L.V.

Mojaš Radonjić o sjećanju na finale sa Hajdukom: Dan kada je pola Titograda bilo u Beogradu

Na današnji dan fudbaleri Budućnosti su igrali finale Kupa maršala Tita 1977. godine, u kojem su nakon produžetaka poraženi od Hajduka iz Splita 2:0. Tim povodom, gost je bio tadašnji fudbaler „plavo-bijelih“, jedna od legendi kluba i najboljih strijelaca – Mojaš Radonjić.

Budućnost je tih godina igrala sjajno na tri fronta - prvenstvo, kup i Balkanski kup - bili su hit, i protiv Hajduka, koji je bio dominantan tih godina, nakon 90 minuta „plavo-bijeli“ su bili bolji akter.

„Objektivno je bilo tako. Te prve godine kada uđete u Prvu ligu, većina igrača je do tada igrala u Drugoj ligi. Velika je razlika kada igrate Beograd ili Zaječar i Kruševac. Ja sam došao u januaru 1976. godine na polusezonu, na ljeto se promijenio trener, došao je Marko Valok i on je sklopio ekipu. Nevjerovatno koliko smo ofanzivno igrali - bili smo dobri i kod kuće i na strani. Tako smo stigli do finala Kupa. I sama ta utakmica – novinari su rekli da smo bili bolji za 90 minuta, ja i Tonko Miročević smo imali prilike, ali obje je odbranio Katalinić. I onda u produžecima, u 100. i 114. minutu, primili smo dva gola i na kraju je ispalo da je Hajduk zasluženo osvojio titulu“.

Čuvena je tada bila i priča o „napitku“ koji su Splićani pili nakon 90 minuta, a kada su im naši fudbaleri zatražili da se i oni osvježe, suparnici su prosuli preostale bočice.

„Da li je tako ili ne - nemam pojma. Hajduk je bio organizovaniji klub, evropski, mi nismo znali, nismo ni imali takvu vrstu oporavka. Boja je bila druga... da li je dozvoljeno ili nedozvoljeno - ne znam, ali kad vam nešto ne daju, onda postaje sumnjivo“, prisjeća se Radonjić.

Od 72.000 gledalaca, većina je bila za Budućnost.

„Više su navijali protiv Hajduka, nego za Budućnost. Ali i pola Titograda je došlo taj dan u Beograd“.

Radonjić se prisjeća da je za Budućnost tada navijala većina Crne Gore.

„Mislim da je 90 odsto Crne Gore navijalo za Budućnost. Kad se vraćam poslije utakmice putem Cetinja i Njeguša, i vidite onda nepreglednu kolonu koja ide put Cetinja - jer je bio stari put, pa se vidjelo. Ne samo Cetinja, nego iz čitave Crne Gore.“

Radonjić je objasnio i taj fenomen „plavo-bijelih“, koji nisu imali uslove, ali su imali entuzijazam, želju, motiv.

„Kad igrate u velikom klubu, igrate međunarodne utakmice... Budućnost u tom rosteru nije bila u rangu Partizana, Zvezde, Hajduka. Kad smo bili u Drugoj ligi, mučili smo se nekoliko godina da uđemo u Prvu. I kad smo ušli, nismo imali kulturu – pošteni da budemo – veći nivo kluba. Gdje smo trenirali, gdje smo igrali – to je bilo nevjerovatno. Ali eto, imali smo entuzijazam, ogromnu želju, ogromnu volju, motiv nevjerovatan – pogotovo protiv velikih klubova“.

To su ipak bila neka druga vremena.

„Mi koji smo to doživjeli – ne možemo da objasnimo to današnjim generacijama. Koje je to bilo poštovanje prema predsjedniku Jugoslavije, prema svim navijačima koji su dolazili na te utakmice.“

Na kraju, Radonjić je otkrio anegdotu iz svog života.

„Ja sam učesnik oba finala. Bio sam na ekskurziji 1965. i gledao sam Budućnost na prvoj utakmici finala Kupa protiv Dinama. Dođeš u poziciju da kao dječak gledaš finale, a onda kasnije da igraš to isto finale – 12 godina kasnije.“