- Hronika
- Montesong
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Novosti dana
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- Muzički program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Muzika
05. 11. 2024.
14:22 >> 14:22
Čitaj mi:
Priča o Kvinsi Džonsu
Buran život i tiha smrt Kvinsija Džonsa
Ostao bez majke kao klinac, dva puta izbjegao smrt, govorio je da mu niko nije ravan i želio je da živi 110 godina.
Nikada nisam mario za novac i slavu. Samo sam pratio gruv. A kad to činiš, novac uvijek dođe, govorio je velikan muzike Kvinsi Džons.
Jedan od najvećih producenata i kompozitora popularne kulture Kvinsi Džons preminuo „u tišini svog doma“ u Bel Eru. Imao je 91 godinu. Muzičar, koji je stojao iza najprodavanijeg albuma svih vremena – „Thriller“ Majkla Džeksona, ali i jednog od najznanijih dobrotvornih singlova ikad – „We Are The World“, s značajnom karijerom u džezu, umro je poslije velikih zdravstvenih komplikacija koje je imao prethodnih godina.
– S ispunjenim, ali slomljenim srcem moramo da podijelimo vijest o smrti našeg oca i brata Kvinsija Džonsa. Iako je ovo veliki gubitak za našu porodicu, opet slavimo sjajan život koji je imao, sigurni da više nikada neće biti nikog poput njega – saopštila je porodica kompozitora, instrumentaiste i producenta.
Impresivna karijera trajala je više od 75 godina, a gotovo da nema nagrade kojom Džons za života nije bio ovjenčan. Između ostalog, i sa 28 Gremi nagrada, a časopis „Tajm“ proglasio ga je svojevremeno jednim od najuticajnijih džez muzičara 20. vijeka.
Kvinsi Džons je rođen u Čikagu 1933. Otac, inače drvosječa, bio je melez, odnosno polu bijelac, a došao je na svijet iz „veze“ velškog robovlasnika i jedne od robinja. I majka je poticala iz porodice robova. A prvi susret Kvinsija Džonsa s muzikom desio se kad je čuo kako njegov komšija svira klavir. I sa samo sedam godina počeo je da svira klavir.
No, situacija u domu Džonsovih nije bila nimalo prijatna za Kvinsa i brata mu. Teški psihički problemi majke kulminirali su time da je smeštena u ludnicu kada je Kvinsiju bilo sedam godina.
– Izgubio sam svoju majku kad su je smjestili u ludnicu. Moj brat i ja gledali smo kako je, vezanu, odvoze. To je nešto što nikada ne možeš da zaboraviš. Tada sam sebi rekao: „Nemam majku. Nije mi potrebna. Muzika će biti moja mama“.
Nakon „iznuđenog“ razvoda roditelja s ocem se seli u državu Vašington, gde počinje da uči da svira bubnjeve, ali i limene instrumente. Već sa 13 godina počinje da svira u klubovima u Sijetlu. Imao je čast da dijeli scenu s Rejom Čarlsom. Daleke 1948. godine čak je svirao prije velike Bili Holidej.
– To je najveća škola na svijetu – ulična škola…
Ipak je upisao Muzičku akademiju u Sijetlu, da bi potom studije nastavio u Bostonu, da bi se na kraju, na poziv Lajonela Hemptona da svira u njegovom bendu, otisnuo u Njujork. I u tom velikom gradu svirao je trubu u pratećem bendu Elvisa Prislija na televizijskim nastupima, i počeo da se druži s Čarlijem Parkerom i Majlsom Dejvisom.
No, kad je kao dio Hemptonovog benda prvi put došao u Evropu, bio je očaran toliko da je nastavio muzičke studije u Parizu. I u francuskoj prestonici počeo je da druguje s Pablom Pikasom, Džejmsom Boldvinom i Džozefinom Bejker… Tad je pokušao da sam izgura džez mjuzikl „Free and Easy“, međutim doživio je potpuni debakl. I dužan je bio 100.000 dolara, zbog čega je, kako je kasnije priznao, htio da se ubije.
No, po povratku u Ameriku bio je prinuđen da se zaposli u Merkjuri rekordsu, kako bi kao producent i aranžer za druge umjetnike mogao da počne da otplaćuje dug. A u pitanju su bila velika imena – Ela Ficdžerald, Dina Vošington, Pegi Li, Sara Von i Semi Dejvis džunior. Počeo je da komponuje i muziku za filmove, i bio je autor saundtreka za naslove, kakvi su „Italijanski posao“, „U vrelini noći“, „Boja purpura“…
Krajem pete decenije 20. veka počeo je da sarađuje s Frenkom Sinatrom. I to zahvaljujući Grejs Keli. Tada već princeza, s domom u Monaku, nekadašnja holivudska zvijezda angažovala je Džonsa da diriguje dobrotvornim nastupom Sinatre i benda. I tad je otpočela plodonosna saradnja, koja je trajala više od tri i po decenije – do Sinatrinog poslednjeg albuma „LA Is My Lady“ 1984. godine.
