dr VLADAN BOJIĆ

Sud se stara o zakonitosti akata, ne postavlja javne funkcionere

Sud ne postavlja rukovodioce, direktore, nijednog starješinu organa izvršne vlasti, niti javne, odnosno državne uprave, sud ne imenuje javne funkcionere, niti je vlastan da bira dekane ili rektore, sud ne bira niti raspoređuje ni zaposlene u privrednim društvima, članove upravnih odbora, sud ne dodjeljuje zaposlenima, niti stanove niti stambene kredite u sporovima oko rang lista za dodjelu stanova ili stambenih kredita.

Piše: Vladan Bojić

Sudska vlast se u tim i drugim srodnim sporovima stara isključivo o zakonitosti spornih akata, određenih radnji ili postupanja raznih organa iz sfere njihovih zakonom utvrđenih nadležnosti, djelokruga rada i iscrpljuje kasacijama (poništajima) koje izriče i to isključivo u izrekama sudskih presuda. Postoje temeljni razlozi što sud nema punu jurisdikciju.

Riječ je o sporovima „o zakonitosti“ a ne „o cjelishodnosti“, i ciljano je van domašaja sudskih prerogativa
Upravnog suda i redovnih sudova u drugim vrstama sporova kada po zakonu sude u nepotpunoj jurisdikciji.

Pogrešan pravni narativ

U Crnoj Gori se u posljednje vrijeme stvara opšti pravni narativ da su sudske odluke o poništenju akta organa uprave, privrednih društva i drugih subjekata „pravnosnažne“, što je zabrinjavajuća „pravna arhiglupost“, Samo odluka suda kojom se potvrđuje zakonitost osporenog akta nekog subjekta stiče atribut pravnosnažnosti.

Nijedna kasaciona odluka po naravi kasacije (ukidanja, poništaja) pojmovno ne može biti pravnosnažna, već poništajem prestaju da pravno važe i ona osporena akta određenog subjekta, pa nema šta biti pravnosnažno.

Izvršenje sudske odluke o poništaju stvara obavezu subjekta čiji je akt konkretnom sudskom odlukom poništen: da u ponovnom postupku donese odluku čime se obaveznost pravno iscrpljuje, a izvršenje gasi.

Nerijetko subjekt čiji je akt odlukom suda poništen otkloni pravnu/e manjkavost/i a sud novi akt opravnosnaži.

Kako će organ uprave ili drugi subjekt odlučiti (isto ili drugačije) zavisi od okolnosti čija je ocjena u njegovoj nadležnosti, pa će za slučaj da u ponovnom postupku donose nov akt i on se opet tužbom ospori (iz sličnog/ drugog razloga) tužilac ima pravo na novu tužbu, na naknadu štete uz eventualnu odgovornost tuženog. Samim činom donošenja nove odluke, pravno prestaje obaveznost izvršenja kasacione sudske odluke, organa uprave ili drugog subjekta, pa je protezanje narativa da tuženi čiji je akt poništen „ne izvršava takvu odluku suda“ čak da čini i krivično djelo je pogrešno, plod ozbiljnog deficita osnova pravnog znanja. Stvaranje takvih pretenzija i diskursa javnih narativa ide pod ruku s raznim vidovima oportuniteta i ugrožava temelje vladavinu prava.

Lov na vještice

Javno kreiranje i širenje pogrešnog pravnog narativa teži suprotstavljanju relevantnim i esencijalnim pravnim pravilima i okolnostima, tako da se u poželjan pravni narativ trpaju, poželjna pravna pravila i okolnosti što završava degeneracijom i naposletku - urušavanjem pravnog poretka. U Crnoj Gori se na dva uzorak slučaja: (Brđanin, Raonić - kakvih je, i biće ih, obilje) kruni i obesmišljava pravna svijest i ukida pojam pravnosti.

Kod drugog slučaja se potegao čak krivični postupak (a izvršena kasaciona odluka suda) a kod prvog je Vlada: pod pritiskom javnosti ili pravnog nerazumijevanja ili oportuniteta uzela da je kasaciona (presuda o poništaju) meritorna, da je donijeta u „punoj sudskoj jurisdikciji“, iako u izreci nema odluke u meritumu (sem poništaja).

