[ Rikard Jozwiak, Slobodna Evropa ]

Kakav je plan EU za mir u Ukrajini nakon što su SAD odbile sastanak u Londonu?

Tokom prošle nedjelje, evropske nacije, uglavnom predstavljene Francuskom, Njemačkom i Velikom Britanijom, trudile su se da se uključe u razgovore između Sjedinjenih Država, Ukrajine i Rusije.

Održan je niz prilično uspješnih sastanaka na visokom nivou u Parizu 17. aprila i jedan u Londonu šest dana kasnije, koji su na kraju politički degradirani nakon što su se državni sekretar Marko Rubio i specijalni izaslanik Stiv Vitkof povukli.

Navodno je do odbijanja došlo zbog nevoljnosti Kijeva da pristane na mirovni plan koji uključuje priznavanje aneksije Krimskog poluostrva od Rusije.

Nakon razgovora sa nekoliko evropskih diplomata upoznatih sa ovom temom, jasno je da se nazire plan kao odgovor.

Prvi prioritet je zadržati Amerikance i nastaviti dijalog sa Ukrajincima. Koliko će ovaj cilj biti uspješan neizvesno je, jer je Vašington prijetio da će se povući ako uskoro ne bude postignut napredak.

Međutim, zvaničnici sa kojima sam razgovarao vjeruju da bi ovo mogla biti pregovaračka taktika usmjerena na pritisak na Ukrajinu, rekavši da Tramp ima sklonost da se javno ponaša grubo, samo da bi se kasnije vratio za pregovarački sto, što dokazuje način na koji je uveo i povukao sveobuhvatne trgovinske tarife posljednjih nedelja.

Evropljani žele da obezbijede ono što nazivaju "redosljedom", što znači prvo prekid vatre koji poštuju obje strane, a zatim trajni mir.

Vjeruje se da bi ovo moglo da osigura više sigurnosnih interesa Ukrajine i da nije sve pod uslovima Moskve. Postoji nada da spremnost Ukrajine da poštuje prekid vatre u posljednjih mesec dana, i neuspjeh Rusije da to učini, pokazuje da Kijev radi sa dobrim namjerama, a ne Moskva.

To bi takođe kupilo Evropljanima vrijeme da okupe "snage za uvjeravanje" u zapadnom dijelu Ukrajine sa barem nekom vrstom američke političke podrške, iako se čini da je američko učešće isključeno, prema riječima evropskih diplomata sa kojima sam razgovarao.

Trenutno razmišljanje je manje o prisustvu "čizama na terenu", a više o vazdušnom patroliranju sa ciljem obezbjeđivanja aerodroma u Lavovu i okolnih područja kao transportnog čvorišta za Ukrajinu.

Evropljani su takođe zainteresovani za nastavak vojne pomoći za Ukrajinu.

Iako postoji razumijevanje da bi moglo biti nemoguće u potpunosti popuniti prazninu koju su ostavile Sjedinjene Države, postoji nada da će evropski novac nastaviti da pritiče i da će nova njemačka vlada, koja će biti na vlasti početkom maja, biti otvorenija, posebno u vezi sa snabdijevanjem Kijeva dugo očekivanim krstarećim raketama Taurus.

Nikada neće biti de jure priznanja Krima kao dijela Rusije, osim, naravno, ako Ukrajina na to ne pristane. De facto priznanje teritorija koje su trenutno pod ruskom kontrolom je druga stvar. Članstvo Ukrajine u NATO savezu koje nije na pregovaračkom stolu takođe se može prihvatiti.

Ruski vojnici čuvaju pristanište na kojem su usidrena dva ukrajinska vojna broda u Sevastopolju, Ukrajina, mart 2014. godine. Nekoliko evropskih država se sakrilo iza Sjedinjenih Država kada su, pod Bidenovom administracijom, odbacili izglede za poziv Ukrajini u vojni savez i na samitu NATO-a u Viljnusu 2023.godini  i u Vašingtonu godinu dana kasnije.

Eventualno članstvo u EU je, međutim, druga stvar. Brisel i sve ključne evropske prijestonice su nepokolebljive u tome da Moskva nema nikakvu riječ u tome.

Prema riječima diplomata upoznatih sa predloženim američkim mirovnim sporazumom, Rusija prihvata da bi se Ukrajina mogla pridružiti bloku. Takozvani kiparski scenario, koji znači da bi cijela Ukrajina u nekom trenutku mogla biti smatrana dijelom kluba, dok bi u stvari samo djelovi pod kontrolom Kijeva zapravo to bili, najvjerovatnije je rješenje.

Jedna stvar koja se za sada čini van pregovora, na veliko olakšanje Evropljana, jeste poziv na nove izbore u Ukrajini, tačka za koju su mi diplomate rekle da je tiho nestala iz američkih razgovora nakon što je prvobitno pomenuta kao potencijalni uslov. Čuo sam da bi Rusija možda i dalje željela da insistira na tome.

Tu su i sankcije. Iako su Sjedinjene Države ponudile Rusiji ublažavanje sankcija, Evropljani nisu za to. Bila bi potrebna jednoglasnost da se mjere ukinu, a ta jednoglasnost jednostavno ne postoji.

U stvari, rečeno mi je da Pariz i Berlin žele da pojačaju pritisak na Rusiju i, posebno, da uvedu restriktivnije mjere u narednim nedeljama.

U pripremi je već bila 17. runda restriktivnih mjera protiv Kremlja nakon smrtonosnih ruskih napada na ukrajinske gradove Sumi i Krivi Rog ranije u aprilu, a Brisel će sada ubrzati te napore.

EU takođe finalizuje zamrzavanje imovine i zabrane viza za 15 Rusa optuženih za izvođenje hibridnih napada na EU u posebnom paketu sankcija.

Kao i sa svim stvarima vezanim za Rusiju, zvaničnici EU priznaju da će biti teško natjerati Mađarsku da da zeleno svjetlo i zato će sljedeći paket vjerovatno biti simboličan, a ne oštar.

Takođe je potrebno da obezbijede saglasnost Budimpešte za produženje sektorskih sankcija Rusiji u julu. Mnogo je zabrinutosti da se to neće dogoditi i da će čak i druge države članice početi da biraju sankcione mjere koje im se ne sviđaju, pa otuda i traženje alternativa kako bi sankcije ostale u životu.

Jedna stavka koju većina zemalja želi da sačuva jeste skoro 200 milijardi eura zamrznute ruske imovine u Bloku, ne samo zato što bi EU željela da iskoristi ovu sumu kao pregovarački adut protiv Moskve za plaćanje obnove Ukrajine.

Neočekivani profit od zamrznute imovine trenutno finansira vojne potrebe Ukrajine, a zajam G7 od 45 milijardi eura koji podržava makrofinansijske potrebe Kijeva za 2025. godinu osiguran je zamrznutom imovinom kao kolateralom. Dakle, Evropa će željeti da održi barem neke sankcije Rusiji u budućnosti.