Tufik Softić

Kolumna

Profesionalizam, društvene mreže i "Invazija idiota"

Kada sam one, sada već davne godine, objavio da je mljekara “Zora” prosula u kanalizaciju skoro pedeset hiljada litara mlijeka, sasvim sam bio svjestan koliko je to ozbiljna optužba i uznemirujuća vijest. Da je tada bilo društvenih mreža, i da je objavljena tim putem, sigurno bi bila označena kao fake news (lažna vijest). Jer, ko bi zdrave pameti povjerovao u takvu stupidnost da neko prosipa mlijeko u kanalizaciju, dok je u Beranama u tom trenutku bilo desetine hiljada gladnih izbjeglica.

Naravno da sam očekivao reakciju koja je odmah naveče, u tada zarobljenom nacionalnom javnom servisu, u udarnom dnevniku, stigla u vidu hitnog razgovora sa Škotlanđaninom Tomom Hodžom, koji je demantovao tu, kako se izrazio, “gomilu dezinformacija”.

Moram reći da nikada ništa slično u svojoj karijeri nisam objavio, a da za to nisam imao provjeren dokaz. Zato, kada mi se pojavio insajder iz fabrike, rekao sam mu da mi za takvu informaciju nije dovoljna samo njegova riječ i pitao čime to možemo da dokažemo? Sjutradan sam dobio kopije otpisnih listi. Ali takav dokaz se uvijek čuva kao kec iz rukava.

Pustio sam Škotlanđanina da me napadne, a onda sam mu zatvorio usta i vrlo brzo zapečatio sudbinu. Ne samo zbog prosutog mlijeka u kanalizaciju, već neviđene i organizovane međunarodne pljačke koja bi prošla nezapaženo da nije bilo novinara. Odmah poslije dnevnika, redakciji za koju sam tada radio proslijedio sam putem faksa, koji je u to vrijeme još bio jako važno tehničko pomagalo u novinarskom poslu, sve otpisne liste.

Ne bih da pominjem hrabrog inženjera koji mi ih je donio, jer, nažalost, nije među živima. Iz otpisnih listi se moglo vidjeti koliko je kojeg dana otpisano i prosuto mlijeka, što je za petnaest dana iznosilo preko 45 hiljada litara. Škotlanđanin se, naravno, sakrio nakon toga u mišju rupu, a ja sam samo pomislio na to koliko ima onih kojima je to mlijeko, ako već zbog kvara na mašinama nije moglo biti prerađeno, moglo biti podijeljeno. Da ga domaćinski skuvaju i naprave vareniku. I staru večeru, drobu.

Škotlanđanin je, podsjetio sam jednim tekstom na to nedavno, bio rukovodilac međunarodnog projekta pod nazivom “Mednem, razvoj mljekarstva na sjevereroistoku Crne Gore” sa mjesečnom platom, još prije dvije decenije, od preko 20 hiljada eura u Beranama. To je bila skoro nevjerovatna činjenica. Sjećam se dobro kako je jednom prilikom ocijenio da je mljekarski sektor u Crnoj Gori “još u srednjem vijeku”, jer, Bože moj, “primitivno kuvamo mlijeko u šerpama”. Pa onda tako primitivno pravimo sir i kajmak. A on je obećao da će napraviti najmoderniju mljekaru, po svim svjetskim standardima.

Pomislio sam kako taj gospodin, čiji je brat bio pošten čovjek i farmer u Škotskoj, nema nikakvu predstavu o tome gdje je došao i da je Crnu Goru tretirao kao da je negdje na jugu Afrike. Nije prošlo mnogo, a onda se doznalo da gospodin Škotlanđanin jedva da ima i srednju školu, ali i “specijalizaciju” za pljačke međunarodnih donacija u istočnoevropskim zemljama.

Budući da priča nije nepoznata, podsjetio bih samo da je “Zora” propala, Crna Gora nije dobila jedinu fabriku dugotrajnog mlijeka. Mašine i oprema, predstavljeni kao novi kada su uvezeni, završili su kao gomila starog gvozđa. Osam najmodernih otkupnih centara po sjeveroistoku, ko zna koliko vrijedni, pokradeni.

Tomu Hodžu je u Beranama suđeno u odsustvu i poslije bjekstva i hapšenja na jednom aerodromu u Njemačkoj, po interpolovoj potjernici, izručen je Crnoj Gori gdje je trebalo da odsluži jednogodišnju zatvorsku kaznu. Valjda je odležao. Traga mu se više ne zna.

Ali ni danas ne mogu da zamislim kakav je to morao biti mentalni sklop kada je odlučio da zbog kvara na mašinama i nemogućnosti prerade prosipa mlijeko u kanalizaciju. I još koliko bi prosuo da to nije otkriveno i zaustavljeno.

A onda sam pomislio, u atmosferi medijskih nesloboda, dvadeset godina unazad, šta bi se dogodilo da nisam ima čvrst dokaz, osim riječi inženjera insajdera. Da nisam imao otpisne liste po danima, sa preciznom količinom, sa preciznim vremenima prosipanja, i sve sa potpisom Toma Hodža. I da ih nismo stavili na uvid javnosti. Bio bih razapet na stub srama, vjerovatno tužen, gonjen i osuđen.

Danas, nakon što su društvene mreže preuzele primat, svakome može biti da objavi šta god hoće, bez ikakvog dokaza. I onda se prisjetim velikana pisane riječi Umberta Eka (1932-2016).

Poznati italijanski književnik u jednom od posljednjih intervjua italijanskim novinama “La Stampa” rekao je da su ”društvene mreže, poput Twittera i Facebooka, dale pravo govora glupacima koji su inače govorili isključivo u kafanama i to tek nakon što bi popili čašu vina, ali njihov govor nije imao nikakve štetne posljedice po društvenu zajednicu i oni bi uvijek bili brzo ućutkani. Međutim, oni sada imaju pravo govoriti kao da su nobelovci. To je prava invazija idiota.”

I tome svakodnevno svjedočimo, svakakvim lažnim vijestima koje po pravilu kreću sa društvenih mreža.

Nema se riječima Umberta Eka ništa dodati, osim da profesionalni tradicionalni mediji, među kojima prije svega nacionalni javni servis i lokalni javni emiteri, imaju najveću odgovornost da budu siguran izvor informacija, da uvijek provjeravaju po tri puta, da imaju činjenice i dokaz za svaku osjetljivu vijest, u svakom trenutku. Posebno onakvu kako je nevjerovatno zvučala ona o prosipanja mlijeka u kanalizaciju.