Konfuziji je doprinio i Upravni sud jer je u obrazloženju naveo da ta presuda donijeta u punoj jurisdikciji, a da o njoj nije odlučio u izreci presude. Valjda se i sudu učinilo apsurdno da postavlja direktora Uprave policije. Time je došlo do pravne dezorijentacije pravne i laičke javnosti uz promicanje ideja o „potrebi dogovora“ (jer bi i nova odluka Vlade bila poništena), dok se kod drugag slučaja i dalje sprovodi izviđaj SDT, što je skandal.

Obrazloženje ne podliježe pravnosnažnosti, njim se daju argumenti koji objašnjavaju zašto je odlučeno onako kako piše u izreci, tj. zašto je određeni akt organa uprave ili drugog subjekta poništen. A u izreci nema odluke? Da, ne postoji meritorna odluka u izreci presude a obrazloženjem se naravno ništa ne može bar pravno izreći. To je tzv. falširana puna jurisdikcija. Obrazloženje sadrži „pravno shvatanje suda“ iz člana 56 stav 2 ZUS: „Ako, prema prirodi upravne stvari (…). Tuženi javnopravni organ je vezan pravnim shvatanjem Upravnog suda, kao i primjedbama tog suda u pogledu postupka.“ Sud se pozvao u obrazloženju na član 36 stav 3 ZUS: „Ako Upravni sud poništi osporeni akt, a priroda upravne stvari mu to dozvoljava, može sam odlučiti o predmetnoj upravnoj stvari (…). Kad je Upravni sud već jednom poništio osporeni akt u istoj upravnoj stvari, dužan je da sam riješi predmetnu stvar po tužbi protiv novog akta javnopravnog organa u toj upravnoj stvari, kad priroda upravne stvari to dozvoljava.“ Sud ne razumije (neće) pravni standard „priroda upravne stvari“ koje prožimaju ZUS, pa čak eksplicitno kondicionalno (uslovljavaju) sud da može odlučiti u punoj jurisdikciji samo ako mu to dozvoljava „priroda upravne stvari“. To je taj graničnik upravnog spora, pa će biti objašnjen.

Za to vrijeme se zbog pogrešnog pravnog razumijevanja odvija lov na vještice (witch hunting). Poražavajuće.

Pravni standard „priroda spora“

Rješavanje sporova u nepotpunoj sudskoj jurisdikciji je opšteprihvaćeno pravno pravilo a rješavanje sporova u punoj sudskoj jurisdikciji strogo uslovljeno i ograničeno „pravnim standardom“ u obliku pravne sintagme: „priroda stvari“ (The nature of things) u praksi i teoriji pravnih sistema evropsko-kontinentalne (Civil law) porodice prava radi uspostavljanja i očuvanja neophodne ravnoteže kroz mehanizam međusobne kontrole „teže i protivteže“ (check-and-balance) trodjelne podjele vlasti definisane u XVIII vijeku (Lok i Monteskje): svaka primarno vrši svoju funkciju; neprirodno uzajamno zadiranje se naziva „krajnju drskost“ (Chutzpah).

Pravni institut/instrument „pravni standard“ (preko francusko-njemačkog prava) je davno uveden u naš pravni poredak kao nezamjenljivo pravno sredstvo i nomotehnički alat često označen „kaučuk – sunđer norma“, čija je funkcija u tome: da se primjenjuje posebno za svaki konkretan slučaj, a da njegova suština ostaje ista.

Neophodno za odluku u punoj jurisdikciji je da priroda upravne stvari to dopušta i da je ona u izreci presude. U prvom slučaju oba ključna konstitutivna elementa da bi bilo govora o presudi u punoj jurisdikciji nedostaju.

Tu fali još i treći element: sud ne raspolaže posebnim znanjemm i saznanjima iz sfere bezbjednosnih službi.

Redovni sudovi koji postupaju po ZPP znaju (negdje regulišu posebni zakoni) šta su sporovi pune jurisdikcije a šta to ne mogu biti. Zato nigdje nećeti vidjeti presudu (radni spor, sem mobinga, diskriminacije) kojom sud raspoređuje zaposlenog na konkretno radno mjesto, kamoli direktora u privrednom društvu i drugom pravnom subjektu, jer je tu graničnik suverena volja poslodavca, artikulisana preko nadležnog organa i sud nakon toga što poništi određen akt, (odluku, pravni posao), nalaže tuženom da zaposlenog vrati na ranije ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovim znanju i dr. ili poništava akt pravnog subjekta o izboru javnog funkcionera/ direktora i nalaže da nadležni organ tog pravnog subjekta donese novu odluku ali sud ne „vrši izbor“ direktora.

