Vlatko Simunović

OSVRT

Što je za vas učinilo ovo ljeto?

Ode ljeto. Kćerka mi kaže da je dobar znak što te stvari primjećujem. Dodaje da još uvijek živim u budućem vremenu i da će meni jednom biti žao kad se sjetim što je sve za mene učinilo ljeto. Pitam: Ovo ljeto? Odgovara : Baš ovo!

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Što je za vas učinilo prošlo ljeto?

Meni je donijelo jednu pjesmu Odiseasa Elitisa. Elena. Našao sam je juče na FB zidu briljantne prevoditeljice s grčkog jezika Aleksandre M. Vuković.

To ide ovako: S prvom kapi kiše poginu leto / Natopiše se reči što bejahu rodile zvezdane svetlosti / Sve reči kojim si jedino odredište bila Ti!/ U kom pravcu da raširimo ruke naše sad kada vreme više za nas ne mari / U kom pravcu da okrenemo oči naše sad kada daleki obrisi potonuše u oblacima / Sad kada se zatvoriše trepavice tvoje pred našim krajolicima / I kada smo - kao da kroz nas magla prođe - sami samcati okruženi mrtvim slikama tvojim.
Dvije bih ruke i dva oka iz glave dao da sam bio kadar napisati ovakvu pjesmu.

SJAJ U TRAVI

Ispričaću vam otkud meni to. Gledao sam Sjaj u travi s Natali Vud. Gledao sam ga sedam dana za redom i potrošio sav djetinji novac. Tu sam prvi put put čuo odlomak pjesme Vilijema Vordsvorta.

Sada, kad ništa na svijetu ne može / vratiti dane prohujalog ljeta / naš sjaj u travi i blještavost svijeta/ ne treba tugovati, već tražiti snage/ u onom što im je ostalo i s tim živjeti.

Zaljubio sam se u Natali Vud. Prije nje sam odbolovao Mirel Matje. Cipele sam s nogu skidao u maju i nove obuvao u septembru.

Minja Đurović je jedno veče došla kod nas u goste...Pažljivo me posmatrala. Držao sam knjigu u rukama. U njoj je bio jedan isječač iz Politike. Slika Natali Vud.

Škilji sijalica, škilji Minja...Ja glumim da obnavljam lekciju iz predmeta Poznavanje prirode i društva. Nešto me odalo. Diže Minja čašu konjaka Zvečevo. Lagano ispija prvi gutljaju. Stresa nešto sa sebe i kaže: Vido, pripazi ti ovog malog. Đavo će ti ga ponijeti!

ŠAKA SOLI

Imao sam deset godina. Poslije sam godinama pisao pjesme. Zavolio sam neke djevojčice koje liče na Natali Vud i nijedna od njih nije zavoljela mene. Na kraju osnovne škole sa pocijepao sve pjesme i prestao da gledam u zvijezde.

Danas pišem samo o stvarima koje dobro poznajem. Jedna od njih je ljeto. Ovo sam proveo u košmarnom gradu gdje se temperatura 60 dana nije spustila ispod 35 stepeni Celzijusovih. Nedavno su napravili nekakvo istraživanje po kom je Podgorica jedan od najružnijih gradova na svijetu. Zajebanti na društvenim mrežama komentarišu taj podatak. Jedan kaže: Ako, za početak se našla na kakvoj takvoj listi gradova.

Meni je Podgorica lijep grad. Volim da kažem: Suncem me ogrijala. Ljetos je baš pretjerala.

Za sobom imam ljeto koje me je podsjetilo da 60 odsto ljudskog tijela čini voda. Ostatak su kalcijum, glukoza, gvožđe...Sve ono što se može naći u moru.

U Podgorici ljeto nije dječije zabavište. Tropske noći. Da se ljeto nije umorilo i odlutalo za Suncem od mene bi preostao samo prstohvat soli. A ljeto je nekad bilo vrhunac života. Što je od svega ostalo? Ljeto kao čista nostalgija. Ljeto kao magija haosa. San ljetnje noći. Začudno. Nestvarno ljeto. Sedamdeset i neka. Natali Vud.

KAD ZABORAVLJAŠ OČI

Ljeto je nekada bilo strast na vrnuncu. Danas je ljeto žega. Žudnja za svježinom, vrijeme odmora, putovanja.

Ljeto je nekada bilo istraživanje mogućnosti koje velikodušno nudi. Novih mogućnosti.. U međuvremenu se izrodilo u sušom okovane dane. Sad me od ljeta spasava mrzovoljni sluga ljeta septembar.

Sinoć gledam priču o čovjeku koji je cijeli svijet obišao bos. Bez cipela. Bez novca i prtljaga. Na Havajima su uz njega plivali delfini. Na kraju se vratio u Istru. U rodnoj vali sagradio je sebi dom. Od straha da ne nazebem ja se ne bih usudio da bos iz sobe na spratu pređem put do dnevne sobe u prizemlju.

Nemam ja razloga da na život režim...U dubravi, na obali Pivskog jezera, trune kuća sagrađena na imovini mog đeda. 

Zna to da se desi kad prestaneš gledati u zvijezde. I zaboravljaš oči...