Duško Kovačević

Šta se to prelama u Botunu?

Gradonačelnik Saša Mujović je kazao da su sa delegacija mještana Botuna sučelili stavove, ali da nijesu našli kompromisno rješenje.

Ovakav zastoj jasno govori da je suština problema dublja i složenija od pukog tehničkog rješenja.

Problem crvenog mulja i kolektora u Zeti pokazuje i ono što su francuski postmoderni teoretičari opisivali kao civilizaciju smeća: Bodrijarov svijet potrošnje koji stalno proizvodi višak završava u rijekama i poljima; Deborov spektakl prekriva stvarne ekološke posljedice obećanjima „razvoja“; Deridini „ostaci“ postaju čitave zajednice koje sistem gura na marginu; a Serova slika čovjeka kao bića koje ostavlja trag kroz zagađenje dobija brutalnu lokalnu potvrdu.

Da li Zeta tako postaje simbol društva koje svoje neželjene viškove — otpad, kanalizaciju, rizike i nebrigu — prebacuje na mjesta i ljude koji se ne mogu odbraniti, pretvarajući lokalni problem u ogledalo globalne logike otpada?

Odavno smo se ogriješili o Zeti i o vrijedne ljude koji u njoj žive — o dolinu koja je hranila i još hrani Podgoricu. Umjesto da smo je štitili i oplemenjivali, mi smo je satirali decenijama. Grad je bogat onoliko koliko mu je bogato ruralno zaleđe iz kojeg je izrastao; Zeta je jedan od roditelja Podgorice, a ne obrnuto. Zato, postavlja se pitanje: da li je nezadovoljstvo Botunjana i Zećana razumljivo — ili je samo najvidljiviji sloj jednog dubljeg nerazriješenog pitanja koje se provlači kroz decenije?

Aktuelna vlast našla se usred starog, zapuštenog problema s dubokim civilizacijskim korijenima, čije se rješavanje godinama odlagalo — sve dok problem nije postao hitan. A sada, kao da se događaji ubrzavaju: decembarski referendum u Zeti djeluje kao priča čiji kraj mnogi slutе — ulazimo u mučan period. Nije dovoljno pozivati se na nasljeđe prethodne vlasti: ko preuzme povjerenje građana — pa još pobijedi i u Botunu — preuzima i obavezu da rješava ono što izgleda nerješivo. Ali kako? Gurnuti novu gradsku upravu u srž spora, kao dijete u vodu, pa da pliva nagonom? Dakle, bojim se da to neće ići lako, jer se ispod površine naziru tokovi koji nisu ekološki — čini se da suština problema u vezi kolektora nije ekološka.

Ni dio ekoloških NVO koje sada pružaju podršku gradonačelniku Mujoviću, čini se, nije motivisan čistom brigom za životnu sredinu. U njihovim nastupima postoji ton koji odaje neku drugu pozadinu — kao da se dio objašnjenja nalazi iza metalnih vrata briselskog sefa. Isti oni koji na sav glas kritikuju premijera Spajića ovdje iznenada pokazuju blagost i razumijevanje. Zašto? Šta se to prelama u Botunu? Ne podržavaju oni Mujovića, nego u kolektoru vide ulaznicu za tokove novca iz poglavlja 27, čitavih milijardu i po, ako se ne varam? Pa možda i za njih bude neka crkavica. A tokovi novca, kad krenu, rijetko idu onim pravcem koji se javno najavljuje.

Problem kolektora danas je i političko ratište. Prelama se preko Vlade, preko Podgorice, pa i unutar koalicije ZBCG. Demokratska narodna partija i Milan Knežević posebno osjećaju da je Zeta njihova posljednja ozbiljna izborna baza; otuda prijetnje, ucjene i galama. Većina Kneževićevih pucanja jeste iz prazne puške, ali ovaj put kao da cilja dublje — u samu političku matematiku, ako u nekom trenutku bude prinuđen da samostalno izađe na izbore? Čini se da ga ekologija ne zanima kako tvrdi, jer da je tako — ne bi njegova ministarka glasala za urbanistički plan koji podrazumijeva gradnju kolektora u Zeti.

U ovoj situaciji spor može riješiti jedino figura s najvećim političkim kapacitetom i autoritetom: premijer Spajić se pokazao i kao čovjek kompromisa, a kompromis je u životu i politici često jedino održivo rješenje. Gdje god da se krug zatvori, rješenje se vraća onome ko ima mandat da presiječe. Ne guram ga u teren koji miriše na neuspjeh i debakl — samo ostajem dosljedno realan.