Nigdje nećete naći da sud bira dekane i rektore tu i dodatno jer bi narušio univerzitetske slobode i autonomiju, kao što nećete nigdje naići na sudsku odluku da sud nekom dodjeljuje stan, stambeni kredit. Sud ne kadrira. Sud ne vodi javnu politiku u organima državne, javne uprave, izvršne vlasti i drugih pravnih subjekata već se stara o zakonitosti i vrši kontrolu zakonitosti postupanja. Svakako, kad se pred redovnim sudovima presudi u u kvalitetu pravnosnažnosti, tada tužilac ima pravo na naknadu štete u adekvatnom novčanom ekvivalentu a organ ili subjekt koji je nezakonito ili nepravilno postupao snosi odgovornost: ili profesionalnu ili političku ili karijernu u zavisnosti od vrste i položaja, konkretne sfere u pravnom poretku konkretnog organa ili subjekta.

To su sve sporovi o zakonitosti (ne o cjelishodnosti) - sporovi ograničene/nepotpune sudske jurisdikcije, jer bi došlo do višeslojnih zadiranja i poremećaja ravnoteže podjele vlasti i narušavanja pravnih autononija.

Međutim, do sada nikada nije postojao toliki stepen javne stigmatizacije i linča, lica i pravnih subjekta da se čak javno obilježavaju za preskršioce „pravnosnažnih sudski odluka“(kasatornih: ukida se poništava se), kao što se nikad nije dešavalo, čak se podvrgavaju krivičnom progonu lica i pravni subjekti iako je postupljeno po kasatornoj odluci i u ponovljenom postupku donijeta nova odluka. Pa se progone i pravnici za pravne savjete, i redom ređaju ludosti. A zapravo miješa se nepostupanje po kondamnatornim (činidbe) sudskim presudama.

Javnost ima pravo da zna, a ne da se obmanjuje. Svako se podvrgava presudi suda ali kakva ona jeste i glasi.

Zbog takvog stanja u koje je zaplelo crnogorsko pravništvo, nužno je jasno eksplikovati „punu jurisdikciju“.

Zbog toga je potrebno egzaktno predstaviti istorijat ali i komparativu postupanja sudova u punoj jurisdikciji.

Kratak istorijat upravnog sudstva Crne Gore i Srbije

Začeci upravnog sudstva i spora se ogledaju u državnim savjetima kao kvazisudskih tijela. Crna Gora je tako u sklopu Nikolјdanskih zakona 1906. donijela i Zakon o uređenju Državnog savjeta sa nadležnošću da inter alia odlučuje o žalbama protiv ministarskih rešenja. Srbija je Namesničkim ustavom 1869. formirala Državni savjet nadležan da „razmatra i rešava žalbe u spornim administrativnim pitanjima. KSHS je donijela Zakon o Državnom savetu i upravnim sudovima 1922. I državni savet i upravni sudovi bili su dio izvršne a ne sudske vlasti. Državni savjet i upravni sudovi su ukinuti poslije II svjetskog rata. Zakonom o upravnim sporovima 1952. uveden je spor pune jurisdikcije samo za oblast socijalnog osiguranja a novelama 1965. puna jurisdikcija je određena generalnom klauzulom. To doslijedno slijede Zakon o upravnim sporovima ("Sl. list SFRJ", br. 4/77 i "Službeni list SRJ", br. 27/92, 31/93 i 24/94). Zakon o upravnim sporovima ("Sl. list SRJ“, br. 46/96). Zakon o upravnom sporu ("Sl. list CG", br. 60/03, 73/10, 32/11). Zakon o upravnom sporu ("Sl.list CG", br. 54/16).

U svim potonjim legislativama (od 1965) u dihotomiji obitava: mogućnost odlučivanja u upravnim sporovima u punoj jurisdikciji uslovljena prirodom upravne stvari, kakva je legsilativa mutatis mutandis i danas. Upravni sudovi su u Crnoj Gori počeli rad 2005. a u Srbiji 2010. Sudije tih sudova doskora nijesu poticali iz redovnog sudstva i karijernih sudija već su kadrirani iz organa državne uprave i izvršne vlasti, što per se govori dovoljno.

