Jovana Peković [ TVCG ]

Ko snosi odgovornost za odbačene optužnice?

U Crnoj Gori sve je više slučajeva u kojima optužnice koje podignu tužioci bivaju odbačene kao pravno neutemeljene. Građani koji prođu kroz ove procese suočeni su s ozbiljnim posledicama — psihičkim, reputacionim i profesionalnim. Kriza nije zaobišla ni osnovne sudove u Crnoj Gori, nedostaje čak 36 sudija, a neki funkcionišu sa vjerovali ili ne jednim sudijom.

Dok se optuženi bore sa stigmom i posljedicama, pitanje koje ostaje bez odgovora je — ko snosi odgovornost kada sistem pogriješi? Iz Tužilačkog savjeta poručuju da odgovornost postoji — ali samo ako je tu i osnovana sumnja u disciplinski prekršaj. Navode da postoji i sistem praćenja kvaliteta rada, te da se posebno vrednuje broj obustavljenih postupaka i odbačenih optužnica, što direktno utiče na ocjene tužilaca.

"U pogledu disciplinske odgovornosti, zakon jasno propisuje da se ona može pokrenuti ako postoji osnovana sumnja da je državni tužilac izvršio disciplinski prekršaj. Predlog za njeno pokretanje mogu podnijeti rukovodilac državnog tužilaštva, rukovodilac neposredno višeg državnog tužilaštva, vrhovni državni tužilac, ministar pravde i Komisija za praćenje primjene Etičkog kodeksa državnih tužilaca. Tužilački savjet, kao nadležno tijelo, evidentira i analizira svaku prijavu protiv tužilaca, te, ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi, pokreće odgovarajući postupak u skladu sa zakonom. Sama prijava ne mora nužno ukazivati na postojanje osnovane sumnje na disciplinski prekršaj. Disciplinska odgovornost ne može se temeljiti na nezadovoljstvu ishodom postupka, već isključivo na dokazivim povredama zakona ili etičkih normi", saopšđteno je iz tužilaškog savjeta.

Advokati, međutim, potpuno drugačije sagledavaju ovaj problem. Milan Vojinović, koji je zastupao optužene u predmetu „Grahovo“, govori o posledicama koje ostaju i nakon oslobađajuće presude.

Milan Vojinović, advokat kaže da su ti ljudi pretrpeli užasne psihičke, fizičke i duhovne bolove koji se ne mogu izmeriti, ne mogu se nadoknaditi novcem, jer to u svakom slučaju ne može biti satisfakcija za ono što su pretrpeli.

"Imate primer, recimo, ugledni činovnik, ugledni koji je obavio 30 i više godina ili 40 godina na svom poslu bez jedne mrlje u karijeri. Osuđen je, pritvoren i postupak je trajao, verovali ili ne, po unih osam godina", naveo je Vojinović.

Ono što posebno zabrinjava jeste, kako kaže, praksa nepoštovanja pretpostavke nevinosti. Ljudi bivaju pritvoreni, a sistem se na kraju ne izvinjava.

"Tu je u prvom redu odgovornost organima državnih poslova, zatim tužioca, a pogotovo u stručnom dijelu vještaka, tumača. Vrši se politički pritisak", kaže Vojinović.

U regionu, primjer Albanije pokazuje drugačiji pristup: čak 30% tužilaca povuklo se prije vettinga. U Crnoj Gori, ovaj proces je i dalje rijetkost.

"Vidite kakva je organizacija Skupštine, znači politika odlučuje ko će biti, eto na primjer, ko će biti sudija Ustavnog suda, a ne onaj ko je to zaslužio svojim radom, svojom dugogodišnjom praksom, ali ako nema saglasnosti, nema izbora, kao što vidite, nalazimo se u pat poziciji", ističe Vojinović.

Iz Sudskog savjeta priznaju da je situacija i u osnovnim sudovima alarmantna — nedostaje čak 36 sudija, a neki od njih funkcionišu sa jednim jedinim sudijom. Iz Savjeta ističu da se sve procedure izbora sudija sprovode u skladu sa zakonom, ali podsjećaju na razloge zbog kojih sudije ne prolaze testiranje i intervju.
Sudski savjet, citat

Ocjenjuje se motivisanost za rad u sudu, komunikativnost, sposobnost za donošenje odluka i rješavanje sukoba i razumijevanje uloge sudije u društvu. Svaki član utvrđuje broj bodova za svako lice, pri čemu kandidat na intervjuu može ostvariti najviše 20 bodova. Međutim, kandidat koji na intervjuu ostvari manje od 15 bodova ne može biti na Rang listi, što se i desilo u konkretnom slučaju.

"Sudija je sudija u svijetu, najugledniji član zajednice i treba da ispunjava, zaista, najstrožije kriterije u pogledu stručnosti, u pogledu morala i svega drugoga", rekao je advokat.

Kada optužnica padne, a šteta ostane — građani ostaju bez konkretnog odgovora i bez satisfakcije. Propisi postoje, mehanizmi su definisani, ali u praksi – gotovo da se ne primijenjuju.