Pregovori kao pozorišni čin i ambivalentnost međunarodnih aktera

Proteklu sedmicu i sam početak ove, na geopolitičkom planu, obilježili su složeni odnosi velikih sila, naročito Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Evropske unije, u svjetlu obnovljenih mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine, održanih u Istanbulu.Proteklu sedmicu i sam početak ove, na geopolitičkom planu, obilježili su složeni odnosi velikih sila, naročito Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Evropske unije, u svjetlu obnovljenih mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine, održanih u Istanbulu.

Piše: mr Božidar Denda, politikolog i književnik

Evropska unija i njene vodeće članice, iako javno i deklarativno podržavaju mirovne inicijative, zbog pritiska na samog Trampa, zapravo su pokazale spremnost za beskompromisnu podršku Ukrajini u njenoj borbi do pobjede nad Rusijom.

Ta ambivalentna politika zapadnoevropskih lidera postala je očigledna kroz izjave njemačkog kancelara Merca, koji je istovremeno s pozivima na mir najavljivao novi, sedamnaesti paket sankcija protiv Rusije, ukoliko ova ne pristane na bezuslovno tridesetodnevno primirje i pregovore koji bi potom uslijedili.Donald Tramp i njegova administracija, sa druge strane, vode krajnje pragmatičnu politiku, zasnovanu prvenstveno i isključivo na američkim ekonomskim i političkim interesima.

Njihova komunikacija s Rusijom i smanjenje carina s Kinom ukazuju na želju da se izbjegne direktan sukob sa glavnim geopolitičkim akterima i suparnicima SAD-a, te da se pronađe održivo rješenje za otvorena pitanja i aktuelne oružane sukobe.

Ni početak pregovora ni kraj sukoba

Pregovori održani u Istanbulu u maju 2025, koje je s ruske strane predvodio Vladimir Medinski, zamjenik predsjednika Putina, a sa ukrajinske šef diplomatije Dmitro Kuleba, predstavljali su prvi direktni susret visokih predstavnika nakon više mjeseci eskalacije na frontu i prve pregovore poslije onih u martu 2022, koji su bili poprilično poodmakli i onda se volšebno prekinuli uoči samog završnog čina, i to upravo uslijed pritisaka zvaničnog Londona na ukrajinsku stranu da ne potpiše bezmalo dogovoreno primirje samo mjesec od izbijanja sukoba.

Tadašnji britanski premijer Boris Džonson je, kako se u zapadnoevropskim političkim i medijskim krugovima spekuliše, izvršio presudni uticaj da Ukrajina, umjesto mirovnog rješenja, odabere nastavak rata do potpune pobjede nad Rusijom. 

Iako nisu donijeli momentalnu deeskalaciju, razgovori od 15. i 16. maja 2025, okončani su s tri konkretna zaključka: dogovorena je razmjena zarobljenika po principu „hiljadu za hiljadu”, ukrajinska strana je formalno zatražila uključivanje ruskog predsjednika u narednu fazu pregovora, a obje delegacije su se obavezale da do kraja mjeseca dostave vlastite nacrte viđenja završetka sukoba.

Turska i Saudijska Arabija, kao domaćini i logistički posrednici, nastojale su da stvore atmosferu otvorenog dijaloga, ali je njihov uticaj bio više tehnički nego suštinski. I dok su neki međunarodni mediji pregovore opisali kao „prekretnicu” i „krhki zametak nade”, drugi su ih dočekali s dozom cinizma, ističući odsustvo konkretnih mjera na terenu.

U stvarnosti, Istanbul je i ovog puta poslužio više kao pozornica za diplomatsko pozicioniranje nego kao prostor za kompromis – mjesto gdje su delegacije, umjesto da traže zajednički jezik, govorile prvenstveno svojim saveznicima, javnosti i liderima kod kuće. Simptomatično pa, u neku ruku, pomalo i karikaturalno je izgledalo i to što su drugog dana konferencije, u petak, 16. maja, kada su praktično i održani, pregovori u trajanju nešto manje od dva sata, vođeni tako što su korišćeni prevodioci, uprkos tome što je ruski jezik rasprostranjen i u upotrebi u Ukrajini, pa su mogle da ga razumiju obje strane.

