B.Bu. [ Forbes ]

Profesor sa Harvarda otkriva zašto mora da nam bude dosadno

„Ako ti nikada nije dosadno, tvoj život ima manje smisla i skloniji si depresiji“, kaže Artur Bruks, profesor na Harvardu i autor brojnih knjiga o sreći, motivaciji i smislu života.

I koliko god to zvučalo paradoksalno, Bruks tvrdi, „dosada je neophodna“.

Kada ne koristimo telefon, ne slušamo muziku, ne radimo ništa, u našem mozgu se aktivira takozvana mreža podrazumijevanog režima (default mode network). To je, kako je profesor objasnio, sistem moždanih struktura koji se „budi“ kada ne radimo ništa konkretno i kada naš um počinje „da luta“.

„Dakle, recimo da si zaboravio telefon i stojiš na semaforu. Tada se tvoja mreža podrazumijevanog režima aktivira. I to nam se ne dopada“, kaže Bruks.

Tada maštamo, prisjećamo se prošlosti, razmišljamo o budućnosti. I kao najvažnije – razmišljamo o sebi.

„Dosada te tjera da postavljaš velika pitanja. A to je dobro. To su ona pitanja koja nas vode do dubljeg smisla – ko smo, šta radimo i zašto“, objašnjava Bruks.

Dosada je neprijatna
U svom videu, Bruks se prisjetio eksperimenta njegovog kolege sa Harvarda, Dena Gilberta. U eksperimentu, učesnici su sjedjeli u praznoj sobi 15 minuta bez ikakvih zadataka. Jedina opcija koju su imali na raspolaganju jeste da pritisnu dugme kojim bi sebi zadali elektrošok.

„Većina je izabrala elektrošok, samo da ne bi sjedjeli mirno. To dovoljno govori o tome koliko nam je dosada neprijatna. Ne volimo dosadu. Dosada je užasna“, ističe Bruks.

Zašto nam je dosada tako neprijatna? Bruks objašnjava da je to zbog toga što mreža podrazumijevanog režima tjera naš um da razmišlja o stvarima koje mogu biti neprijatne.

„Kada ti misli lutaju, počinješ da postavljaš velika, egzistencijalna pitanja – poput: Šta znači moj život? To umije da bude nelagodno, ali je zapravo izuzetno važno i korisno“, objašnjava.

Začarani krug besmisla
On je dodao i da problem nastaje kada tu neprijatnost izbjegavamo. Umjesto da dopusitmo mozgu da uđe u stanje mirovanja i refleksije, mi ga zatrpavamo informacijama. To najčešće radimo korišćenjem telefona, jer on nam uglavnom služi da „ubijemo dosadu“. Međutim, na taj način, kaže Bruks „ubijamo mogućnost da pronađemo smisao“.

Nikada nismo imali više sadržaja, više zabave, više informacija. S druge strane, nikada više ljudi nije patilo od anksioznosti, depresije i osjećaja praznine.

Bruks smatra da je to direktna posljedica našeg odbijanja da ostanemo sami sa sopstvenim mislima.

„Jedan od razloga zbog kojih danas imamo eksploziju depresije i anksioznosti jeste to što ljudi zapravo ne znaju koji je smisao njihovog života – mnogo manje nego ranije generacije. Postoji mnogo podataka koji to potvrđuju. A još gore, prestali smo i da tragamo za tim smislom. Zašto? Zato što smo pronašli način da ubijemo dosadu“, kaže Bruks.

U potpunosti smo, objašnjava on, uspjeli da isključimo mrežu podrazumijevanog režima u mozgu. Kako? Odgovor je u ekranima.

„Čekaš da se upali zeleno svijetlo, i odmah, hop, posegneš za telefonom. Zašto? Zato što pokušavaš da izbjegneš dosadu. Mreža podrazumijevanog režima je blago neprijatna jer te dovodi do pitanja koja ne možeš lako da razumiješ ni riješiš. A to je problem. To je začarani krug besmisla. Ako svaki put kad ti je malo dosadno posegneš za telefonom, biće ti sve teže i teže da pronađeš smisao. A to vodi u depresiju, anksioznost i osećaj praznine — koji su danas na rekordnom nivou“, kaže Bruks.

Zlatno pravilo 15 minuta
Bruks savjetuje da svakodnevno odvojimo bar 15 minuta bez telefona, muzike, radija ili bilo čega drugog što nam „ubija dosadu“.

„Kad ideš u teretanu – nemoj da nosiš telefon. Kad voziš – ne uključuj muziku. Biće ti neprijatno u početku, ali ubrzo ćeš primijetiti da ti padaju na pamet najzanimljivije ideje. To je znak da se tvoj mozak resetuje“, ističe on.

Bruks izdvaja nekoliko pravila koja nam mogu pomoći u daljem životu:

-Nema ekrana poslije određene satnice (na primjer poslije 19)
-Nema ekrana tokom obroka
-Pravite redovne digitalne detokse (pauze)
„Ako naučiš da ti bude dosadno, možda postaneš srećniji“, kaže Bruks.

„Kao da djeca vrište“
Bruks i sam primjenjuje ove savjete. Kaže, ukoliko ih i mi budemo primjenjivali, biće nam manje dosadno u svakodnevnim stvarima. Ako se naučimo vještini dosade, biće nam manje dosadno na poslu, u partnerskim odnosima, u svakodnevici. A što je još važnije – počećemo da razmišljamo o velikim pitanjima. O svrsi, smislu, značaju, povezanosti.

„Ne spavam s telefonom pored sebe. U mojoj porodici ne koristimo telefone tokom obroka – jer smo tada tu jedni za druge, a ne za ljude koji nisu prisutni. Takođe, redovno pravim pauze od društvenih mreža i ekrana“.

U početku je, kaže, bilo teško.

„U početku je osjećaj bio kao da mi djeca viču u glavi. To je dopamin koji vrišti ‘uzmi telefon, uzmi telefon!’. To je zavisnost. Ali onda se smiri. I osjećam se bolje, mirnije, zahvalnije. Naravno, kasnije ponovo uzmem telefon jer moram da provjerim mejlove, da funkcionišem u svijetu. Ali podsjetim se – moj život ne mora da se vrti oko tih uređaja“, kaže Bruks.

Ljudi se, kaže, plaše da će nešto propustiti.

„Postoje načini da to preduprijediš. Na primjer, možeš ostaviti telefon uključen, ali da ga ne diraš. I podesiti ga tako da te mogu pozvati samo jedna ili dvije osobe u slučaju prave hitnosti. Telefoni to mogu. Ali nemoj koristiti hitne slučajeve kao izgovor. Evo nečega što nije hitno: Šta ima novo na Twitteru? To nije hitno. Ništa od toga nije važno. Vijesti mogu da sačekaju. Ozbiljno, tvoji djeda i baba nisu znali šta se dešava u Vašingtonu svake sekunde – i preživjeli su. Ti se ubijaš od informacija. To ti škodi“, kaže on.

Bruks poručuje svima: „Spustite telefone. Potrebno vam je više smisla u životu. I meni takođe“.