predložio sam dvije stvari - da možda poslije, recimo, šest mjeseci, godinu dana blokade od strane jedne zemlje, u tom trenutku možemo da pribjegnemo pravilu tri petine.

A ako dođe do sukoba da se obratimo Sudu pravde - da li je dio kriterijuma Evropske unije da se osporava jezik, na primjer, lingvistička ili identitetska pitanja? Sud će sigurno reći ne.

Drugi je bio predlog Enrika Lete koji je sugerisao da umjesto veta jedne države, treba da budu potrebne najmanje tri države da se suprotstave. Dakle, postoji nekoliko formula, ali još nijesmo došli do rješenja.

Nadam se da ćemo, kada se neka država, možda Crna Gora, priruži EU u Ugovorima moći da uvedemo takve reforme.

Kako ocjenjujete stanje u pregovorima u drugim zemljama regiona, ali i odnose Srbije i Kosova?

Prije svega, mislim da Crna Gora treba da bude srećna što je napustila Srbiju. Kada sagledate situaciju u Srbiji i situaciju u Crnoj Gori, tu nema poređenja.

Druga stvar je što smatram izuzetnim pokret i u Tirani i u Podgorici, na obje strane, u zemljama koje žele da prigrabe, ono što se govori u Briselu, »momentum » zamah, ka Evropskoj uniji koja se probudila ratom u Ukrajini, i koje žele da iskoriste ovaj zamah. I mi to vidimo, postoji napredak, i divno je.

Nažalost, to nije situacija na Balkanu u cjelini.

U Srbiji, ne razumijem kako predsjednik Vučić u ponedjeljak može da kaže - moj je cilj članstvo u EU, a u utorak da je na sceni u Moskvi. Lijepo je biti u Moskvi, zašto ne, kad ta zemlja ne bi bila agresor na Ukrajinu! I tako dolazi do igre sjedenja na dvije stolice gdje će u jednom trenutku morati da bira, po mom mišljenju.

On se uvijek poziva na neutralnost- “Srbija mora da ostane neutralna”, da, vrlo dobro, ali... Neutralnost bi značila, po mom mišljenju, ne biti toliko blizak nekome ko je napao svog susjeda kršeći sopstvene ugovore međunarodnog prava između Ukrajine i Rusije. I to je prilično zabrinjavajuće.

Vidjeli smo da je komesarka Marta Kos reagovala prilično oštro, posebno kada je primila studente koji su učestvovali u ovom fantastičnom maratonu od Novog Sada do Brisela.

Ono što me takođe brine je Sjeverna Makedonija. I to je naša greška u smislu da se država članica još jednom, po treći put, suprotstavila Sjevernoj Makedoniji. Nadam se da će vlada naći rješenje da u Ustav unese zahtjev za priznanje bugarske manjine, što ipak nije nešto posebno. Svaka zemlja priznaje različite manjine.

Najviše zabrinjava Bosna i Hercegovina. Uvijek je bilo kriza, uvek je bilo teškoća. Sada imam utisak da smo došli u tešku fazu, u zabrinjavajuću fazu. Evropska unija je preko svog predstavnika na terenu poručila: „Na vama je da riješite ovo pitanje”. Da, vjerovatno. Ali konačno, mislim da ćemo morati da nađemo izlaz. Tako da se nadam da bi moglo biti diskretnih, ako ne i tajnih razgovora da se promovišu prijedlozi, da se nađe rješenje, da se u Bosni vrati mir.