Sudska praksa u Srbiji o sporu pune jurisdikcije je oskudna iako je Upravni sud od svog osnivanja 2010. rešio 86.448 predmeta, odlučio je u punoj jurisdikciji u svega 26 slučajeva, od toga 16 presuda izborne materije, dakle, presuđeno je manje od jedne trećine promila svih slučajeva. Profesor Tomić u svojim radovima navodi od tih nekoliko presuda u punoj sudskoj jurisdikciji, primjere koji kažu da to u stvari nijesu bili jer se u izrekama presuda odlučivalo procesno nakon izricanja „Poništava se“, slijedilo je „Prekida se“, „Obustavlja se“.Ipak, primjetno je da su i tako sudovi pravilno razumjeli da je odluka pune jurisdikcije stvar izreke a ne obrazloženja.

Koncept upravnog sudstva u „jugoslavijama“ i Srbiji je doslijedno pratio princip očuvanja ravnoteže podjele vlasti i „nepreuzimanja“ nadležnosti izvršne vlasti budući da to nije dopuštao pravni standard prirode stvari.

Uređenje spora pune jurisdikcije u legislativi Crne Gore je identično kao u Srbiji ali nedoslijedno u primjeni, iako se i u Crnoj Gori broj riješenih sporova mogao mjeriti promilima, ovaj slučaj je opasna pravna nakaza.

Komparativni pregled - siže

Sintagma „spor pune jurisdikcije” (contentieux de pleine juridiction, plein contentieux) potiče iz francuske pravne doktrine (Léon Aucoc и Edouard Laferrière: Conférence sur l’administration et le droit administratif).

Dakle izvorno Laferrière razlikuje: spor pune jurisdikcije, spor za poništaj, spor za tumačenje; represivni spor, (annulation, répression, recours en appréciation de validité, recours en cassation). U sporu pune jurisdikcije sud je ovlašćen da sporni akt izmeni; zamjeni svojim; utvrdi obaveze; dosudi novčane kazne „kao redovni sud između dvije parnične stranke“(le contentieux de pleine juridiction). Otuda i podjela na objektivni (spor o zakonitosti i poništaju/kasaciji i subjektivni spor: da li određenom licu treba priznati subjektivno pravo: iz upravnog ugovora ili naknadi štete zbog rada uprave.„Suditi upravi znači upravlјati (Juger l’Administration c’est aussi administrer)”. Belgijsko pravo: spor za poništaj akta (le contentieux de l’annulation), kasacioni spor (la cassation administrative), spor o naknadi štete (le contentieux de l’indemnité); spor pune jurisdikcije (le contentieux de pleine juridiction). Italijansko pravo: spor o zakonitosti (giurisdizione di legittimità), spor u meritumu (giurisdizione „anche in merito”); spor u nadležnosti (giurisdizione esclusiva) upravnih sudova.

Italijanski ustav predviđa da su za sporove o subjektivnim pravima (diritti soggettivi) nadležni redovni sudovi za sporove na zakonu zasnovanih interesa (interessi legittimi) su nadležni upravni sudovi. Merilo podjele je: priroda spora. Grčko pravo: spor za poništaj akta; spor pune jurisdikcije. Germanska porodica prava (Otto Mayer): upravni spor pune i spor ograničene jurisdikcije. Spor pune jurisdikcije zavisi od prirode spora. Isti je kriterijum Walter-а Jellinek: upravni spor pune (volle) i ograničene (beschraenkte), kod „punog spora“ sud ispituje pravna i činjenična pitanja i vršenje diskrecione ocene, tj. celishodnost spornog akta a ograničeni spor dopušta ocjenu isklјučivo zakonitosti pravnih, činjeničnih ili samo pravnih pitanja, zavisno od prirode stvari.

U Engleskoj se ne kontrolišu cjelishodnost osporenog akta i postupanja uprave, već terminologijom domaće upravnopravne nauke samo: pravno vezane elemente diskrecionih upravnih akata. Prvo pravilo kontrole diskrecionih akata nosi naziv po slučaju u kojem je postavlјeno – Wednesbury načela. To je načelo kontrole svrhe propisanog diskercionog prava organa uprave; drugo: da se korišćenje diskrecije sankcioniše ako je nerazumno (unreasonable).

Sudska praksa ove države kao originatora Common law zauzela je stav da će se sud uzdržati od sankcije akata po tom osnovu ako je osporena odluka sa izraženijim političkim karakterom.

