B.Bu. [ nova.rs ]

NAUČNE PRETPOSTAVKE

Da li je stiglo vrijeme da tražimo novi dom za čovječanstvo?

Prije nego što bude prekasno, naučnici širom svijeta traže mjesto gdje bi čovječanstvo moglo da se spase od moguće prijetnje. Globalne klimatske promjene, erupcija supervulkana, sudar meteorita ili nuklearni rat - postoji bezbroj scenarija za smak svijeta. Zemlja će skoro sigurno preživjeti, ali će se pretvoriti u mjesto koje nije pogodno za život. Dok neki raspravljaju o nijansama teraformiranja Marsa ili izgradnje podzemnih stanova na Mjesecu, drugi traže još dalje. Egzoplanete ili ekstrasolarne planete - kako se naučno nazivaju planete u drugim zvjezdanim sistemima - mogle bi postati takvo utočište. Ostaje samo da smislimo kako doći do njih.

Ljudi su odavno shvatili da Zemlja nije jedinstvena. Čak je i starogrčki filozof Epikur napisao u pismu svom učeniku Herodotu da su „svjetovi neograničeni u broju, i slični ovom našem svijetu ali i različiti“.Kasnije su i drugi mislioci bavili sličnim idejama, ali ih je bilo nemoguće dokazati - teleskop još nije bio izmišljen.

A kad jeste, naučnici su počeli da aktivno traže egzoplanete, još u 19. vijeku. Do tada su već znali kako nebeska tijela utiču jedno na drugo. Astronomi su se nadali da će kroz teleskope moći da vide „neobičnosti“ u kretanju zvijezda po nebu.

Ali egzoplanete nisu imale nikakve veze s tim - na putanju kretanja su uticale veoma prigušene zvijezde pratioci , nevidljive golim okom. Kasnije će biti nazvani bijeli patuljci . Što se tiče planeta, njihov uticaj na kretanje zvijezda bio je toliko slab da ga je bilo nemoguće primijetiti u teleskopima tog vremena.

Ako postoji planeta u blizini zvijezde, oba nebeska tijela rotiraju oko zajedničkog centra mase. Što je planeta masivnija, to jače utiče na zvijezdu. Spoljašnjem posmatraču izgleda kao da se zvijezda blago njiše s jedne na drugu stranu, i da ne leti po nebu pravo, već talasasto. Posmatranje kretanja zvijezda po nebu činilo je osnovu astrometrijske metode potrage za egzoplanetama.

Ono što naučnici 19. vijeka nisu uspjeli da postignu, pokušale su njihove kolege u 20. vijeku. Najpoznatija priča je ona o astronomu Piteru van de Kampu. Značajan dio svoje naučne karijere posvetio je proučavanju Barnardove zvijezde, crvenog patuljka u sazvežđu Zmije, udaljenom samo 5,96 svjetlosnih godina od Zemlje . Astronom je zaključio da će ova zvijezda male mase - oko 6-7 puta lakša od Sunca - primjetno promijeniti svoju putanju pod uticajem drugih nebeskih tijela. Krajem 1960-ih, naučnik je objavio da je zapravo otkrio prvu, a zatim drugu egzoplanetu. Prema njegovim proračunima, to su bili gasni divovi sa masama od 0,7 i 0,5 masa Jupitera.

Nažalost, van de Kamp je pogriješio - planete koje je „pronašao“ ne postoje. „Pomjeranja“ zvijezde, koja je astronom povezivao sa prisustvom gasnih giganata, bila su uzrokovana greškama u radu teleskopa. Uređaj je proizvodio greške na slici svaki put kada je poslat na održavanje i nadogradnju.

Ali astronomi nisu izgubili nadu da će pronaći planete u blizini Barnardove zvijezde. Krajem 2018. međunarodna grupa naučnika objavila je novo otkriće. Istina, nije to bio gasni gigant o kome je Van de Kamp izvještavao, već planeta nalik Zemlji sa masom od oko 3,2 većom od Zemljine. Međutim, ispostavilo se da je sudbina ovog otkrića nezavidna - samo tri godine kasnije njegovu autentičnost opovrgla je druga naučna grupa. Dakle, da li Barnardova zvijezda ima planete ili ne, još uvijek je otvoreno pitanje.

Timovi stručnjaka dobili su od više vlada „polutajni zadatak” da traže pribježište za onaj dio ljudskog roda koji bi mogao prije kataklizme da se ukrca i srećno stigne na novu planetu. Gdje bi to bilo, koliko bi trajalo i koliko bi moglo ljudstva da pođe, u domenu je hipotetike. Mnogi vjeruju da nismo sami i da postoji obećana zemlja.