– Frenk me je odveo na potpuno drugu planetu. Radio sam s njim, sve do njegove smrti u 98. godini. Ostavio mi je svoj prsten. Nikad ga ne skidam – govorio je.
Paralelno s radom za druge, krajem pedesetih otpočeo je i solo karijeru, stvarajući solo albume i kao vođa džez sastava u kojima su bili Čarls Mingus, Art Peper i Fredi Habard.
No, najveće uspjehe u karijeri doživio je radeći sa Majklom Džeksonom. Upoznali su se na snimanju mjuzikla „The Wiz“ Sidnija Lameta, za koji je radio muziku, a Džekson, uz Dajanu Ros, igrao. Nakon toga pomogao je Džeksonu, do tada zvijezdi benda Jackson 5, da snimi prvi solo album – „Off the Wall“ 1979. godine.
No, ono što su uradili tri godine kasnije – album „Thriller“ i danas je nenadmašno. Jer, i sad, toliko godina kasnije, to je najprodavaniji album svih vremena (gotovo 50 miliona primjeraka u SAD, 110 u svijetu). Te, 1982. čak 80 nedjelja bio je na Bilbordovoj listi, od čega 37 na broju jedan, uz hit singlove „Billie Jean“, „Beat It“ i „Wanna Be Startin‘ Something“.
S Džeksonom i Lajonelom Ričijem je bio koautor dobrotvornog singla „We Are the World”, čiji je prihod išao za pomoć gladnima u Africi, a saradnju s najvećom pop zvijezdom svih vremena nastavio je i s albumom „Bad“.
Radio je Kvinsi i s Džordžom Bensonom, Peti Ostin, Rufusom i Čakom Kan, potpisao je muziku i za TV serije, kakve su „Kozbi šou“ ili „Princ sa Bel Era“. Oprobao se u gotovo svim muzičkim žanrovima, ne samo džezu, i popu, već i fanku… I sam je govorio:
– Kada ljudi pišu o muzici, džez stavljaju u jednu kutiju, R&B u drugu, pop u treću. Ali, ja sam uradio sve…. Verovatno sam jedini na svijetu koji je radio s Bili Holidej, Luisom Armstrongom, Elom, Djukom Elingtonom, Majlsom, Dizijem, Čarlsom, Sinatrom, Polom Sajmonom, Tonijem Benetom, Džeksonom, Aretom… Ja sam jedini! Ne treba meni nikakvo odavanje počasti, jer mi niko nije ravan!
Džons je dva puta, kako je svjedočio, bio na ivici smrti – za dlaku je izbjegao smrt, jer je u posljednji čas odlučio da ne ode u dom Šeron Tejt, iste noći kada je Čarls Menson 1969. godine izvršio pokolj u domu tadašnje partnerke Romana Polanskog, a 1974. jedva je preživeo aneurizmu. Od tada više nikada nije mogao da svira trubu…
Bio je tri puta u braku – najpre sa srednjoškolskom ljubavlju Džeri Koldvel, s kojom je dobio ćerku Džoli, pa s Ulom Anderson (u tom braku dobio sina i ćerku), a na kraju s glumicom Pegi Lipton, s kojom je dobio dvije kćerke (Rašida Džons je priznata glumica). Imao je još dvoje dejce – kćerku Rejčel, koju je dobio s plesačicom Kerol Rejnolds, i Keniju, iz veze s glumicom Nastasjom Kinski.
Kad je prije dvije godine kuća Arete objavila Džonsovu knjigu „12 nota o životu i kreativnosti“ ostala je dragocjena napomena autora:
„Ovu knjigu pišem za umjetnika ili umjetnicu koji se mogu zateći u situacijama – u kojima sam i sâm nekad bio – dok pokušavaju da prokrče svoj jedinstveni put kroz muzičku industriju. Takođe, pišem ovu knjigu i za one koji su čitav život proživjeli pod maskom karijere ili životnog stila koje nisu željeli. Na našu kolektivnu štetu, pravila društva uvjerila su mnoge da je kreativnost rezervisana samo za slavne. To je glupost. Svi imamo kreativni potencijal i svi zaslužujemo da ga ostvarimo; samo je pitanje hoćemo li dozvoliti sebi da ga ispunimo.
Naša individualna iskustva su, naravno, svojstvena samo nama, ali emocije s kojima se suočavamo su univerzalne – velike su šanse da će makar neko imati razumevanja za njih. Zato nam je potrebna kreativnost. Ona daje osjećaj zajedništva. Slika, pjesma, književno djelo – u njima je moć“.
A kada su ga davnih dana upitali o smrti, kazao je Kvinsi Džons:
– Nadam se da će na mojoj grobnici stajati – Rođen 1933, umro 2043. Nadam se da će to biti moje nasleđe.
Nije, nažalost, doživeo 110. rođendan…
Коментари0
Остави коментар