[ Izvor: Dan ]

Jovanović: Danas su glasnogovornici svi oni kojih nije bilo ni na vidiku tog kobnog dana

Puna 21 godina nečinjenja državnih institucija da rasvijetle ubistvo mog supruga govori dovoljno o stanju u njima, kao i u društvu uopšte, kaže supruga ubijenog glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista Dan Duška Jovanovića, Slavica Jovanović. Ona je u otvorenom pismu kazala da su danas "glasnogovornici svi oni kojih nije bilo ni na vidiku tog za Duška, nju i njihovog sina kobnog i nesrećnog dana".

Obraćanje Jovanovićeve prenosimo integralno.

"Priče kako vjerujemo u pravdu samo su naše želje i oslanjanje na neke natprirodne sile. Vjerujem u djela i zlodjela. U dobru i lošu namjeru. U sprovođenje političke odluke da se zločin riješi, ili u sprovođenje političke odluke da se zločin ne riješi.

Ovo nije nemoć. Ovo je namjera. A namjera države da se zataška ubistvo novinara, koji je zvjerski ubijen na svom radnom mjestu, sunovrat je države.

Tu državu čine institucije, a institucije vode ljudi koji imaju imena i prezimena. Pošto u našem društvu sve zavisi od političke pripadnosti, to je svaka institucija ogledalo političke stranke koja drži određeni resor. Tako je danas. A kako je bilo prije 2020. godine zna svaki građanin Crne Gore. Teško će ubica reći da je ubio.

Sve se može ubiti, ali sjećanje teško. A ja se sjećam mnogih teških stvari. Lične ću zadržati za sebe, kao i uvijek, ali one koje povlače moralnu i društvenu odgovornost svakako neću.

Tog 27. maja 2005. godine, na godišnjicu ubistva, u 15 do 12 časova, sjećam se svih onih koji su došli da zapale svijeću i da se poklone sjenima mog supruga.

Sjećam se i svih onih koji nisu došli, ali posebno onih koji ni riječ nijesu potrošili tim povodom, a po SVIM KODEKSIMA su bili obavezni da to urade.

Sjećam se, naravno, i onih koji su u svojim medijima dali vrlo malo, ili nimalo, prostora povodom ubistva njihovog kolege – poslenika javne riječi, a posebno činjenice da nisu bili tu da svojim prisustvom pokažu solidarnost i osude zločin. Arhiva je tu i sve se lagano može provjeriti. Do istine nije teško doći.

Tek da dotaknem priču o solidarnosti crnogorskih medija onda kada ta solidarnost u civilizovanim društvima ne smije i ne može biti upitna. Istina je skretana na druge kolosijeke upravo iz razloga da se akcenat stavi na privatnost, a ne na odgovornost.

Danas su glasnogovornici svi oni kojih nije bilo ni na vidiku tog za Duška, mene i našeg sina kobnog i nesrećnog dana. I to ne bi trebalo da bude čudno. Dolaze nove generacije, drugi ljudi, kojima bih bila beskrajno zahvalna i na sjećanju, a kamoli na volji i želji da nešto urade. Ali, radi se o istim ljudima, sličnim motivima i nečasnim namjerama. Pa opet, ja bih do neba bila zahvalna ako i iz nečasnih pobuda dođemo i do djelića istine.

Samo da ne bude nanovo dvodecenijska priča bez rezultata, koja se koristi svakog 27. maja i koja nanovo povređuje.

Svake godine ponavljati priču o propustima u istrazi i samom postupku suđenja postaje bespredmetno. Pored toga što nadležni organi sve propušteno imaju u pisanoj formi, sve je po milion puta objavljeno u dnevnim novinama „Dan“. A danas se ini mediji utrkuju u senzacionalističkim vijestima PRVI PUT iznijetim u javnost. SRAMOTA! Pa da bar ima koga da bude.

Duško je bio meta. „Dan“ je bio meta. Jer je uvijek bio drugačiji i svoj. Prevarili su se mnogi koji su likovali i slavili Duškovo ubistvo misleći da su ubili i „Dan“. Nigdje ne računajući da je za mene „Dan“ njegova zaostavština, njegova istina i dio života koji je posvetio napretku crnogorskog društva.

Jer „Dan“ i Duško su neodvojivi.

Ovo nije Crna Gora za koju se Duško borio. Otuda i pozivi našim čitaocima da bojkotuju „Dan“. Mnogi su se nadali „Danu“, pa su raznim opstrukcijama pokušavali da ga ometaju u njegovoj misiji. Po ko zna koji put ukazujem da se poslije Duškovog ubistva iz svih oružja pucalo na „Dan“, na mene i našeg sina. Nije bilo nijedne nevladine organizacije da se oglasi i zaštiti ženu i maloljetno dijete od medijskog linča.

Teška su sjećanja! Pretrpjeli smo najjači udarac, pa ćemo i sitne i niske udarce pretrpjeti kao i dosad.

Ništa što već nije viđeno.

Imam pravo da mislim da ubice žele da dovrše započeti posao. Kao što imam pravo na sumnju da još nije sve rečeno. Ako je „Dan“ „prosrpski“ medij (a nije i nikada neće biti produžena ruka nijedne vlasti), kako da pomoći nema niotkud? Neke tišine su najgromoglasnije! Zašto bi neko sa dobrim namjerama pozivao na bojkot „Dana“?! Moje je da se borim za ono za šta je Duško dao život našim jedinim oružjem – istinom.

Nadležne institucije, samo ako žele, imaju toliko materijala da im je samo moja izjava, počevši od istražnog postupka, dovoljna da aktivno rade i dobiju par osumnjičenih, što je više nego dovoljno. Zar je 17 prijetećih poruka koje sam dobila uoči ubistva i u kojima mi se decidirano crta šta će mi se desiti ako ne ostavim Duška – malo?

Naravno, kao što je u svoje vrijeme govorila Vesna Medenica, veliki je protok vremena, pa se ništa ne može (a izjavu sam dala u svim fazama postupka, što će reći od prvog dana ubistva), tako će sada isto reći i sadašnja vlast.

Neka za nečinjenje odgovaraju ljudi koji su bili dužni da sve provjere! Kad budu stali pred lice pravde za prikrivanje zločina, stvari će se preokrenuti velikom brzinom. A da su provjerili – u to ne sumnjam nijednog trenutka.

Neću govoriti o milion drugih dokaza iznijetih bezbroj puta.

Zato nema pretpostavki! Ili radite ili ne radite! Ne kopajte po ranama jer nekoga boli. I ne govorite da protok vremena čini svoje. To je više nego jasno. Kao što je jasno da i za taj „protok vremena“ postoje odgovorni – kako do 2020. godine, tako i poslije nje.

Nekima nije do politike, već do otkrivanja zločinaca, što je važnije od života."