M.V.

Sjećanja: Pjesnički velikani podgoričke gimnazije živjeće vječno

U Podgorici je večeras održana Akademska tribina “Riječ o pjesnicima podgoričke Gimnazije”, gdje je ukazano na pjesnička dostgnuća poznatih stvaralaca. Književnici Dragan Lakićević, Perivoje Popović, Novica Ðurić, Stanka Nikač i Budimir Dubak evocirali su sjećanja na velikane poezije iz Podgorice i njene nadaleko poznate gimnazije.

Književnik Perivoje Popović je rekao da ime Svetozara Piletića mora da se pamti u Podgorici, kao i Veselina Rakčevića.

"Estetski dometi Piletićeve poezije su apsolutni. To potvrđuju njegova djela, objavljivani osamdesetih i devedesetih godina. To su knjige koje treba ozbiljno pročitati. Svetozar Piletić se pokazao kao majstor. Knjiga “Soneti i oružje” je jedna od najboljih u Crnoj Gori. Ponosni smo na Gimnaziju i njena ostvarenja", naveo je Popović.

Organizatori su kazali da posebnu zahvalnost za organizaciju tribine u Srpskoj kući duguju Momčilu Vuksanoviću, predsjedniku Srpskog nacionalnog savjeta. Ovo su vrijedne večeri i događaji, poručili su. Pročitani su stihovi Ranka Jovovića.

Kniževnik, Dragan Lakićević je rekao da je velikan bio Ranko Jovović.

"Kada su izašle prve njegove knjige, on je već bio u Beogradu. Bilo je tada tako sazvežđe velikih pjesnika. Među njima se posebno isticao Ranko Jovović. Volio je Branu Petrovića više od drugih pjesnika. Dolazi njegova čuvena knjiga “Veliki plač”, objavljena u ediciji sa Borislavom Pekićem. Ranka su pozdravljali mnogi, a on je bio učtiv i odgovarao je svakome. Ostao je uz Dučića i Njegoša. Bio je pjesnik srdžbe i protesta. Ilija Lakušić je, s druge strane, bio veliki šaljivdžija, šalio se sa svim, pa i sa poezijom. Njegova prva knjiga bila je “Robija iza stakla” ta autopoetička dimenzija. Kasnije je njegova poezija bila metafizicka i filozofska, na kraju i religiozna", naveo je Lakićević.

Predsjednik Udruženja književnika Crne Gore Novica Ðurić rekao je da je Veselin Rakčević bio bard poezije, velikan koji nije pristajao na ravnodušnost i prostu misao. Naveo je da je Rakčevic ostavio veliki trag u podgoričkoj gimnaziji i njegovi časovi se jos pamte.

“Govorio je srcem i dušom, s posebnom tišinom, onom koja se poštuje. Kada je govorio o životu, činio je to bez patetike, s posebnom toplinom. Učenici su ga voljeli i bio je profesor koji se pamti”, navodi Đurić.

Njegove pjesme su, kaže, bile ogledalo njegove duše, nekad stidljive, nekad gorke, nekad pune ljubavi, a uvijek iskrene.

“Kombinacija nježnosti i unutrašnje snage činili su ga posebnim. Bio je čovjek stare skole, ne u smislu dogme, nego dostojanstva. Znao je da je riječ, kad je prava, ne mora da bude jaka da bi bila prava. Umio je da živi tiho, ali cjelovito. Ostaje uspomena na profesora, koji je znao da čovjeka ne čini znanje nego ga nosi. Čuvamo njegovo djelo, njegovu tišinu, a njegove riječi nas i dalje prate na putu kojim se ne ide brzo ali se ide srcem”, naveo je Đurić.

Budimir Dubak je istakao da je veliki Miodrag Tripković tragao za poetikom a svijet u njegovoj poeziji ostaje lakši od vazduha, ali utoliko i turobniji. U jednoj pjesmi se Tripković pita o svom metafizickom drhtaju na ovom našem negostoljubivom svijetu. Kako je rekao Dubak, za pjesnike, ovaj svijet nije naročito gostoljubiv.

“Iskazujem veliko poštovanje prema velikoj ličnosti i djelu Miodraga Tripkovića”, rekao je Dubak.

Dubak se osvrnuo i na ličnost i djelo pjesnika Sava Lekića, navodeći da je prešao preko nevidljivog mosta pjesme i vedrine.

“Kao pjesnik, prestrog prema svemu što piše, imao je nemilosrdnu autokritičnost. Stalno je odlagao povratak na pjesničku scenu čiji miljenik je bio u gimnazijskim danima. Vratio se 2005.godine. Objavljuje dvije zbirke poezije, snažne riječi i velikog duha”, rekao je Dubak, ističući da je Lekić nagrađen od Udruženja književnika Crne Gore.