Duško Kovačević

Liderke

Prva konferencija Asocijacije liderki Crne Gore pokazala je da žensko liderstvo u našoj zemlji ima snagu, vidljivost i karakter. Ipak, uz svu eleganciju, glamur i energiju uspješnih žena, ostao je utisak da su neke od istinskih heroina našeg društva – izostale.

Izuzetno me obradovalo saznanje da je prvu konferenciju Asocijacije liderki Crne Gore obilježilo veliko interesovanje javnosti, ali i gotovo trista zvanica koje su došle iz satenskih i elitističkih krugova crnogorskog društva. Dakle, svi redom – predstavnici Vlade, Parlamenta, Glavnog grada, diplomatskog kora, nevladinog sektora, poslovnih organizacija, kompanija, akademske zajednice, medija i drugih asocijacija i udruženja.

U ogromnoj većini bile su to uspješne žene, prošarane s nekoliko muškaraca – među kojima bih izdvojio savremenog aristokratu i predsjednika Asocijacije menadžera Crne Gore, Buda Raičkovića, iznijansiranog i ekspresivnog džentlmena kraj koga su se najljepše žene ovog grada osjećale uvažene i ispunjene decenijama unazad. Od žena na skupu, najviše pažnje izazvala je decentna i enigmatična predsjednica Borda direktora Zapad banke, Ukrajinka Lesia Vukhodtseva, i oko tog utiska, čini se, vlada opšte saglasje.

Asocijacija menadžera Crne Gore bila je pokrovitelj i podržavalac konferencije, koja je već na prvom izdanju pokazala zrelost, osmišljenost i ozbiljan koncept. Ljepota je bila gledati i slušati isječke sa hiltonske sesije crnogorskih liderki u televizijskim dnevnicima – svjedočiti danu koji slavi sposobnost i samopouzdanje suptilnijeg i ljepšeg pola, a da to nije formalizovani i već potrošeni Osmi mart.

Opšte je i već izlizano mjesto u našoj patrijarhalnoj kulturi – mit o privrženosti Crnogoraca ženi: majci, sestri, supruzi, kćerki. Ima tu istine, mada je ta čvrsta vezanost za ženu, pogotovo za majku, odlika čitavog mediteranskog arhajskog svijeta. Ipak, nigdje se ne kaže da su Crnogorci uglavnom voljeli žene za šporetom, s naramkom suve bukovine na leđima – žene koje se kreću ogradjenim stazama običajno-plemenskih stereotipa. Bojim se da je i danas, u značajnoj mjeri, vitalna takva i slična karakterologija.

Zbog toga je iznimno važna konferencija žena liderki o kojoj govorimo. Moćne žene koje su prisustvovale ovoj svečanosti na divan i ubjedljiv način oponiraju regresivnom mentalitetu polnih predrasuda. Njihovo prisustvo, njihova energija, njihovo držanje i diskurs – svjedočanstvo su da Crna Gora ima ženski potencijal koji može promijeniti društvo, ako mu se pruži prostor i povjerenje.

Međutim, kao što to obično biva, ono što je najbolje često u sebi sadrži i granitno parče opozitnog – neprikladnog, optužujućeg. Na konferenciji se, po mom utisku, pretjeralo s vladajućim glamurom, s establišmentom, s ljudima iz koncentričnih krugova političke, ekonomske i medijske moći. U tom obilju protokolarne ozbiljnosti i besprijekornih toaleta, pomalo se izgubila spontanost. Sve je, u pojedinim trenucima, ličilo na zatvorenu žurku prestižnih funkcija i dodvoravanja povezanih tankim, ali čvrstim, filom malograđanskih poriva. Previše je bilo situiranog, konformističkog, uhljebljenog, uvezanog, sigurnog, lagodnog, bezbrižnog – a premalo slobodnog duha i nesputanog stvaralaštva koje obično rađa promjene.

Nažalost, na skupu nijesam primijetio žene heroine – upravo one avangardne žene koje su, bez Hermès torbica i bez preporuka, pomjerale granice ne samo ženske emancipacije, već i društvene i institucionalne slobode. Tu prvenstveno mislim na žene poput Vanje Ćalović, sutkinje Ane Vuković, profesorice Mire Kuljak… To su žene koje su godinama, često bez podrške i priznanja, dokazivale da liderstvo nije u funkciji i biznisu, već u hrabrosti i integritetu.

Ne bih volio da mi neko zamjeri, ali po mom mišljenju upravo su to najveće liderke. Njihovo odsustvo osjećalo se kao tiha praznina u prostoriji punoj sjaja, i to je, možda, jedina falinka ovog inače odlično osmišljenog i vitalno potrebnog skupa. Jer, bez takvih žena, priča o liderstvu lako može ostati samo lijepa dekoracija – a ne stvarni pokret koji mijenja društvo.