Silvija Glavić Grgur / P. R. [ Filmski centar Crne Gore ]

Šahmanović: Dokumentarac o Dušanu Vukotiću je moje najintimnije djelo

Crnogorski reditelj, scenarist i producent Senad Šahmanović otkriva da mu je posljednji dokumentarni film "Vude, ti si pobijedio" o Dušanu Vukotiću, jedinom jugoslovenskom dobitniku Oskara i pioniru svjetske postmodernističke animacije, najintimnije djelo, jer ga je, kako kaže, radio iz potrebe, a ne iz zadatka.

Još jedan UnderhillFest je iza nas i s time nedjelja dana uživanja u biranim filmskim naslovima pod noćnim nebom iznad Podgorice. Nagrade su podijeljene, a dok se utisci polako sliježu prisjećamo se nekih od najboljih momenata manifestacije. Prvi se desio već u večeri otvorenja, kada je premijerno prikazan dokumentarni film „Vude, ti si pobijedio“.

Priča o jedinom jugoslovenskom dobitniku Oskara, Dušanu Vukotiću, ispraćena je gromoglasnim aplauzom u dalju distribuciju i ostvarenje autorovog sna; da se njime iz zaborava otrgne sjećanje na pionira animiranog filma na području bivše Jugoslavije i ujedno prvog rođenog van SAD-a koji je te 1962. godine osvojio „zlatnu statuu“.

Jedna izvanredna biografija sada je reanimirana, ispod patine vremena zasjala je novim sjajem i mogli bismo poručiti: Vud je pobijedio. Sedamdesetominutni dokumentarac koprodukcija je nekoliko zemalja iz regiona i najnoviji u nizu višestruko nagrađivanog crnogorskog reditelja, scenarista i producenta, Senada Šahmanovića.
 
Nakon više godina rada na filmu „Vude, ti si pobijedio“, konačno smo dočekali njegovu premijeru na otvorenju 16. UnderhillFesta u Podgorici. Kakve su prve reakcije publike, a kakve kritike?

Reakcije su bile izuzetne, emotivne, dirljive. Publika je snažno reagovala, ne samo na Vukotićevu priču, već i na način na koji je ispričana. Kritike su uglavnom pozitivne – naglašavaju atmosferu, emotivni ton, slojevitost i estetski pristup. Ovo je za mene najvažnija stvar, upravo ono doživljeno tokom i nakon  projekcije, je najljepša stvar koji autor može doživjeti.

Mudro ste otvorili svoj film sekvencama iz svevremenskog Vukotićeva „Surogata“ jer dovoljno je bilo to da prepuno gledalište na košarkaškom igralištu „Dragan Ivanović“ u Njegoševom parku „zalijepi“ za veliko platno. Taj mali, ali najsvjetliji dragulj iz autorovoj bogatoj riznice i danas oduševljava svojom svježinom, aktualnošću i proročanskom vizijom konzumerističkog društva u kojemu živimo. Koliko puta ste ga pogledali i je li i vama favorit među Vukotićevim animiranim filmovima ili mislite da ga je zvjezdani sjaj Oskara uzdigao iznad nekog koji je možda zavrijedio više pažnje?

„Surogat“ je svakako najslavniji, i ima nevjerovatnu snagu i danas. Pogledao sam ga mnogo puta, i uvijek me iznova fascinira. Ali mislim da Vukotić ima još nekoliko djela koja zaslužuju jednaku pažnju, možda čak i dublje analize.  Film sam  otvorio tim djelom jer mnogo toga o govori o genijalnosti Vukotića, na neki način on kao autor proročki objašnjava sve – sistem, čovjeka, savremeno društvo. Pomenuo bih i film „Igra“ koji je je odmah nakon „Surogata“ bio u užem izboru za nagradu Oskar, ali vjerujem da je neko procijenio da dva Oskara u veoma kratkom vremenu bi bilo možda previše. Po kvalitetu, kreaciji, tretmanu teme smatram da je i film „Igra“ jednako značajan kao Surogat.

