Luka Vlaisavljević

Bojan Bogdanović završio karijeru - Put bez prečica do najveće košarkaške pozornice

U karijerama sportista ne postoji idealan trenutak za kraj. Nema scenarija u kojem tijelo, duh i emocije istovremeno potpišu sporazum o povlačenju. Bojan Bogdanović je to naučio posljednjih 14 mjeseci - pod reflektorima operacionih sala, rehabilitacionih centara i ličnih borbi koje se ne broje po poenima.

Kada je objavio danas da završava igračku karijeru, učinio je to dostojanstveno, bez suvišnih riječi i teatralnosti. Baš kako je i igrao.

“Nisam stigao do kraja. Stigao sam do druge strane početka”, napisao je. I u toj rečenici stala je karijera koja je bila sve osim jednostavna.

Bogdanović, rođeni Mostarac, jedan je od najuspješnijih hrvatskih košarkaša 21. vijeka. U vremenu kada je reprezentacija tražila novu generaciju lidera, on je postao konstanta – najbolji strijelac, tihi vođa i nosilac tima kroz deceniju izazova.

Od Zrinjskog do Madrida - 800.000 eura "težak" talenat za kojeg nisu imali prostora u Realu

Bogdanovićeva profesionalna karijera počela je 2004. godine u Zrinjskom iz Mostara. Imao je 15 godina kada je prvi put zaigrao za seniorski tim. Već naredne godine u njega je investirao Real Madrid, koji ga je potpisao za 800.000 eura, ali ga vratio u Mostar na još jednu sezonu sazrijevanja.

Četiri godine proveo je pod okriljem kraljevskog kluba, uglavnom igrajući za drugi tim u Ligi EBA. Sezonu 2008/09. odradio je na pozajmici u Mursiji, gdje je dobio prve ozbiljne seniorske minute u Španiji. Tek tada je počela prava transformacija.

Cibona i eksplozija

Ljeto 2009. označilo je novi početak – Bogdanović potpisuje četvorogodišnji ugovor sa zagrebačkom Cibonom. I već tada bilo je jasno da je sazrio za veće stvari.

U dvije sezone postao je najbolji strijelac ABA lige, predvodio Cibonu u Evroligi i igrao košarku kakvu su u Hrvatskoj čekali od Kukoča i Rađe.

U sezoni 2010/11. bio je u zenitu – individualno. Klub je bio u finansijskoj krizi, ali je on nosio tim, često i sam protiv svih. Ta mentalna čvrstina, navika da bude najodgovorniji, pratila ga je tokom cijele karijere.

Fenerbahče i priprema za NBA

U Istanbulu, u redovima Fenerbahčea, proveo je tri sezone koje su ga pripremile za najviši nivo.

Osvojio je titulu prvaka Turske, Kup i Superkup, i prvi put se našao u timu koji ima realne ambicije da osvoji Evroligu. Bio je dio projekta koji je rastao, ali NBA poziv više nije mogao čekati.

Iako je draftovan 2011. godine od strane Majamija (nakon razmjena s Minesotom i Nju Džersijem), debi u NBA imao je tek 2014. godine – u Bruklin Netsima.

NBA i izjdenačenje rekorda Dražena Petrovića

U Bruklinu je proveo dvije i po sezone. Već u debitantskoj godini izabran je u drugu najbolju ruki petorku lige. Iako nikada nije bio All-Star, njegova pouzdanost i šuterska konzistentnost učinile su ga jednim od najpoželjnijih „role playera“ u NBA.

U martu 2016. izjednačio je klupski rekord Dražena Petrovića, ubacivši 44 poena protiv Filadelfije. To nije bio samo rezultat, već omaž, znak poštovanja i simbolična veza između dva generacijska Hrvata u NBA.

Nakon kratkog boravka u Vašington Vizardsima, stigao je u Indijanu. U sezoni 2018/19. bilježio je 18 poena po utakmici, uz 42.5% šuta za tri poena – vrhunske brojke u ligi prepunoj elitnih šutera.

Zatim dolazi najskuplji i najproduktivniji ugovor karijere - Juta Džez mu 2019. nudi 73 miliona dolara za četiri godine. Bio je to trenutak kada je prešao prag od 100 miliona dolara ukupne NBA zarade - prvi hrvatski igrač sa tim statusom.

Posljednje poglavlje proveo je u Detroitu i Njujorku.

U Pistonsima je igrao najbolju statističku sezonu – 21.6 poena po utakmici.

Tada je i prestigao Kukoča kao najbolji hrvatski NBA strijelac u istoriji.

Posljednji Mohikanac hrvatske reprezentacije 

Možda više nego klupska, njegova reprezentativna karijera oblikovala je doživljaj koji o njemu imaju navijači. U dresu Hrvatske nije samo pogađao – bio je emocija i kontinuitet.

Na Evropskom prvenstvu 2013. predvodio je Hrvatsku do četvrtog mjesta i bio izabran u idealnu petorku turnira. Na Olimpijskim igrama u Riju 2016. bio je najbolji strijelac kompletnog turnira sa 24.8 poena po meču. Njegovih 28 poena protiv Srbije u četvrtfinalu nisu bili dovoljni, ali su potvrdili njegov status kao vođe generacije.

Nastupio je na dva Svjetska prvenstva i tri Evropska. Svaki put kao lider, svaki put kao nosilac igre. Bez velike pompe, bez istupanja. Samo igra, poeni i odgovornost. Njegovim povlačenjem uslijedio je nekako i pad Hrvatske koja je polako nestajala sa najveće scene.

„Ne biraš trenutak. On izabere tebe“, napisao je u oproštaju. I dok njegovi posljednji košarkaški trenuci nijesu bili pod svjetlima reflektora, već u terapijama i borbi s tijelom koje više nije slušalo - sve ono što je postigao ostaje.