dr Nikola Banićević

STAV

Mir kao imperativ

Puščane cijevi se još nisu ohladile od borbi u Prvom svjetskom ratu, a preko Atlantika se rađa ideja za uspostavljanje svjetskog mira i bezbjednosti na trajnim osnovama.

Пише: dr Nikola Banićević Види све колумне

Predsjednik SAD Wilson užasnut strahotama rata, predlaže održavanje mirovne konferencije u Parizu održane u dvorcu Versaj. Svoj mirovni plan saopštio je kroz ideju od „Četrnaest tačaka“, dokument koji će postaviti temelje mehanizma mirnog rješavanja sporova, korišćenjem kooperativnog modela u međunarodnim odnosima. Svijet će biti bogatiji za međunarodnu organizaciju Liga naroda, čiji temelji će poslužiti za osnivanje UN. U ogledalima dvorca u Versaju, naziraće se nada da svijetom može zavladiti mir.

Nakon Prvog svjetskog rata, bilo je jasno da se konflikti ne mogu rješiti upotrebom sile. Zato je 1919. godine započela Pariska mirovna konferencija, koja je imala za cilj da se strahote rata više nikada ne ponove. Nosioci konferencije bili su predsjednik SAD Wilson, Francuske Clemenceau i premijer Velike Britanije David Lloyd George. Njihov pristup postizanju mira tokom jednogodišnjih pregovora bio je različit. Evropski lideri imali su „tvrd” pristup, sa namjerom da se Njemačkoj izreknu oštre mjere, kako ne bi bila sposobna da u budućnosti vodi rat. Američki predsjednik u duhu idealizma, iznosi mirovni plan, koji je imao za cilj da mirovni sporazum bude dostupan svima, pravo naroda na samoopredeljenje i smanjenje oružanih snaga i kapaciteta.

Stavovi ovih lidera upućuju na dva modela vođenja mirovnih pregovora. Prvi sadrži sankcije prema drugoj strani, sa ciljem kažnjavanja. Drugi se oslanja na kooperativnost sa naglaskom na saradnju i građenje dobrih odnosa i povjerenja između sukobljenih strana. Međutim ni jedan od njih nije dao rezultate. Liga naroda izgubila je svoj značaj i prestala da postoji. Saradnju je ponovo zamjenio konflikt, kao vid rješavanja sporova, u vidu Drugog svjetskog rata.

Camp David je 1979. godine bio mjesto mirovnih pregovora izmeđa Egipta i Izraela uz posredovanje američkog predsjednika Cartera. Njime su okončani sukobi između dvije države, koji su kulminirali Jom Kippurskim ratom. Zahvaljujući sjajnoj diplomatskoj roli američkog državnog sekrerata Kissingera i iskrenoj namjeri predsjednika Sadata i Begina, sukobi su završeni uspostavljanjem trajnog mira. Dva državnika 1978. godine dobili su Nobelovu nagradu za mir. Pregovori su pokazali da se mir može postići bez obzira na sukobe, brojne različitosti i različite interese. Pregovori u Camp Davidu, otvorili su put postizanju jednog od značajnijih mirovnih sporazuma na Bliskom istoku.

Rezultat je postignut, jer je postojala politička volja da se sukob okonča sa obje strane. U ratu koji se vodi između Izraela i Hamasa, svi pokušaju da se pokrenu mirovni pregovori završeni su bezuspješno. Strane jasno zadržavaju svoje pozicije i sprovode ciljeve. Nema kooperatvnosti i političke volje da se na miran način rješi spor. Bez obzira na pokušaje posredovanja regionalnih i vanregionalnih aktera, konfliktni model i dalje je dominantan.

Mir je nedjeljiva kategorija, pripada svakom čovjeku i na njega polaže pravo. Međutim mir je daleko na Bliskom istoku, Ukrajni, Darfuru, Zapadnoj Sahari i drugim mjestima širom svjeta zahvaćenih sukobom. Politički interesi aktera u međunarodnim odnosima i nezadrživa potreba lidera za dokazivanjem, prelaze granice i narušavaju mir i bezbjednost u svijetu. Da li je mir utopija ili dostižna civilizacijska kategorija pokazaće vrijeme.