B.Bu. [ RTS ]

Film koji je potresao potrošačko društvo i postao manifest generacije

Publika je bila šokirana, kritičari podijeljeni, a Dejvid Finčer je optužen za nihilizam i opasnu provokaciju.

Kada je film "Borilački klub" stigao u bioskope 15. oktobra 1999. godine, filmski svijet nije znao šta ga je pogodilo. Publika je bila šokirana, kritičari podijeljeni, a Dejvid Finčer je optužen za nihilizam i opasnu provokaciju.

Ali upravo u tom sukobu leži snaga ovog filma, djela koje je razotkrilo prazninu potrošačkog društva i stvorilo generacijski mit o pobuni protiv sopstvenog života.

Zasnovan na romanu Čaka Palahnjuka, Borilački klub je mnogo više od borbene priče - to je portret civilizacije koja se raspada pod teretom sopstvenih laži.

Između kancelarijske nesanice i anarhije
Glavni lik, bezimeni narator (Edvard Norton), je korporativni radnik koji mjeri svijet katalozima i IKEA namještajem. Njegov život, sterilno uređen, gubi smisao kada upozna Tajlera Dardena (Bred Pit) - anarhističkog filozofa, proizvođača sapuna i oličenje nefiltrirane slobode.

Njih dvoje stvaraju Borilački klub, podzemni ritual za muškarce koji su izgubili kontakt sa stvarnošću i sopstvenim tijelima. Ali ono što počinje kao emocionalna terapija kroz nasilje uskoro postaje kolektivni kult uništenja.

Marla Singer (Helena Bonam Karter) takođe ulazi u ovu mrežu - sarkastična, izgubljena i neizbježna. Ona je jedina koja vidi kroz masku protagoniste i istovremeno provocira i razotkriva njegovu nestabilnost.

Nastupi koji su ušli u filmsku istoriju
Edvard Norton igra čovjeka na ivici. Njegov nastup, uzdržan i tih, nosi film kroz paranoju i grotesknost, dok Bred Pit u ulozi Tajlera Dardena pulsira harizmom, erotikom i ideološkom prijetnjom. Darden je simbol - personifikacija potisnutih porivi, kolektivnog bijesa i opasne ideje da sloboda postoji samo kroz uništenje.

Helena Bonam Karter, kao Marla, jedina je koja unosi toplinu u svijet lišen empatije. Njena sarkastična melanholija razbija muški mit o moći i otkriva da je film, ispod svoje agresije, priča o usamljenosti i potrebi za povezanošću.

Kada se sistem uruši, šta ostaje?
Kritika 1999. godine bila je oštra i podijeljena. Neki su tvrdili da „Borilački klub“ veliča nasilje, drugi su ga vidjeli kao najvažniji kinematografski esej o krizi identiteta kasnog kapitalizma. Finčer nije ponudio nikakva rješenja, već samo ogledalo u kojem se društvo vidi kakvo jeste.

Završna scena, eksplozija uz pjesmu „Where Is My Mind“ grupe Pixies, ostaje jedan od najmoćnijih filmskih završetaka ikada. Zgrade nestaju, sistem se urušava, ali pitanje ostaje: može li se nešto novo roditi iz pepela ili je uništenje samo još jedna iluzija slobode?