Telefonski razgovor umjesto susreta uživo 

U ponedjeljak, 19. maja 2025. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp, koji je protekle sedmice izjavio  da se neće ništa postići dok on, Tramp, i Putin ne sjednu za sto i dogovore kraj rata, obavio je telefonske razgovore s predsjednicima Ukrajine i Rusije, Volodimirom Zelenskim i Vladimirom Putinom, pa potom opet sa Zelenskim i još nekoliko evropskih lidera, s ciljem da posreduje u postizanju prekida vatre.

Tramp je razgovor s Putinom opisao kao „veoma dobar” i najavio da će Rusija i Ukrajina „odmah započeti pregovore o obustavi dejstava i okončanju rata”. Međutim, Putin nije pristao na trenutno primirje, već je insistirao na prethodnim uslovima, uključujući neutralan status Ukrajine, povlačenje ukrajinskih trupa iz određenih regiona i ograničenja u vezi sa vojnom pomoći sa Zapada.

Ukrajinski predsjednik Zelenski ponovio je spremnost za bezuslovni prekid borbenih dejstava i pozvao na snažniji međunarodni pritisak na Rusiju, predlažući da se budući pregovori održe u Vatikanu, Švajcarskoj ili Turskoj, uz međunarodno posredovanje. Tramp je podržao ideju da Vatikan bude domaćin naredne runde pregovora, ali je istovremeno signalizirao da bi se Sjedinjene Američke Države mogle povući iz direktnog posredovanja ukoliko uskoro ne dođe do konkretnog napretka.

Iako su ovi razgovori predstavljali važan diplomatski iskorak, do konkretnih rezultata – poput formalnog prekida vatre ili mirovnog sporazuma – nije došlo, a razlike u stavovima strana i dalje ostaju ozbiljna prepreka za postizanje trajnog rješenja sukoba.

Rat i pozorište

U Kijevu je inače prethodnih sedmica  do izražaja došla i svojevrsna „predstava za samo jednog gledaoca” koji se zove Donald Tramp. Jedan od službenika administracije u Kijevu otvoreno je priznao da se sve aktivnosti trenutno usmjeravaju na pridobijanje pažnje američkog predsjednika, što dodatno naglašava dramatičnost trenutnih odnosa.Ukrajina ali i njeni zapadnoevropski mentori i partneri, nastojali su, zapravo, u posljednjih nekoliko dana da ubijede Trampa kako su oni za pregovore a ne za nastavak rata a da je Putin taj koji želi rat i nastavak krvoprolića.

U isto vrijeme, ponašanje ukrajinskog predsjednika Zelenskog i izjava da se radi o „predstavi za jednog gledaoca” oslikava koliko su sve strane svjesne važnosti američke uloge u postizanju bilo kakvog dogovora.

Trampova administracija, fokusirana na američke interese, koristi ovu priliku da oblikuje pregovore na način koji će osigurati američki uticaj i nakon eventualnog završetka sukoba.Ovakav pristup dodatno naglašava koliko su trenutni geopolitički odnosi složeni i koliko je teško postići približavanje stavova između uključenih aktera. Dok se javno zalažu za mir, mnogi od njih istovremeno rade na jačanju vlastitih pozicija, što otežava svaki pokušaj iskrenog dijaloga. 

Napokon, ovakvi geopolitički preokreti i ambivalentnost geopolitičkih igrača pokazuju koliko je kompleksno pronaći rješenje koje bi zadovoljilo sve strane. I dok neki igraju „predstavu za samo jednog gledaoca”, drugi balansiraju između prijetnji i pregovora, ostavljajući ukrajinski narod i međunarodnu zajednicu u neizvjesnosti u pogledu okončanja krvavog sukoba sa ogromnim brojem mrtvih, ranjenih i raseljenih, kao i sa teškim materijalnim razaranjima. 

Protekla sedmica i početak ove donijeli su, dakle, niz poteza koji ukazuju na složenost i višeslojnost geopolitičke igre. Iako se na površini čini da svi žele mir, a zapravo, realno govoreći, premda pomalo čudno i neočekivano, izgleda da njemu u ovom trenutku iskreno i odlučno teži jedino američka strana, stvarni interesi i pragmatični motivi velikih sila, kao po pravilu, uvijek stoje u pozadini i dominantno oblikuju cjelokupni tok događaja.