Nov koncept hrvatskog i austrijskog upravnog spora ga predefiniše kao generalno spor pune jurisdikcije suda s dve instance: Upravni sud i Visoki upravni sud, što je preobrazilo i suštinu upravnog spora. Ali ni tad upravni sud ne postavlja starešine organa izvršne vlasti, posebno specijalizovanih djelova uprave, jer nema potrebna znanja. Ni u astrijskom ni u hrvatskom sudstvu ne bi se mogao desiti „slučaj Brđanin“jer sud ne raspolaže ni znanjem ni saznanjima iz sektora bezbednosti za ništa manje nego direktora Uprave policije. I u tom konceptu upravnog spora bio bi težak nonsens da se kasatorna/poništavajuća presuda smatra pravnosnažnom ili da se novo odlučivanje smatra čak krivičnim djelom (slučaj Raonić) a donosioci odluke gone nalik lovu na vještice.

U Austriji otvoreno tvrde da je pritisak ES naterao Austriju da izmeni svoj sistem upravnog sudstva i uvede dvostepenost, U obrazloženju novog Zakona o upravnim sporovima hrvatski Sabor kaže da je član 6, stav 1 EK bio razlog za postavlјanje upravnog spora kao spora pune jurisdikcije. Vidjećemo da stvari stoje drugačije.

Osvrt na pravo Evropske unije – acquis

Pravni metež je izazvao Evropski sud za lјudska prava (dalje:ES) o „pravu na pravično suđenje“ iz čl. 6 st. 1 Evropske konvencije o lјudskim pravima (dalje: EK), ukazom potrebe da se bar u nekim slučajevima odlučuje u punoj jurisdikciji. Principom zdravo za gotovo (nekritički) preuzimanje tog stava je nadišlo i stvarne potrebe upravnog sudstva pa je tako npr. austrijsko i hrvatsko pravo dovelo i do tog da mijenjaju ustrojstva upravnog sudstva i upravnog spora. Zato treba ukazati da se pojam pune jurisdikcije pominje u praksi ES koja se tiče prava na pravično suđenje iz čl. 6, st. 1 EK kad postoji zahtev da o stvarima iz domena čl. 6 (građanska prava i krivična optužba) odlučuje tijelo koje ima karakter suda ili ako odlučuje tijelo koje nema tu narav, onda odluka tog tela treba biti podvrgnuta „naknadnoj kontroli sudskog tijela pune jurisdikcije (full jurisdiction, pleine juridiction) da bi pružila garantije iz čl. 6, st. 1 EK”. Puna jurisdikcija iz čl. 6 kao i drugi pojmovi u EK imaju svoje autonomno značenje: ono koje mu u svojoj praksi daje ES, a ne koje ima u pravnom sistemu države koja je izvedena pred ES.

Puna jurisdikcija je podrazumijevala mogućnost suda da raspravi pravna i činjenična pitanja ali da sud nije dužan da sam utvrdi činjenično stanje već je dovolјno da je bio u mogućnosti da izvrši kontrolu nad načinom na koji je činjenice utvrdio organ čiji se akt osporava. Naknadna praksa ES je pokazala da pojam „pune jurisdikcije” ne znači izmjenu osporenog akta uprave. Taj pravni feler nastao kod ES 1995. u najmanje 7 odluka je promijenjen samo 3 godine kasnije. Tu je promakla okolonost da su te presude pisane na dva zvanična radna jezika SE, (francuskom i engleskom) sadržavale razlike, pa su francuski pravnici čitali, razumljivo francuske verzije a ne engleske. Odista u svakoj od tih odluka na francuskom piše da puna jurisdikcija obuhvata ovlašćenje za izmjenu (pouvoir de réformer) osporenog akta uprave kojim je izrečena sankcija, ali na engleskom piše da je „puna jurisdikcija” - „ovlašćenje da se poništi (quash) odluka.

Naime, jedan od mogućih prevoda glagola „to quash” je „izmijeniti”„preinačiti”, ali to nije njegovo značenje u pravničkom rečniku već „poništiti” („to reform”„to modify”„to amend”„to revise” „to alter”„to change”) Tako je ES pogrešno kopirao presude (sve donijete istog dana). Zaklјučimo, čl. 6, st. 1 EK uprkos francuskoj saintagmi „puna jurisdikcija”, NE ZAHTIJEVA da u stvarima iz tog člana (čak i kad su to upravne sankcije, u našem pravu: upravne mjere), sud u upravnom sporu bude ovlašćen da izmijeni sporni akt, ni da ga zamijeni svojom presudom. Po Hélèni Lepetit-Collin neosnovano je „došlo do stvaranju atmosfere pune jurisdikcije“.