Jeste li imali tremu u procesu rada na filmu (od odluke o realizaciji ideje i pretraživanja građe do same finalizacije) pod pritiskom odgovornosti jer se radi o čovjeku s ovih prostora koji je postigao jedinstven uspjeh? Ili vas je upravo ta činjenica nosila da radite s lakoćom? Kako se osjećate sada, kad ste „Vuda“ ispratili pred oči javnosti?

Trema je bila prisutna, ali pozitivna. Više kao osjećaj odgovornosti. Priča o Vukotiću nije laka – potrebno je pronaći pravi balans između poštovanja i autorske slobode. Danas, kad je film pred publikom, osjećam olakšanje, ali i ponos. Kao da sam ispunio dug prema njemu i toj generaciji stvaralaca.

S obzirom da je riječ o koprodukciji nekoliko zemalja ex-Yu, kakvi su utisci iz njihovih, različitih rakursa? Koje ste pohvale dobili, ima li zamjerki? Generalno, smatraju li oni koji su ga odgledali da je – da tako kažemo – pošteno napravljen?

Koprodukcije, kada su prave, donose puno toga dobrog projektu, pored finasijske podrške, tu je izuzetno važna i kreativna podrška. Partneri su odreagovali veoma dobro. Tokom procesa rada bilo je razlika u pogledima, što je i normalno, ali svi su osjetili da je film pošten. Ljudi iz regiona su rekli da osjećaju emociju, da je film napravljen s poštovanjem, da nosi snažnu emotivnu snagu, da ima snažan autorski pečat, shodno tome da je važan projekat na nekoliko nivoa.

Dušan Vukotić na neki je način simbol izvrsne jugoslovenske kinematografije, od njenih početaka i raskošne produkcije filmova o partizanima, pa kulminacije u svim filmskim žanrovima do samoga kraja koje korespondira sa završetkom postojanja SFRJ. Imaju li zemlje u regionu šanse i mogućnosti da u ovom savremenom dobu dosegnu te budžete, kvalitet, prosperitet? Možemo li današnjim generacijama uopšte povlačiti paralele između „ovog“ i „onog“ doba? Imamo li im (ako da, koliko) šanse dočarati onaj, toliko drukčiji kontekst za umjetnike i stvaralaštvo?

Danas je sve brže, dinamičnije, površnije, ali potreba za dubljim stvaralaštvom i dalje postoji. Stvaralaštvo treba afirmisati, podržavati ga, imati razumijevanje za važnost i vrijednost istog, koliko stvaralaštvo doprinosi društvu, koliko pomaže izgrađivanju identiteta, te pozitivnoj promociji zemlje.

Tako da vjerujem da možemo učiniti puno toga značajnog. Zato ovaj film i postoji – da otvori vrata ka tom vremenu, da pokaže razliku, ali i univerzalne vrijednosti.

Dobivši mogućnost u uvid kompletnog arhiva Dušana Vukotića i o njemu, podarali ste nam priču o velikanu. Možete li nam ga približiti kao ličnost, kako ste ga isprofilisali? Je li možda u nekim svojim odlukama bio prekrut i možda previše beskompromisan (npr. kada je odlučio ne otići u Ameriku na dodjelu Oskara ili kada je odbio Diznija da dođe raditi za njega)? U nekom trenutku filma čujemo kako je bio i pomalo težak karakter; je li mu prečvrst stav naštetio (kao kada su mu zabranili ulazak u prostorije Zagreb filma) ili je doprinio kompleksnoj biografiji genijalca koji je uz vanserijski talent i razigrano „dijete u duši“?

