B.Bu. [ Forbes ]

Svijet obožava jeftino meso – kad bi ljudi znali šta se nalazi u njemu, ta ljubav bi se brzo ugasila

Upotreba antibiotika u poljoprivredi danas je sveprisutna – i trebalo bi da nas brine. Način na koji se meso proizvodi u Kini može značiti da ljekovi koji su potrebni ovdje više neće djelovati, piše prof. Devi Sridhar, profesorka globalnog javnog zdravlja na Univerzitetu u Edinburghu, u komentaru za Guardian. Ono što unosimo u tijelo može nas nahraniti – ili učiniti da se od toga razbolimo. Imajući to na umu, nedavno sam pisala o ulozi ishrane u riziku od karcinoma debelog crijeva. Ali šta je sa samom proizvodnjom hrane?

Širom svijeta svjedočimo porastu tražnje za jeftinim mesom: uglavnom podstaknuto rastućom srednjom klasom koja sada konačno može da priušti govedinu, svinjetinu i piletinu – proizvode koji su nekada bili luksuz. Oko 45% globalnog rasta potrošnje dešava se u zemljama višeg srednjeg dohotka, poput Kine, Indije, Brazila, Indonezije i Filipina. Očekuje se da će živinsko meso preuzeti sve veći udio tog rasta (procjenjuje se povećanje od 21% do 2034. godine), jer je relativno jeftino, prihvatljivo i zahtijeva manje resursa po kilogramu u odnosu na govedinu ili svinjetinu. Do 2034. predviđa se da će piletina činiti 45% proteina dobijenog iz svih vrsta mesa.

Ali to ima svoju cijenu. Sa ograničenim zemljištem i ogromnim pritiskom na proizvodnju, rješenje u mnogim zemljama bilo je masovno korišćenje antibiotika. Oni se ne koriste samo za liječenje bolesti, već i preventivno – da bi se spriječile infekcije u prenatrpanim uslovima. Davanje antibiotika takođe čini da stoka brže raste, iako naučnici još ne znaju tačno zašto. Za razliku od ljudske upotrebe, gdje se antibiotici uglavnom daju samo kod bolesti, u stočarstvu se koriste mnogo šire i nekontrolisanije. Procjenjuje se da se čak 73% svih antimikrobnih sredstava prodatih u svijetu koristi za životinje koje se uzgajaju za ishranu.

Ova ogromna prekomjerna upotreba dovodi do porasta bakterija otpornih na antibiotike. Na primjer, otpornost na kolistin – „antibiotik posljednje linije odbrane“ – najprije se pojavila u bakteriji E. coli koja je zarazila svinje. Kasnije je ista bakterija pronađena i kod farmera koji su radili sa svinjama. A zahvaljujući avionima i globalnim mrežama putovanja, ovakvi patogeni lako se šire svijetom. Danas su kolistin-otporne bakterije otkrivene ne samo u kineskim bolnicama, već i širom planete.

Šta to znači za nekog ko sjedi u ambulanti u Engleskoj ili Škotskoj? To znači da infekcije koje su nekada bile lako izlječive (poput upale uha, urinarnih infekcija ili postoperativnih rana) postaju neizlječive čak i nakon terapije antibioticima. To znači da operacije poput carskog reza, ugradnje kuka ili tretmana raka, koji uključuju slabljenje imuniteta, postaju mnogo rizičnije. Iako je tehnički moguće razviti nove antibiotike, taj proces je spor i skup. Moramo sačuvati ono što već imamo.

Rješenja za ovaj problem mogu doći jedino kroz promjenu načina globalne proizvodnje hrane. Da budemo pošteni, Ujedinjeno Kraljevstvo je postiglo značajan napredak u smanjenju upotrebe antibiotika u poljoprivredi. Prodaja antibiotika za životinje namijenjene ishrani smanjena je 59% od 2014. godine. Upotreba kolistina sada je praktično nula. Korišćenje antibiotika koji su od ključne važnosti za ljudsko zdravlje smanjeno je na manje od 0,5% ukupne prodaje antibiotika za životinje. Istraživanja nekoliko tijela EU pokazala su da je, nakon što je upotreba antibiotika u poljoprivredi smanjena skoro za polovinu između 2014. i 2021, otpornost E. coli bakterija u EU takođe počela da opada.

Ali fokus samo na UK ili EU je kap u moru. Ako velike zemlje srednjeg dohotka ne budu uključene u razgovor o tome kako se meso proizvodi, svi ostajemo podjednako ranjivi na otpornost bakterija. Problem je u tome što prelazak na drugačije metode proizvodnje zahtijeva više prostora i vremena – a to čini meso skupljim u zemljama sa velikim brojem stanovnika, što može izazvati socijalne nemire, političke reakcije i nezadovoljstvo. Zdravstveni imperativ je jasan, ali ga treba uskladiti sa pitanjima bezbjednosti hrane, ekonomije i javne potražnje.

Naučnici koji proučavaju klimu već dugo upozoravaju na ekološke posljedice današnjeg globalnog sistema ishrane – od emisija metana, preko gubitka biodiverziteta, do krčenja šuma. Ali ti efekti često djeluju daleko i apstraktno, naročito ljudima koji se bore sa troškovima života ili su zabrinuti zbog dostupnosti zdravstvene zaštite.

Otpornost na antibiotike je, međutim, opipljiva. Skoro svako je makar jednom u životu uzimao antibiotike i može da zamisli šta bi značilo da njihovo dejstvo odjednom prestane. Proizvodnja hrane, zdravlje i klima međusobno su povezani. Način na koji se svinjetina proizvodi u Kini utiče na to da li će antibiotici djelovati kod vašeg djeteta u Edinburghu. Hoće li žena u Lagosu preživjeti carski rez zavisi i od toga kako se pilići uzgajaju u Brazilu.

Ako se ne suočimo sa ovim sveprisutnim, globalnim izazovima – poput načina na koji proizvodimo hranu i koristimo ljekove koje imamo – rizikujemo da izgubimo nešto dragocjeno: sposobnost da liječimo infekcije koje danas uzimamo zdravo za gotovo.