[ Priredio. M.V. ]

STAV

Da li Podgorici trebaju nove bogomolje?

Protojerej-stavrofor Gojko Perović, arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski, komentarisao je reakcije u dijelu javnosti nakon što je objavljeno da se u Glavnom gradu planira izgradnja većeg broja vjerskih objekata.

Osvrt Gojka Perovića prenosimo integralno. 

"Sakralni objekti su izraz potrebe ljudi da se na osveštanom (i posebno odabranom) mjestu sabiraju. Takve potrebe, ni u jednoj poznatoj civilizaciji čovječanstva, nijesu predstavljale problem, nego su upravo bile izraz duhovnog napretka nekog društva. Najveći broj istorijskih spomenika, na svim meridijanima svijeta, predstavljaju upravo svetilišta, hramovi, manastiri i njihovi ostaci. Drugim riječima, da nije bilo sveštenih hramova, naše znanje o istoriji svijeta i svjetske kulturne baštine, bilo bi neuporedivo manje, od ovog koje imamo danas.

E sad, malo logičkog razgibavanja: ni jedan hram, nigdje i nikada, nijesu pravili ljudi iz prošlosti (čemu prolazni čovjek i ne može svjedočiti) nego je svaki pravljen – ovdje, sada i za budućnost. A to što su neki predstavnici današnje generacije u prilici da na hramove gledaju kao na ”ostatke prošlosti”, može samo da pred njima otvori pitanje na temu: kakvi smo to mi ljudi, kada – za razliku od svih pokoljenja čovječanstva – ne gradimo hramove? Na svu sreću, u Crnoj Gori, takvih dilema nema. Građani Crne Gore, na početku 21. vijeka, nadahnuti najboljim duhom predaka, osjećaju potrebu da nastave djelatnost onih koji su ih rodili. Ponekom se svetilište (sabirni centar za kolektivnu ekstazu) svodi isključivo na kakvu diskoteku ili kafić – i takvi traže nove diskoteke i kafiće, pored toliko postojećih. Neko nema ”veću svetinju” od stadiona voljenog kluba, i on traži nove travnate terene, veće tribine. Tu i tamo naiđemo i na pristalice jednopartijskih, boljševičkih društvenih sistema koji grade bronzane Brozove spomenike, pa i toga nikad dosta. Nijesmo daleko od istine ni kada svojevrsnim svetilištima smatramo opšta mjesta napretka društvenog života: škole, bolnice, čitaonice i biblioteke. Nema normalnog građanina koji neće podržati umnožavanje i unapređenje takvih institucija.

Pa ipak sve to ne treba i ne smije da isključuje potrebu onog velikog broja građana da rekonstruišu stare i naprave nove bogomolje, ovdje u Podgorici, i uopšte u Crnoj Gori. Svaka nova epoha hrišćanstva imala je nasušnu potrebu da izrodi novi hram, i o tome nepobitno svjedoči hronologija svih naših crkava i manastira. Ona nam kaže da nema vijeka, ni pokoljenja bez svog izraza sakralne arhitekture. Nekad kroz obnovu i proširenje starog, a nekad kroz sasvim novu građevinu.

Pored ove, unutrašnje i duhovne potrebe da novo vrijeme i nova generacija hrišćana ima svoj izraz graditeljstva, imamo i sasvim praktičnu, civilizacijsku potrebu za pristojnim prostorom. O povećanju broja vjernika u Crnoj Gori, pisane su brojne analize i čitamo zbilja oprečna tumačenja, ali niko ne može da porekne kako je vjerujućih ljudi u Crnoj Gori, sve više. Kako hrišćana, tako i pripadnika drugih vjera. Pa eto čak i ateisti i agnostici, imaju potrebu da budu glasniji i prisutniji u javnom prostoru. Jednostavno, sve u vezi Boga i vječitog pitanja - gdje smo mi u odnosu na Njega, treći milenijum poslije Hrista zatiče kao vrlo zastupljenu društvenu temu. Životnu temu.

Rekoh da gradnja hramova nikad ni u jednoj kulturi nije predstavljala problem. Naprotiv, to je bila stvar društvenog, umjetničkog i moralnog prestiža. Uspinjanja na veći kulturni stupanj. Kultura – od pojma i riječi ”kult”. A kult je djelatnost koja se dominantno obavlja u hramovima. Ni u jednoj kulturi crkveno graditeljstvo nije predstavljalo problem, osim u periodima militantnog ateizma kakve smo ovdje imali, a o čemu svjedoče naše seoske crkve pretvorene u štale i magacine. Ali, da li se taj period uopšte može nazvati periodom kulture?

Podgorci trebaju novi hramovi, pored postojećih. Jer, izuzev Hrama Hristovog Vaskrsenja, svi drugi podgorički hramovi su dojučerašnje seoske i prigradske crkve. Proširene, adaptirane za nova pokoljenja, ali prostorom male da prime sve vjernike na nedjeljna i praznična bogosluženja. O tome svjedoče fotografije koje možete vidjeti na društevnim mrežama i portalima vezanim za crkvene zajednice pri ovim hramovima. Osim toga, Podgorica dobija fizionomiju grada bukvalno pred našim očima. A to podrazumijeva više od pukog skupa dojučerašnjih naselja. To traži novi trg, novu ulicu, novi park, novu školu… i naravno, novi hram. A ako tome dodamo opštenarodnu potrebu da se upodobimo evropskim (i to baš: zapadnoevropskim) standardima, onda je teško zamisliti najveći grad u državi a da svaki kvart ili niža gradska opština, nema svoj hram. Bar na Zapadu, takvi gradovi ne postoje. Pa zašto bi onda takav grad, bez učestalih gradskih bogomolja, bio glavni grad države koja ne zna za ateističku epohu od ranohrišćanske Duklje i Zlatice, pa sve do 1945. A što je nasilno obustavljeno 1945. evo vraća se, Bogu hvala na svoje prirodno mjesto, i u svom potrebnom obimu.

Ako je ovo građanska država, onda treba da ima osjećaj za potrebe građana. A njeni građani su u najvećem broju vjernici. A ako je sekularna, neće valjda dopustiti da isti ti građani, u nedostatku bogoslužbenog prostora, svake nedjelje kade, pale svijeće i molitveno kleče po trgovima i parkovima? Osim u vrijeme tradicionalnih i prazničnih litija, uobičajno mjesto za molitvu je hram, i zato ih trebamo u što većem broju. Naravno sve u skladu sa zakonom i civilizovanim prostornim planiranjem".