On je bio vizionar. Čovjek koji je svojim talentom ispisao nezaboravne stranice svjetske animacije. Riječ je o jednoj od najznačajnijih ličnosti 20. vijeka na ovim prostorima. Kao veliki umjetnik, a umjetnici su posebno senzitivni i osjetljivi, sigurno je da je znao da bude osoben, ponekad tvrdoglav, često povučen, ali to je pretpostavljam dolazilo iz potrebe za zaštitom tog svog osjetljivog svijeta, svijeta igre i mašte. Njegove odluke da odbije Diznija, da ne ode na dodjelu Oskara – to nije bio bunt, već stav. Znao je gdje pripada. To ga je možda koštalo, ali je ostao autentičan. I to mu danas daje težinu.

Vud je pobijedio ako uzmemo u obzir posthumnu valorizaciju u koju spada i ovaj vaš film. Mogu li počasti za izuzetan trag koji je ostavio biti dovoljna utjeha za razočarenja s kojima je s ovoga svijeta otišao? Je li s ovim vašim filmom bar malo ispravljena nepravda prema Dušanu Vukotiću (zanemarivanje pred kraj života koje traje do danas)? Hoće li ovo pomoći da mu odamo zasluženo priznanje i izvučemo ga iz zaborava iz kolektivnog zaborava? Što vi mislite o svemu tome, možete li se poistovjetiti, kao autor? Kako bi Vud ovo sada prokomentarisao?

Mislim da jeste – barem djelimično. Ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo da prestanemo da ćutimo. Film je moj pokušaj da mu vratim mjesto koje zaslužuje. Ako nakon gledanja neko poželi da istraži više o njemu, da pogleda njegove filmove, da ga pomene – onda smo uspjeli u onome što nam je bila namjera, da otrgnemo od zaborava jednog velikana i da generacijama koje dolaze bude primjer koji će im osvjetljavati put ka stazama uspjeha.

Koliko je ovaj film značio za vaš razvoj kao reditelja? Jeste li zadovoljni balansom koji ste našli između fascinacije i objektivnog pristupa prema tom slavnom čovjeku? Je li vam intimno najdraže djelo iz vaše filmografije?

Mnogo. Naučio sam da budem strpljiviji, pažljiviji, da radim s više unutrašnje tišine i da vjerujem materijalu. Ovo je vjerovatno moje najintimnije djelo – jer sam ga radio iz potrebe, ne iz zadatka.

Dugometražni dokumentarac nije žanr za „mainstream“ publiku. Koji je profil gledaoca kojega će zanimati?

Oni koje zanima umjetnost, kultura, istorija, ali i oni koji traže priče o stvarnim ljudima koji su stvarali velike stvari iznutra. Smatram da će svaki gledalac pronaći nešto značajno u ovom filmu, mogu slobodno reći  da je to i jedna vrsta blaga za onoga ko se udubi.

U vašem opusu je i dokumentarac o Živku Nikoliću, takođe velikom reditelju te Crnogorcu, poput Vukotića. Možemo li i ubuduće očekivati dokumentarne filmove o velikanima iz vaše branše? Razmišljate li da se uhvatite u koštac s radom na igranom filmu po nekoj takvoj biografiji u kojoj materijala svakako ima (sjajan poslovni i zanimljiv lični život)?

Volim da se bavim ljudima koji su ostavili trag. To sam radio i sa Živkom Nikolićem, i vjerovatno ću opet. Možda jednog dana i igrani film, ali mora postojati jaka unutrašnja motivacija.

Kakvi su vam inače profesionalni planovi za (bližu i dalju) budućnost?

Trenutno radim na razvoju dva nova projekta – jedan dokumentarni, drugi igrani. Takođe želim da ovaj film putuje, da ide gdje zaslužuje.

Koliko vam je za ovaj film značila i koliko vam inače znači podrška Filmskog centra Crne Gore?

Podrška Filmskog centra Crne Gore je bila ključna. Bez te podrške ovakav film ne bi bio moguć. Ne samo finansijski, već i simbolično – kao znak da kultura ima posebno mjesto u savremenoj Crnoj Gori.