Luka Vlaisavljević

Sonov posljednji krug: Rastanak bez buke, priča koja će da traje vječno

Nedjeljni sumrak iznad Seula donijeće kraj jedne od onih sportskih priča koje nisu pisane za brze preglede ni klikove, već za duga, nostalgična prisjećanja.

Kada Son Hjun-Min izađe na „Seul Vorld Kap“ stadion u bijelom dresu Totenhema, na travnjaku i tribinama će se istovremeno osjećati ponos, zahvalnost i tiha tuga. Možda će, baš kao u Bilbao, povreda ograničiti njegovu ulogu na terenu. Ali ovog puta, granice postavlja samo život.

Son nije zatražio odlazak da bi šokirao ili izazvao pobunu. Nije napravio scenu. Godinama je ćutao i radio, rastao iz sjene u lice kluba, postao vođa ne po sili, nego po povjerenju svlačionice i grada.

Posljednji trofej, prvi nakon sedamnaest godina, proslavio je kao svaki prethodni gol – okružen saigračima, a opet sa onim blagim osmijehom koji kaže više od svake riječi.

U Totenhemu su znali da ovakav rastanak mora biti dostojanstven. Ovdje se ne radi o ciframa, ponudama iz Saudijske Arabije ili glamuru Los Anđelesa. Ovdje je u pitanju rastanak djeteta koje je došlo iz Bajera sa puno snova, i odlazi ostavljajući klub bogatijim za 173 gola, hiljade osmijeha i nebrojene trenutke zbog kojih je vrijedilo voljeti ovaj sport.

Sonova karijera u Londonu podsjeća na ritam stare pjesme – tiha u početku, sve glasnija kako godine prolaze.

Sa Harijem Kejnom dijelio je najvažnije dane: izlaske na „Vajt Hart Lejn“, borbe za titulu sa Siti i Liverpulom, razočaranja u Madridu, trijumf u Bilbau.

Sjećanja na te dane nose navijači, ali i generacije saigrača koje su učile što znači biti predan i skroman, čak i kad nosiš kapitensku traku.

Njegov solo krug oko stadiona poslije posljednje utakmice sezone – bez velike pompe– bila je tiha poruka: „Ovo je kraj jedne epohe.“ U petak je, na aerodromu Inčon, dočekan kao narodna priča. Ljudi su stajali satima samo da mu mašu, bez potrebe za selfijem ili autogramom. Kao da su svi znali da je Son dio njih, ali i dio istorije kluba kojem je dao sve.

Za Tomasa Franka, ovo je novi početak – ali i podsjetnik koliko je naslijeđe važno. Sonov pad forme prošle sezone može se mjeriti brojevima, ali njegovo naslijeđe ne može. Brojevi ne pričaju priče o vođama, o onima koji idu prvi i nose teret kad je najteže.

Son Hjun-Min odlazi bez buke, bez gorkih riječi, ali sa utiskom koji neće izblijediti. Njegov Totenhem sada mora pronaći novu snagu, novi početak. A Son, gdje god da krene, ostaje isti onaj momak iz Leverkuzena – zahvalan, tih i neopterećen veličinom onoga što je izgradio.

Možda je u tome i čitava poenta sporta – ponekad najbolji rastanci nisu najglasniji. Ponekad najveći heroji odu tiho, ali njihova priča ostane da odzvanja generacijama.