P. R. [ Beta ]

zabačeni predjeli

Stanovnicima Aljaske ćurke za praznik padnu iz vazduha

Stanovnicima najzabačenijih djelova Aljaske koji ne mogu tek tako da se prošetaju do prve prodavnice i kupe nešto za ručak ili večeru, za sjutrašnji američki Dan zahvalnosti tradicionalno jelo, ćurka, ponekad padne sa neba.

Treću godinu zaredom Ester Keim iz Ankoridža iz svog malog aviona u niskom letu iznad ruralnih predjela Aljaske i izbacuje stanovnicima zabačenih kućica smrznute ćurke, zapakovane u kese.

Aljaska je uglavnom zemlja divljine, u kojoj normalni putevi povezuju svega 20 odsto teritorije. Stanovnici nepristupačnih predjela obično su upućeni na motorne sanke ili male avione, a kao putevi im često služe zamrznuti riječni tokovi.

Kada je Keim odrastala na takvom jednom ruralnom imanju na Aljasci, jedan porodični prijatelj bi njenoj porodici i okolnim susjedima iz aviona bacao ćurke za Dan zahvalnosti. Ponekad je iz aviona bacao i novine, a povremeno su u njima bili i paketići žvaka za Ester.

Ona se zatim sa porodicom odselila u urbaniji dio te američke savezne države. Koristeći mali avion koji je popravila sa ocem, prije nekoliko godina je obnovila misiju "ćureća bomba" nakon što je čula za porodicu koja je živjela nedaleko, ali u divljini i za praznik nije imala gotovo ništa za jelo.

"Rekli su mi da vjeverica za večeru baš i nije dovoljna za tri osobe. Tog trenutka sam pomislila baciću im ćurku iz vazduha", rekla je Keim.

Odlučila je da ne stane na tome. Njena akcija se pročula među ljudima i na društvenim mrežama. Ove godine je odlučila da iz aviona izbaci 32 smrznute ćurke za porodice koje žive u predjelima u kojima ne postoje putevi. Do danas su izbačene govoto sve, ali je nepredvidljivo vrijeme na Aljasci spriječilo bacanje posljednje dvije.

Godišnje isporuči 30 do 40 ptica, na letu u radijusu od 165 kilometara do podnožja najviše sjevernoameričke planine Denali. Ponekad dok pilotira ima pomoć "bacača ćurki", a nekada to čini sama, dok avionom upravlja njena prijateljica Hajdi Hejstings.

Ćurke za praznično pečenje nabavlja uz pomoć donacija, i to obično od ljudi koji joj se obrate na Fejbuku. Zahvaljujući temperaturama na Aljasci za čuvanje smrznutih ptica joj nije potreban zamrzivač.

"Ne bacamo ih dok ne vidimo da ljudi izašli iz kuća, jer ako ne vide gde su pale, neće znati gde da traže", rekla je Keim, dodajući da najviše voli da ih baci na neko smrznuto jezero jer se tu najbolje vide.

Jedna ćurka je provela pet dana u dubokom snegu prije nego što su je našli, a jedina "prava žrtva" je bila jedna šunka koja nikada nije pronađena.

Ester Keim se nada da će uspjeti da osnuje neprofitnu organizaciju, poveća donacije i teritoriju djelovanja, i da neće sve ostati samo na ćurkama za Dan zahvalnosti.

"Ima u tim selima i puno djece. Bilo bi sjajno dodati i neku plišanu životinju ili nešto što mogu da drže", rekla je Keim.