Sabrija Vulić

LIČNA KARTA

Milanka Ćorović: Novinarstvo je brzi espreso, a književnost je vino

Milanka Ćorović je posebna ličnost. Disperzija njenih interesovanja dovodi vas na neki način u ćorsokak, jer ne znate gdje je bolja. Novinarka, kolumnistkinja, portparolka i urednica portala Milanka Ćorović, rođena je u Podgorici. Po obrazovanju je sociološkinja (Filozofski fakultet, Nikšić), aktivna na mnogim poljima. 

Za početak pitamo, ako može da se bira, što Vam je bliže novinarstvo ili spisateljstvo?

Prije par godina bila sam tip koja lovi izjave. Danas lovim rečenice koje mirišu na fikciju. Novinarstvo je kao brzi espresso – kratko, snažno, direktno. Književnost je vino – pije se polako, ali te duže drži. Još uvijek u sebi imam novinara koji panično traži naslov, ali sad ga sve češće pregazi pisac u meni koji hoće da opiše miris kiše na prvoj stranici.

Novinarski posao kojim se mi bavimo je, čini se jedan od najljepših, ali je svakako i jedan od najtežih. Bili ste u mnogim redakcijama. Onaj teret odgovornosti koji nosi ovaj poziv čini se da je mnogo lakše savladati nego li onaj drugi vezan za sujetu, zavist, komplekse koji su prisutni i u drugim branšama, ali se čini u našem pogotovo. Vaš Komentar.

Ima tu svega – tenzija, različitih energija… Bilo je raznih situacija – nije da nije. A i ja sam tada bila drugačija – sve sam primala k srcu, sve me pogađalo i trošilo emotivno. Kad u sebi nosite vulkan emocija – a ja jesam takva, sve doživljavate intenzivno. Bilo je i sujetnih lomova koji su se prelamali preko mene. Nisu mi bili laki, priznajem.

Kasnije, kad sam se ozbiljnije okrenula književnosti i rekreativnom sportu, počela sam da slažem stvari u sebi. Danas se tih manje lijepih stvari vezanih za novinarski posao gotovo i ne sjećam – što je, vjerujem, najbolji znak. Uvijek pamtim samo ono lijepo. Ne nosim gordost u sebi, apsolutno ni prema kome. Loše emocije mi ne trebaju – one deformišu dušu, lice, tijelo... Razbolijeva se. A ja život obožavam! Sve to zapravo znači da sam zadovoljna sobom, i da me više ne dotiče ono što mi nije važno.

Sada radim u PR-u i administraciji. Novinarski žar i dalje postoji, ali u tišoj, mirnijoj formi. Povremeno napišem nešto – onako, za dušu – ali više nemam onaj poriv da stalno budem u centru aktuelnih događaja. I to mi, iskreno, prija.

U jednom od svojih intervjua lijepo ste rekli da ste „zaljubljenica u pisanu i datu riječ“. Čini se da u ovim životnim okolnostima koje su ubačene u „sedmu brzinu“ sve je teže govoriti o nekim tradicionalnim vrijednostima. Bilo da je riječ o datoj riječi ili čitanju knjige.

Tip sam osobe pun krajnosti – s jedne strane, apsolutno slobodarska duša; volim širinu i spontanost. A s druge, odrasla sam kao dijete vojnog lica, što u prevodu znači: red, disciplina i krevet zategnut kao u vojnoj kasarni (smijeh). I koliko god djelovalo nespojivo, zapravo mi ta kombinacija savršeno prija. To vojničko vaspitanje me uvijek držalo sastavljenu kad bi životni lomovi pokušali da preuzmu kontrolu.

U tom ludilu savremenog ritma, važno mi je da se ne izgubim. Da ostanem vjerna onom starom – riječi i emociji koja vrijedi više od potpisa, knjizi koja miriše na papir, i iskrenosti koju osjetiš odmah, bez previše filozofije. I naravno, da ne ispadne da sam baš skroz old school – koktelčić u drugoj ruci, terasa iznad mora i vjetar u kosi.

Milanka Ćorović objavila je 2021. godine svoj prvi roman „Okvir za sreću“, ali je bila i koautor knjige „Putevima suživota“. Zato i pitamo. Da li nam treba biti bliži život ili suživot? Ja ipak mislim da je „suživot život na dva kolosjeka“.

Sve zavisi i iz kog ugla gledamo. Život ne treba uvijek shvatati preozbiljno — već je dovoljno haotičan da liči na dobar roman. Suživot je već druga priča, tu treba više truda, razumijevanja, one tihe pameti koju zovemo emotivna inteligencija. Dobro ste konstatovali, to je kao vožnja na dva kolosjeka — moraš paziti i na svoju i na tuđu putanju.

I kad sve ovo što ste rekli saberemo, da li postoji „okvir za sreću“?

O, da! Potrebno je i kosmičke sreće, ali još više volje da se upre, da se u taj okvir nešto istinski naslika.

Što biste izdvojili iz romana „Okvir za sreću“ za naše čitaoce?

Rekla bih – emociju. To je ono što ostaje i kad se zatvori knjiga.

Koliko znam radite na novoj zbirci poezije pa za kraj ovog razgovora predlažem da poklonite neke od svojih stihova našim čitaocima.

Zapravo, materijala imam za dvije zbirke. Ono što je meni samoj zanimljivo jeste da mi nikada nije bio problem da prođem kroz svo to stvaralačko ludilo, ili da u sportu istrčim 21 kilometar, ali kada dođe trenutak da sjednem i napravim taj finalni korak – da objavim knjigu – tu zastanem. Znam da tada slijedi cijela ta priča oko promocije, marketinga, izlaganja… a sve mi je to manje privlačno. Tako je bilo i sa mojim prvim romanom – prošlo je podosta vremena, pa sam na kraju rekla: „Ajde više!“. Odlučila sam da sledeće godine, baš u ovo neko doba - na proljeće to konačno i uradim. Vrijeme je.

A do tada:

Kažu da rukopis odaje karakter pisca
a iz tih slova ja naslućujem
kako ispod njene zgužvane bijele košulje
i svjetlucavog pogleda, pulsira vulkan
emocija što guše, stežu
i vraćaju u dubine
negdje daleko
ispod bijelog lana

I dok me tvoja poetika omamljuje
shvatam, draga
da si ti, u odnosu na moje melanholično biće
nagla i iskrena
zaigrana, nasmijana djevojčica
sa razglednice
ili iz omota čokolade
što miriše na prošlost