Tufik Softić

“Boj se ovna, boj se...”

Zadivljuće je koliko je hrabrosti i bunta, po cijenu gubitka privatnog mira, pokazalo nekoliko građanskih aktivista iz Plava koji su godinama ukazivali na pogubnost nečinjenja u pogledu zaštite šuma, koje se završava ekocidom u njihovom Nacionalnom parku “Prokletije”. Mislim prije svega na šumarskog inspektora Hakiju Jasavića, kao i građanske aktiviste Nedžada Cecunjanina i Rašita Markovića.

Kada su oni pokrenuli priču o potkornjaku kojim su zaražene šume na području ove sjeverne opštine, a sve je krenulo iz NP “Prokletije”, šteta je mogla da se sanira i ostane minimalna - da su institucije blagovremeno reagovale. 

Ne samo da nije činjeno ništa što su struka i zakon nalagali, već su, dok su ostali građani ovog sjevernog grada mudro ćutali, njih trojica označavani šumarskom mafijom. Išlo se tako daleko da su im neki pojedinci iz ovog nacionalnog parka prigovarali kako sušenje šuma i štetu nije izazvao potkornjak, već da su njih trojica i njihovo društvo zabijali eksere u stabla. Pominjana su čak i hemijska sredstva kojima je, navodno, prskana šuma. Jednom riječju - crtane su im mete.

Trojica građana, u pravom smislu te riječi, nijesu ni jednog trenutka posustali niti se uplašili. Nastavili su da iznose u javnost informacije o šteti koja se samo uvećava, i uvijek isticali kako su spremni da se stave na raspolaganje tužilaštvu i tamo sve ponove.

Kada je, naime, šumarski inspektor Jasavić najprije ustanovio da je zaraženo 6.000 kubika šume u NP “Prokletije”, kao i u državnim i privatnim šumama, odmah je dao nalog za sanitarnu sječu i uklanjanje zaraženih stabala u skladu sa zakonom. Niko nije mrdnuo prstom, i inspektor je iz kontrole u kontrolu samo konstatovao da se broj zaraženih stabala uvećava. Zato je presavio tabak i napisao krivičnu prijavu bivšem menadžmentu Nacionalnih parkova Crne Gore.

Umjesto da nešto preduzmu, taj menadžment je zatražio od Uprave za inspekcijske poslove da se Jasavić izuzme iz kontrole NP “Prokletije”. I Uprava za inspekcijeske poslove, koja je u međuvremenu ukinuta, učinila je to i čak svom inspektoru zabranila da istupa u medijima. Inspektor je nastavio da dijeli informacije preko svojih prijatelja i da alarmira javnost da je na pomolu ekocid.

Njegova krivična prijava je vraćena iz SDT u Osnovno državno tužilaštvo u Plavu i tu je istraga, činilo se, razvodnjena i usporena. Ali konačno je došao trenutak kada je tužilaštvo angažovalo vjestake ekološke i šumarske struke iz Podgorice da urade analizu stanja u šumama na području plavske opštine.

Nekako u tišini i bez i informacija koje su od interesa za javnost, oni su krajem jula stigli u Plav. Trebalo je da završe vjestačenje do polovine avgusta, ali obim posla sa kojim su se suočili je bio toliki da to čine tek ovih dana. Inspektoru Jasaviću, koji je i sam davao izjavu u tužilaštvu čitavih šest sati, kazali su da su ustanovili da je zaraženo 170 hiljada stabala, potvrdjujući da je šteta milionska. Ako takav nalaz predaju plavskom ODT, ovaj predmet se po sili zakona mora vratiti u Specijalno državno tužilaštvo.

Postavlja se pitanje, gdje su sada oni koji su trojicu hrabrih Plavljana stavljali na stub srama? Da nije pronadjen neki ekser u stablima? Da vještaci nisu našli možda neke tragove hemijskih sredstava? Naravno da nisu. Ti koji su tako pričali sada ćute, jer krivica može i do njih doći.

Šta se sada može učiniti, ne zna se. Ekocid je na djelu, a građanima koji nisu zaćutali i danas hrabro pričaju treba odati priznanje.

Ne znam zašto, ali ne mogu da se ovom prilikom ne prisjetim mog dobrog profesora, tadašnjeg šefa katedre za postdiplomske studije kulturologije u Beogradu, sada pokojnog Ratka Božovića, koji je prvo predavanje počeo citirajući velikana književnosti Mešu Selimovića - “Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?”. Tako nas je slikovito uveo u smisao kulture i stvaralačkog individualnog bunta, kao i straha kao čovjekove najveće slabosti i prepreke da se ostvari kao ličnost.

Prisjetim se i kratke priče kontroverznog Embrouza Birsa u kojoj razgovaraju ovca i lav.

“Ti si ratoboran, reče Ovca Lavu, a ljudi te ipak love. A mene pristalicu neodupiranja, ne love. Nije im ni potrebno, odgovori sin pustinje, mogu da te uzgajaju!”. 

Pobunjenim čovjeku, piscu ove i drugih “Fantastičnih basin” nije nažalost bio dovoljan umjetnički angažman da izrazi nezadovoljstvo i prezir prema savremnoj civilizaciji. Taj maerički novinar, mizantrop, šaljivdžija i satiričar, kako kaže “Enciklopedija Britanika”, već može se reći star, u svojoj 71. godini, pridružio se 1913. vojsci Panča Vilje u Meksiku, i mada je njegova smrt predmet legendi, vjeruje se da je sljedeće godine poginuo na ratištu.

Emrouz Gvinet Birs je, naravno, ekstreman primjer nepristajanja i otpora ali se u kulturološkom smislu stvari do danas nisu promijenile. Neko odabere neodupiranje i pristane da bude “uzgajan”, a neko odluči da bude i ostane lav. Moji prijatelji iz Plava izabrali su ovo drugo i hvala im što nam drže lekciju iz građanske hrabrosti.