Prema tome, ne postoji nikakav „EU diktat“, ni obaveza po ES i EK da se odlučuje u punoj jurisdikiciji.

Umjesto zaključka

Naše pravništvo zna da presude Upravnog suda glase: Odbija se ili Usvaja se tužba, iako je tužba samo pravni naziv za inicijalni procesni podnesak i da se tužba može samo odbaciti, a da se usvaja/odbija tužbeni zahtjev. Tome je doprinio i zakonodavac jer Zakon o upravnom sporu ne pravi distinkciju - tužbe i tužbeni zahtjeva. Po konceptu našeg upravnog spora de lege lata tužba je upravo pravno značenjski pravni lijek protiv konačnih upravnih akata pa se odbija/usvaja (a ne tužbeni zahtev), podjednako kao što odbija/usvaja žalba ili revizija. Kroz praksu ili legislativu stvaranje „paralelizma“ upravnog i redovnog (prije svega parničnog) sudstva bi po svakom razumnom mjerilu bilo kontraproduktivno sa opsežnim knfuzijama i sa duboko štetnim posledicama.

Nije potrebna nikakva složena zakonska intervencija da bi se izbjegao „pingpong efekat“, (kad uprsvni sud u više navrata odlučujuči o zakonitosti osprenog akta a subjekt čije je akt poništen opet donese isti/sličan akt) (što važi i za redovne sudove kad postupaju u nepunoj jurisdikciji) da se normira/reglemntira ovlašćenje suda da kada odlučuje već po drugi put, umjesto poništavanja ili punom jurisdikcijom zadiranja u autonomne sfere izvršne vlasti odnosno drugih pravnih subjekata donese deklaratornu presudu kojom će utvrditi da je osporeni novi akt nezakonit i/ili nepravilan, čime bi tužilac efektno stekao jasan pravni osnov da pred parničnim sudom u punoj jursidikciji izdejstvuje naknadu integralne štete. Tim bi se istovremeno a konzistentno de lege ferenda, proizveli višeslojni pravne ali i uopšte pravosudni benefiti: 1) upravno sudstvo ne bi imalo potrebe da „glumi parnični sud“, već bi najprije kasatornom a ako ne urodi plodom onda deklarataonom presudom bio razriješen upravni spor o zakonitosti, a parnični sud odlučio u punoj jurisdikciji; 2) upravno i redovno sudstvo bi ostalo u zakonomjenim granicama sa utemeljenom ulogom u pravnom poretku; 3) otklonjene bi bile svake dileme i kontradiktornosti o - ne-pravilnoj primjeni standarda „priroda stvari“; nadležnosti i integritetu organa izvršne vlasti ili pravnih subjekta bi bile očuvane, time i trodjelna podjela vlasti; 4) potpuna ocjena zakonitosti rada i akata organa izvršne vlasti, javne uprave i drugih pravih subjekta bi pravno autoritativno ostala u djelokrugu upravnog sudstva; 5) otklonio bi se pingpong efekat i nadgornjavanja sa organima i subjektima čiji se akti osporavaju pred upravnim sudstvom; 6) postiglo bi se djelotvorno pravo na pravično suđenje u razumnog roku po članu 6 stav 1 EK i članu 32 Ustava Crne Gore; 7) upravno sudstvo tim dostiže potpun integritet i koheziju.

ZUS u članu 13 stav 1 tačka 2 sadrži heternomnu pravnu normu kojom je isključeno vođenje upravnog spora (i o zakonitosti) akata donijetih u stvarima u kojim neposredno na osnovu ustavnih ovlašćenja odlučuje Skupština Crne Gore i Predsjednik Crne Gore, što bi bilo zadržano a omogućeno odlučivanje upravnog sudstva i vođenje upravnog spora (o zakonitosti) protiv akata organa izvršne vlasti, državne i javne uprave i drugih pravnh subjekta.

To bi odstranilo pravni avanturizam, dublja i dalja društvena antagonisanja i animoziteti. Lijek je pravna sigurnost. In fine, i ex constitutione, fundamentalni zadatak i uloga upravnog sudstva je kontrola zakonitosti rada i akata.

Autor je advokat