[ Dragan Koprivica ]

Priča o Crnoj Gori kao oazi kriminala završena

I najnoviji detalj o građanskoj hrabrosti Milana Kneževića preko njegovog predloga da se na Anketnom odboru Skupštine Crne Gore sasluša nekadašnji pripadnik Specijalne policijske jedinice i službenik UIKS-a, Brajuško Brajušković, pokazuje kako se na djelu voli Crna Gora, i kako se između Crne Gore i pravde mora vazda stavljati znak jednakosti.

Piše: Dragan Koprivica

I nije čudo što je Milan Knežević danas jedan od najpopularnijih političara u narodu i po anketama, jer on upravo i progovara glasom naroda, kao i uvijek dosad. Javnost dobro zna da je Milan Knežević za pravdu robijao u Spužu, da je na građanskim protestima ispred Parlamenta namjerno tipovan od strane policijskih krugova da mu bude usut sprej u lice, nakon čega je završio u Kliničkom centru, da mu je vrh policije revanšistički slao kazneni odred za provalu u kuću, a zna se i da Milan, pored svega toga, manirom visokog intelektualca i pisca, tokom svih ovih godina promoviše u Parlamentu osobenu kulturu dijaloga i produhovljene riječi.

Stoga je i bilo za očekivati da upravo on za saslušanje predloži Brajuškovića, vrlo nezgodnog svjedoka po mnoge iz bivšeg režima. Uostalom, politička borba Kneževića za Crnu Goru tokom svih ovih godina obilježena je njegovom građanskom hrabrošću, borbom za pravnu državu i poštenu Crnu Goru. A ne da svrgnuti oligarsi, uz namješteni poklič “E viva, Montenegro!”, i uz plansko zavađanje Crnogoraca i Srba, “da se Vlasi ne dosjete”, nezasito trpaju u privatne džepove. Toga i takvog “patriotizma” Crnoj Gori je već odavno preko vrh glave.

Nezavisna Crna Gora, prostački i na plitak način pretvorena u duboku privatnu državu njenih bivših vlasnika, gubi pred pravnom državom, za koju stiže i snažna podrška iz Evrope. A oni, koji su bili vulgarno umislili da su dobili državni atar za lično bogaćenje i ismijavanje Ustava i zakona, moraju shvatiti da je ta priča ispričana.

Jer, kako to obično biva, ničija nije do zore gorjela, te se i pad režima vazda desi kad je u svom zenitu, jer tako određuje božja ruka. Crna Gora se s mukom, ali ipak uspješno, korak po korak, oporavlja, kao bolesnik nakon duge i teške bolesti.

Upravo zato su Crnoj Gori potrebni ljudi poput Milana Kneževića, koji vole svoju zemlju i pravdu, i koji su zato uvijek spremni da kažu da je priča o Crnoj Gori kao oazi kriminala završena. I da istina mora da zasija, kako je to u jednom romanu rekao Dostojevski.

Možda je propust aktuelne vlasti što nije i ranije krenula sa radom Anketnog odbora na neuralgične teme Crne Gore iz bliske prošlosti, ali građani i danas žele da ono, što svi znaju – bude javno rečeno i potvrđeno.

Na tom putu očito imaju snažnu podršku Milana Kneževića, Andrije Mandića, Borisa Bogdanovića, jedne izuzetno hrabre dame, Zdenke Popović, i drugih parlamentaraca, spremnih da kažu ono čemu je vakat da se javno kaže. Kojima je jasno da se u Skupštini mora govoriti glasom naroda, željnog pravde i istine.

Ćutanja je bilo dosta, a to je sve jasnije i nekim dosad nedodirljivim personama, već odavno u statusu: persona non grata.

(Autor je univerzitetski profesor, naučni radnik, književnik i publicista, te funkcioner DNP-a)